Hiperseksualnost kao nova epidemija!

11/12/2015

Hajde iskreno, koliko puta dnevno pomislite na seks, koliko često surfate pornografskim stranicama i je li prevelika glad zapravo problem, pita vas Aleksandar Štulhofer

N. se teško koncentrira na učenje. Dok se priprema za ispit, često pravi pauze u kojima pregledava  pornografske stranice. Kada nešto obavlja u gradu, sjedi s prijateljicama na kavi ili samo šeće, uvijek promatra muškarce oko sebe u potrazi za potencijalnim seksualnim partnerom. Trenutačno je N. u vezi s muškarcem do kojeg joj je jako stalo. Dobar su par i voljela bi da to potraje. Voljela bi da može biti vjerna, da nema potrebu za drugim muškarcima. U prvih nekoliko mjeseci veze to joj je čak i pošlo za rukom. Zabrinuta je kako će biti kad počne raditi. Koliko će dugo na poslu moći skrivati pornografska pretraživanja na kompjutoru i odlaske u toalet kako bi masturbirala. Kada razgovara sa svojom terapeutkinjom, N. kaže kako joj njezin seksualni apetit stvara velike probleme. Kaže kako bi voljela to promijeniti i biti normalna.

N. nikada nisam upoznao. Ona je izmišljeni primjer hiperseksualne žene, tipski profil kakav se obično opisuje u literaturi. U posljednjih pet ili šest godina fenomen hiperseksualnosti postao je jedna od najpopularnijih tema u seksološkoj literaturi. Sve je više istraživanja na tu temu, sve je više objavljenih znanstvenih radova koji nastoje utvrditi koliko je hiperseksualnost raširena te što je uzrokuje. U američkim popularnim medijima hiperseksualnost je prikazana kao rastući seksualni poremećaj. Zahvaljujući sveprisutnoj (online) pornografiji i seksualno permisivnoj kulturi, tvrde neki novinari, sve je više muškaraca, ali i žena, koji ne uspijevaju držati svoju seksualnost pod kontrolom. Posljedice su brojne, od problema s erekcijom i nedostatka interesa za seks u stvarnosti do gubitka posla, kršenja zakona i razvoda.

Znanstveno zanimanje za hiperseksualnost raste od 2010., kada je američki psihijatar Martin Kafka predložio da se u novo izdanje priručnika Američke psihijatrijske udruge (DSM-5, 2013.) uvrsti nova mentalna bolest – tzv. hiperseksualni poremećaj. Činjenica da su urednici priručnika u posljednjem krugu rasprava o novom izdanju odlučili izostaviti taj prijedlog, smatrajući ga nedovoljno potkrijepljenim podacima, nije utjecala na interes za istraživanjem hiperseksualnosti.

Tiger woods nije usamljen

Što je hiperseksualni poremećaj? Prema uobičajenom tumačenju, riječ je o fenomenu koji obuhvaća tri specifična “simptoma“: (1) kroničnu preokupiranost seksom i čestu seksualnu aktivnost (najčešće je riječ o masturbaciji), (2) nemogućnost uspostavljanja kontrole nad vlastitom seksualnošću (pokušaji da se smanji seksualni interes redovito završavaju neuspjehom) te (3) probleme u svakodnevnom životu, primarno u radnoj i privatnoj sferi, izazvane seksualnim ponašanjem. Važno je istaknuti da je za dijagnosticiranje poremećaja potrebna prisutnost sva tri simptoma. U suprotnom, kao što su istaknuli i neki urednici priručnika (nedavno u nas prevedenog), mnoge bismo muškarce i žene s natprosječnim interesom za seks proglasili mentalno problematičnima. Također, određen broj osoba sklon je osuđivanju vlastitog seksualnog ponašanja, no ne zato što je ono dosta pretjerano ili protivno zakonu, već zato što su vrijednosti koje njeguju iznimno seksualno restriktivne ili pak jer imaju nekih drugih psihičkih problema.

Buka zbog hiperseksualnosti nije posve nova. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Patrick Carnes je napisao bestseler “Izlazak iz sjene: razumijevanje seksualne ovisnosti”. Premda je teza o seksualnoj ovisnosti izazvala glasnu kritiku stručnjaka za ovisnosti i kliničkih seksologa, u SAD-u je kao posljedica Carnesova rada izrasla financijski poprilično uspješna industrija liječenja od seksualne ovisnosti. Mnogim anonimnim i javnim “ovisnicima” o seksu (vidi slučaj Tigera Woodsa) vjerojatno je prihvatljivije izjaviti kako im treba liječenje, nego se nositi s izazovima i samougađanjem. Za bolest, na kraju krajeva, nitko nije kriv, zar ne?

Za razliku od ideje seksualne ovisnosti, prijedlog hiperseksualnog poremećaja je razrađeniji i znanstveno utemeljeniji. Otud i priličan interes mojih kolega za boljim razumijevanjem tog fenomena. Ako smo potkraj osamdesetih godina shvatili kako nedostatak seksualnog interesa može biti problem (poremećaj hipoaktivne seksualne želje odavno je uvršten u priručnik), zašto isto ne bi vrijedilo i za “višak” seksualnog interesa? Pitanje je logično, no o govor nije posve jednostavan.

Jeste li promis­kuitetni?

Kultura zapadnih i drugih društava stoljećima je bila obilježena seksualnim zabranama. Prisjetite se demonizacije masturbacije, zabrane predbračnih odnosa, potiskivanja i stroge kontrole ženske seksualnosti (koja i danas uključuje genitalno sakaćenje u nekim dijelovima Afrike i Azije). Nedostatak seksualne želje, drugim riječima, nikada nije bio društveno problematičan – za razliku od izrazitog interesa za seks. U tom smislu proglašavanje hiperseksualnosti poremećajem nosi rizik stigmatizacije natprosječnoga seksualnog interesa. Kao što je Kinsey jednom izjavio, promiskuitetnom osobom često nazivamo svakog tko je imao barem jednog seksualnog partnera ili partnericu više od nas.

Ne čudi stoga što je u nekoliko nedavnih seksoloških istraživanja zaključeno da hiperseksualnost zapravo ne postoji. Prema tim radovima, riječ je jednostavno o osobama natprosječne seksualne motivacije koje okolina ili partneri uvjere da s njima nešto ne štima. Kako bismo provjerili tezu da hiperseksualnost nije ništa drugo nego visoka razina seksualne želje, klinička psihologinja Tanja Jurin i ja početkom prošle godine proveli smo internetsko istraživanje u kojem je sudjelovalo više od četiri tisuće muškaraca i žena, uključujući i neke od vas.

Početni impuls za istraživanje rodio se u Istanbulu tijekom razgovora s voditeljem Instituta za seksološka istraživanja i forenziku Sveučilišta u Hamburgu. Sve troje bili smo sumnjičavi prema tezi da je hiperseksualnost samo “društveno izmišljeni“ problem. Nakon što smo Tanja i ja prikupili podatke u Hrvatskoj, jedna je mlađa kolegica s hamburškog instituta provela identično istraživanje u Njemačkoj. U međuvremenu našem su se timu priključile kolegice sa sveučilišta u Montrealu i Portu. Upravo bi ovih dana prvi u nizu znanstvenih radova koje smo zajedno napisali trebao izaći u časopisu Journal of Sexual Medicine.

Pitate se o rezultatima, što smo utvrdili kada je riječ o hiperseksualnosti i snažno izraženoj seksualnoj želji? Sažeto rečeno, naši rezultati u potpunosti odbacuju tezu o hiperseksualnosti kao natprosječnom interesu za seks. Sve analize koje smo proveli – bez obzira na to je li riječ o muškarcima ili ženama, osobama heteroseksualne ili neke druge orijentacije – upućuju na isti zaključak. Hiperseksualne osobe te one koje obilježava natprosječno visoka seksualna motivacija dvije su odvojene skupine. Hiperseksualne osobe imaju osjećaj da im je seksualnost izvan kontrole te da to uzrokuje niz problema u njihovu životu, no, paradoksalno, ne iskazuju natprosječan seksualni interes niti ih obilježava vrlo česta seksualna aktivnost. S druge strane, muškarci i žene koji iskazuju visoku seksualnu motiviranost i učestale seksualne kontakte nemaju, čini se, problema s kontrolom vlastite seksualnosti, niti im ona stvara ozbiljnije probleme u životu.

A uzrok vučje gladi u seksu...

Izraženi interes za seks, dakle, nije nužno problematičan, jednako kao što problemi koje neki pripisuju svojoj seksualnosti najčešće nisu povezani s natprosječnim apetitom. Kada je riječ o ženama, takav zaključak ima osobitu važnost. Premda su tijekom povijesti bile osuđivane, obilježavane i proglašavane psihički bolesnim, žene natprosječne seksualne motivacije nemaju više problema niti manju kvalitetu života od ostalih. Kakvo god mišljenje o tome imala njihova okolina.

Prema rezultatima našeg istraživanja, priču o N. trebalo bi korigirati. U stvarnosti, N. vjerojatno ima problema s depresivnošću, često je napeta i tjeskobna te, vrlo vjerojatno, ima problema u kontaktu s drugim ljudima. Premda njezino seksualno ponašanje ne odudara od prosječnog, osjeća grižnju savjesti i srami se iskazivanja svojih seksualnih potreba. Možda i zato što je odgojena u strogo religioznoj obitelji, sklona je vjerovati da je seksualnost uzrok svih njezinih problema. Da, N. doista treba stručna (psihoterapeutska) pomoć i nadam se da će je dobiti. Ne zbog njezina seksualnog života, nego zbog svega onoga što leži u pozadini životnih problema s kojima se suočava.

Aleksandar Štulhofer

Novo

Komentiraj