Ženski moza(i)k: U vrtlogu ljubomore

11/09/2015

Čudna su ta “odrasla” prijateljstva. U jednom trenutku imaš i dečka i prijateljicu, u drugom ostaneš bez oboje, povrijeđenog srca i ega. Ali ovaj put sam bar imala sise. I glatka koljena. I dvije obrve.

Sutra se udaje moja najbolja prijateljica iz djetinjstva. Odmah mi se lice razvuče u osmijeh kad se sjetim našeg odrastanja. Bile smo nerazdvojne, bile smo sestre povezane krvlju jer se onda to još radilo. Ono kad se malo porežeš po palcu pa razmijeniš krv i tako si povezan zauvijek. Mi smo bile posljednje Mohikanke.

Danas toga nema; klinci su preosjetljivi za te stvari, palci im trebaju za tipkanje po mobitelu, a roditelji bi dobili slom živaca da vide svoje dijete u samoozljeđivanju. Mi smo još iz onog doba razbijenih koljena i igranja badmintona na ulici prije nego naiđe auto.

jA bile smo posebne. Smišljale smo koreografije uz hitove Nsynca i Vengaboysa i pisale scenarije za sapunice. Jedna od najboljih i ujedno najgorih stvari kod mene je to što ništa ne bacam. U svakoj stvari nađem razlog da je još malo zadržim. Tako u moru raznih pisama, sličica, časopisa, imam i originalni scenarij za sapunicu “U vrtlogu ljubomore” koji smo napisale u rekordnom roku. Nas dvije smo glavne glumice koje su zločeste (jer su zločeste uvijek zanimljivije) pa tako u drugoj epizodi smišljaju kako napakostiti Mirni i Angelini, omraženim neprijateljicama. One su dobre i vole jahati konje. Priča se razvija tako što se sve posvađamo oko Alexa, organiziramo konjsku utrku na kojoj Mirna pada s konja i dobije dečka. E, to je scenarij, a ne ti! Samo nebo nam je bilo granica (i semafor na kraju ulice). Imamo brdo fotografija i video snimaka s rođendana i proslava uključujući i izbor za Miss ulice. Ja pjevam na playback "I'm Outta Love" od Anastacie koju smo u to vrijeme zvali Anestezija, a ona uvježbano pleše na “Marke nemam ja” od Danijele.

Umirem od smijeha kad to danas gledam. Ona se sutra udaje. A ja nisam pozvana.

Čudna su ta dječja prijateljstva. Misliš da je trajati cijeli život jer ne možeš zamisliti dan bez svoje najbolje prijateljice. Planiraš imati dečka samo ako i ona ima dečka, planiraš duplo vjenčanje i trudnoću u isto vrijeme. I onda jednog dana ona shvati da je odrasla i sa svoje dvije godine prednosti prema svijetu zrelosti, oduči planirati zajedničko vjenčanje i trudnoću s nekom drugom, sebi ravnom. Neko vrijeme se nadaš da će ti se vratiti, jer mi smo srodne duše, mi smo BFF, ali to se ne događa. I tako ostaneš sama, razbijenih koljena i bez sisa na koje moraš pričekati još dvije godine.

To je kao u ljubavi. Dečko te ostavi jer je našao drugu curu, ljepšu, zabavniju, s većim sisama. Ti patiš i želiš ga natrag, prisjećaš se zajedničkih trenutaka, ali on vidi samo nju. I moraš se pomiriti da ga više nikad nećeš imati, nemaš izbora. Tako je i u prijateljstvu – uvijek netko voli više i uvijek je jedan na kraju više povrijeđen.

Prije dvije godine sam se zaljubila u lijepog dečka. Bio je šupak, ali je bio lijep dovoljno da mu se i to oprostilo. Bio je od onih tipova za kojeg ti baš svi kažu da nije dobar, a ti misliš da su svi oni u krivu i da nemaju pojma. Jer, kužiš, bio je lijep. U to vrijeme družila sam se s curom koju sam smatrala prijateljicom i kojoj sam se povjeravala, a ona me ohrabrivala i davala savjete kako bi veza s njim uspjela. To je bila jedna od onih blic ljubavi kad skineš deset kila u dva tjedna. Jednu večer nenajavljeno sam otišla do njegovog stana. Kad mi je otvorio vrata, pogodi tko je sjedio na njegovom krevetu! Yup.

Čudna su ta “odrasla” prijateljstva. U jednom trenutku imaš i dečka i prijateljicu, u drugom ostaneš bez oboje, povrijeđenog srca i ega. Ali ovaj put sam bar imala sise. I glatka koljena. I dvije obrve.

Jedno sam vrijeme odustala od žensko-ženskih prijateljstva. U njih vjerujem teže od onih muško-ženskih. I jedna i druga mogu biti poprilično nestvarna. Mislim, najgora stvar koja se može desiti s muškim frendom bio bi nekakav užasno čudan i neugodan razgovor o osjećajima. Ili seks. Ili brak. Žene ogovaraju. Prvo njih tri ogovaraju četvrtu, onda njih dvije ogovaraju prvu koja ode, pa zadnja s frendom ogovara sve tri. Dečki ne ogovaraju. Dečki podriguju na glas, pričaju o Football Manageru i pozdravljaju te s: “E.”, ali definitivno neće reći Martini da si se ful promijenila i da si za Ivanu rekla da se udebljala.

Koja je dakle pouka ove priče? Ako do dvadeset i pete nemaš svoju BFF, ne brini. Jedno istraživanje je pokazalo da se upravo u ovim godinama stječu prijatelji za cijeli život. Kad razmislim, to je i logično. Prijatelji su obitelj koju sami biramo. A možemo ih racionalno izabrati tek kad naš mozak završi svoj razvoj. Tad imamo više šanse pronaći one koji se u slobodno vrijeme ne treniraju bacanje noža u leđa.

Ako si kao ja, počet ćeš stjecati prijatelje na temelju zajedničke mržnje prema prijateljstvima ili će ti neka cura doći s pričom o tome kako su muški prijatelji stoput bolji od ženskih, a ti ćeš dramatično ustati i reći: “Jelda? JELDA?!”, i bit ćete si najbolje ikad.

Trenutno sam jako zadovoljna svojim životom. Imam puno F, nekoliko FF, a hoću li nekome dodati B, vrijeme će pokazati.

Draga moja BFF iz djetinjstva, želim ti svu sreću ovoga svijeta! Budi sretna i prekrasna u bijelom. Dignut ću nekoliko čaša u to ime. I staviti snimku s izbora za Miss ulice na YouTube.

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj