Ženski moza(i)k: Tko te šiša

02/10/2015

Oduvijek se divim frizerima – istovremeno obavljaju posao psihologa i stilista, pazeći da pritom nekome ne pokvare dan, unište frizuru, ošišaju prekratko ili ofarbaju pretamno. Sve to dok slušaju priče o tuđim ljubavnim životima, prepirke o tome koja od dvije Katice radi bolji rajžlec, jadikovke o hemoroidima i, moja najdraža, nadvikivanje o tome koja je od njih bila koliko PRSTIJU otvorena tijekom poroda, sve to pokušavajući nadglasati dva fena.

Zašto se trake za brkove zovu trake za lice? Ok, kužim – „trake za lice“ zvuči puno ljepše, bolje i negira činjenicu da „skidanje brkova“ jednostavno ide u našu beauty rutinu, ali nemojmo si lagati – da su to stvarno trake za lice, bile bi veće i šire i nisu slučajno napravljene da savršeno pristaju isključivo tom području i nijednom drugom.

Nemojmo si lagati. Ja imam brkove, ti imaš brkove, svi imamo brkove i to je okej („Ne Sara, onak, ja nemam brkove“, imaš.) – sve dok ti za njih ne počne zapinjati hrana. Onda bi vjerojatno bilo vrijeme da ih skineš.

Znaš kako ćeš znati da si s pravim dečkom? Tako da dođeš kod njega s dvije trake zalijepljene na „područje iznad usnice“ (još jedan sinonim za BRKOVE, ljudi, brkove) i plačnim mu glasom kažeš da ih povuče jer ti nisi Rambo i jer je to od sad njegova obaveza. I slušanje psovki i uvreda nekoliko sekunda nakon. Oni koji imaju mali penis će pobjeći glavom bez obzira. Drugi će to pretrpjeti kao gledanje Notebooka. Treći će ti se usred razgovora početi smijati jer „imaš male brčiće“ i mislit će da je ful super da te počne zvati José, Juan ili Pedro.

To je jedna od dvije stvari koje apsolutno ne podnosim, a moram raditi. Čupanje brkova. Čupanje brkova i pranje kose. Čupanje brkova, pranje kose i sušenje kose. Čupanje brkova, pranje kose, sušenje kose i apsolutno sve što ima ikakve veze s mojom kosom. Zašto? Zato što moja kosa nije ravna ni kovrčava. Nije ni valovita. Ona jednostavno je. Njezino pranje traje minutama koje traju kao sati i lakše je kamionom prolaziti kroz najgušće područje amazonske prašume nego mojim prstima doći do tjemena, a osim toga se linjam više od Sibirskog samojeda ljeti. Ne pretjerujem.

Srećom, tik ispod zgrade nalazi se frizerski salon u kojem radi moja draga frendica. Naša veza započela je time što je ona bila moja frizerka pa sam u salonu visjela triput tjedno. Ja slušam njezine ljubavne jadikovke izvan salona, a ona sluša moje elegije o kosi i to nas u modernom društvu čini prijateljima.

Odlasci frizeru oduvijek su mi bili kombinacija užasavajućeg straha (kao u osnovnoj školi prije cijepljenja, samo puno gore) i pretjeranog uzbuđenja. Drugim riječima, kombinacija osjećaja neprimjerena osobama slabog srca. Jednom davno dok je moje djetinjasto ponašanje još uvijek bilo opravdano, imala sam prekrasnu dugu ravnu kosu i otišla sam u jedan super poznati i skupi salon gdje je tip bio toliko zaokupljen svojom popularnošću, dobrim poslovanjem i odama njegovom radu, da je moje pramenove isprao sat prekasno, a ja sam salon napustila s novom trendi frizurom a.k.a. „slamnati močo“.

Nakon toga bih stoput radije popravila tisuće karijesa i skinula još toliko traka ZA LICE, nego otišla na frizuru. Zato sam pomno birala svoje frizere, a onda ih se čvrsto držala kad bih napokon uhvatila jednog koji zna što radi. Ipak, odlazak frizeru je uvijek događaj. Ne za frajere, definitivno ne za njih. Njihov izbor frizura sastoji se od „isto k'o i prošli put“ i „radi šta 'oćeš“, za njih plaćaju cijenu jedne kave u centru, razgovor se sastoji od „Ma niš, evo, sve po starom“ i gotovi su za deset minuta. Ženama je odlazak frizeru sličan odlasku u trgovinu „da samo nešto pogledaju“ – traje pola radnog vremena, košta trećinu plaće i nerijetko završava neočekivanim ishodom.

Oduvijek se divim frizerima – istovremeno obavljaju posao psihologa i stilista, pazeći da pritom nekome ne pokvare dan, unište frizuru, ošišaju prekratko ili ofarbaju pretamno. Sve to dok slušaju priče o tuđim ljubavnim životima, prepirke o tome koja od dvije Katice radi bolji rajžlec, jadikovke o hemoroidima i, moja najdraža, nadvikivanje o tome koja je od njih bila koliko PRSTIJU otvorena tijekom poroda, sve to pokušavajući nadglasati dva fena.

„Ja sam rađala pedeset i šest sati. Deset prstiju sam bila otvorena i nisu mi htjeli dati epiduralnu.“

„Ma nemojte! A koliko dugo ste se otvarala?“

„Ja sam dvanaest prstiju bila otvorena i pješke sam išla u bolnicu.“

Na svoj sam uvod u razgovor već navikla:

„Ajmeeeeeee kako ste vi već sijedi, pa koliko imate godina? 24? Ma neee, s osamnaest je već krenulo? Ma ne vjerujem vam. Stvarno? A da da, vama će kosa zbog toga uskoro biti jako neposlušna i teško ćete išta moći s njom raditi. E Petra, dođi vidjet kak je sijeda!“

Moja frendica frizerka moje susjedstvo poznaje bolje od mene – zna gdje se ide, a gdje ne, gdje se jede dobro, a gdje večera završava na hitnoj i, najvažnije, tko koga, kad, gdje i s kim. Ona je moj izvor novosti i lokalnog žutila: „Na Branimirovoj je jučer bila prometna i Vanja se rastaje od Sanje jer je Anja Sanji rekla da je vidjela Vanju s Tanjom.“ (a sad to izgovori brzo deset puta). Ne znam tko su ti ljudi, ali nebitno. Bitno je da sam informirana.

Druga super stvar mi je odlazak frizeru i isprike. Isprike jer ti je kosa oštećena. Isprike jer se nisi farbala pola godine. Isprike jer ti je kosa prljava. Znam jer i ja to radim. Ali zato i jesi tamo i zato one i rade to što rade. Ne kužiš da je fraza: „Oprostite, nisam stigla oprati kosu“, kod frizera ekvivalent frazi: „Oprostite, malo sam bolesna“, kod doktora.

Ali one vole svoj posao i zato ih volimo. Zato što su prema nama uvijek dobre i zato što zbog njih i moja kosa može bit lijepa i zato što, čak i ako imaš najnekvalitetniju kosu na svijetu, na izlazu uvijek dobiješ onu ohrabrujuću: „Sutra će vam bolje padati!“

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj