Ženski moza(i)k: Strah od letenja

31/03/2016

Hejtera je uvijek bilo i bit će. Hoće li oni biti u obliku malih nasilnika iz osnovne škole ili frustriranih nesretnih žena iza ekrana – potpuno je nebitno. Nemoj dozvoliti da ti itko podrezuje krila zato što on ne želi letjeti. Ti najbolje znaš tko si.

Kad sam bila mala željela sam raditi na tržnici. Prodavati salatu i jabuke, vagati ih na onim starim vagama s utezima – to mi je bila ful velika želja. Nisam baš bila dobra u matematici pa bi mi štand vjerojatno s vremenom propao, tako da je dobro ispalo.

Većinu tih mladih dana provodila bih s bakom, a ona je bila od onih ljudi kojima nisi smio reći da ti je dosadno zato što je njena predodžba lude dječje zabave bila čitanje knjiga, učenje i pisanje zadaće. Usred ljeta. Ali mi zato nikad nije nudila jabuke kad bih rekla da mi se jede nešto slatko. Vidiš, svako zlo za neko dobro.

Tako mi je jednog ljeta dala ideju da počnem pisati. To je bilo vrijeme kad su me ljudi nazivali raznim životinjskim imenima – ribice, žabice, piliću... što je još uvijek bolje od onoga što danas čujem – gospođo Saro, mala, mačko, Vladimir (ovo zadnje vjerojatno nisu zvali mene, ali sam se okrenula).

Uglavnom, počela sam pisati i shvatila da to volim. Svoje maštarije, ideje i razmišljanja iz dnevnika i s MySpacea prebacila sam na papir i tako je nastao moj prvi roman. Imala sam trinaest godina, a moja knjiga je pohvaljena od Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Tri godine kasnije napisala sam još jednu. Nakon srednje škole provela sam godinu dana u Americi kao au pair i usporedno završila ljetnu školu novinarstva na Harvardu. Iako mi to onda nije bio neki big deal, sad shvaćam da sam do dvadesete godine puno postigla. Mislila sam da neću moći održati godinu dana paprat na životu, a uspjela sam dvoje male američke djece. Uz to sam se i uspjela obrazovati. Znam, izgleda kao puko hvalisanje, ali strpi se, ovo ti pričam s razlogom.

Kad u osnovnoj školi napišeš knjigu, profesori te počnu jako voljeti a djeca jako mrziti. Tako sam s trinaest godina bila obilježena kao štreberica i luzerica. Kad netko tko je jako popularan i kul u razredu to izjavi, onda mu se svi priklone kako bi i oni bili popularni i kul. Prije knjige vraćala sam se kući iz škole u društvu svojih dotadašnjih prijatelja, poslije knjige sam se vraćala sama ili bi po mene dolazili roditelji kako bih izbjegla dovikivanje, ruganje i guranje na cesti.

U mojoj je školi u glavnom hodniku stajala pločica na kojoj je pisalo: OVO JE MJESTO NULTE TOLERANCIJE NA NASILJE, ali nasilja je itekako bilo. I nitko tu nije mogao ništa napraviti jer je to bio zakon većine u koji se ja nisam uklapala. To je vrijeme kad se počneš bojati letenja. Kad si sama podrezuješ krila jer misliš da će svaki uzlet završiti padom.

U srednjoj školi se taj model ponavlja, ali se isto tako formiraju grupe istomišljenika. Tako sam i ja pronašla svoju grupu luzera i čudaka u kojoj sam bila zaštićena od „popularnih“. Ja sam privlačila čudake i oni su privlačili mene. To su uglavnom bili ljudi koji su imali prevelike probleme za svojih petnaestak godina, iz razorenih problematičnih obitelji. Ali smo preživjeli. Puno je teže probijati se kroz život kad nisi dio većine, kad svakodnevno na leđima nosiš podsmijehe i šaputanja, ali preživjela sam. Onako „čudna i asocijalna“s pretamnim puderom i aparatićem za zube. Možda tad još nisam znala tko sam, ali sam sasvim sigurno znala tko nisam.

Cura s kojom sam se družila željela je biti glumica, ali joj ambiciozni roditelji nisu dopuštali jer su oni željeli da bude arhitektica. Tako su prolazile godine, ona se pokorila željama roditelja i uvjerila samu sebe da treba upisati arhitekturu. Znaš gdje je danas? U Londonu, bavi se glumom.

Prije ili kasnije, svi ćemo u životu raditi ono što nas čini sretnima. Možda nam to neće biti posao od kojeg ćemo živjeti, možda će to biti samo hobi, ali važno je raditi ono što volimo. Što prije to shvatiš, tim bolje.

Ja oduvijek volim pisati i kad su mi ponudili da pišem kolumnu, zgrabila sam to kao trendseterica Balmain komad u H&M-u na Cvjetnom. Nisam nikad mislila da se moje kolumne moraju svidjeti svima. Moj cilj je bio pronaći jednu osobu koja nema moje prezime ili koja ne planira da ja preuzmem njegovo, da mi kaže da sam joj uljepšala dan. I pronašla sam takve osobe, dobila sam prekrasne poruke i komentare koji bi onda uljepšali dan meni. Ljubav je obostrana. Međutim, dobila sam i hejterske poruke. U jednoj takvoj, „napaljenakućanica“ me optužuje da želim biti Carrie Bradshaw koja je, btw, lik iz serije. Druga odustaje „na frtalj teksta“ jer sam “K plus verzija“ jedne poznate kolumnistice. Taj se komentar pretvorio u monolog koji je završio zaključkom da su lazanje pluralia tantum i da to svi znaju. Tu je hejtanje jednostrano zato što hejteri hejtaju samo da bi hejtali. Nema nekog višeg cilja. Barem sad možeš jednim klikom izabrati ono što ćeš čitati, nema tu filozofije. Ali ne! Ona će si dati vremena zadržati se na mom virtualnom prostoru kako bi mi potanko objasnila zašto me ne voli. Jer je to zaključila kad je pročitala frtalj teksta. Samo daj! Potroši vrijeme uređujući moj život jer tvoj je sigurno savršen.

Hejtera je uvijek bilo i bit će. Hoće li oni biti u obliku malih nasilnika iz osnovne škole ili frustriranih nesretnih žena iza ekrana – potpuno je nebitno. Nemoj dozvoliti da ti itko podrezuje krila zato što on ne želi letjeti. Ti najbolje znaš tko si. Ti si original koliko god te netko uvjeravao da si K plus verzija. Jednom će oni koji su te gurkali i ismijavali te, spuštati pogled pred tobom. Budi glumica u Londonu ako želiš, budi prodavačica na tržnici ako bolje računaš od mene. Prevladaj strah od letenja - možeš štogod želiš ako želiš!

Ok, možda sam se malo zanijela, ne možeš baš sve. Ja želim imati tijelo poput Mirande Kerr pa ne mogu jer ona za desert jede sirovi celer, a ja palačinke s maslacem od kikirikija, Nutellom i dvije vrste pudinga (odlično je, probaj).

Ali zato, za sve ostalo što želim, širom ću raširiti krila i nadam se da ćemo se sresti u visinama.

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj