Ženski moza(i)k: Sto sretnih dana

29/10/2015

Svi imamo one dane kad je Murphy odlučio uzeti stvar u svoje ruke i iskušati koliko sranja možeš podnijeti. Onda kad ti baš ništa ne ide. Ali čak i tad, mora postojati nešto što nije bilo tako grozno. I postoji, vjeruj mi.

Ima jedan zanimljiv mladić po imenu Dmitry Golubnichy, za prijatelje “Alien”. On je bio jako nesretan. Nije zapravo imao neki dobar razlog za to budući da je bio zdrav, živio u centru Zuricha, radio u jednoj od najvećih kompanija na svijetu i jako puno putovao. Ali je bio nesretan. To ga je toliko mučilo da je jednoga dana odlučio to promijeniti time što je sam sebi postavio izazov. Odlučio je svakoga dana pronaći nešto što će ga učiniti sretnim, barem nekakvu sitnicu. Kako bi si povećao šanse za pronalaženje sreće, te trenutke će fotografirati, objavljivati ih javno100 dana i označiti heštegom #100happydays.

Istoga dana, pridružilo mu se dvanaest prijatelja, a danas nakon dvije godine, u ovom izazovu sudjeluje skoro dva milijuna ljudi iz cijeloga svijeta.

Kad sam čula za ovo, mislila sam da je to još jedan od onih sektaških projekata koji su popularni u zadnje vrijeme. Svi bi neku pozitivu, svi bi se smijali i jeli đumbir. Briga te za izbore, briga te za izbjeglice, za poplave, za švicarske franke, mađarske ograde i slovenske termokamere. Gledaj u sunce i proći će. Pojedi tofu.

Ali ovo nije tako. Ovdje moraš odgovoriti na pitanje: “Možeš li biti sretan 100 dana zaredom?” Tvoj je zadatak svaki dan pronaći nešto što te taj dan usrećilo. Nema varanja. Nema fotkanja zalaska sunca i jesenjeg lišća preko vikenda pa stavljanja tih fotki preko tjedna. To je varanje samoga sebe, a onda si završio prije nego si uopće počeo. Kužiš?

Stvar je u tome da se ne natječeš. Ovdje nije riječ o tome tko će imati najljepšu fotku ili biti na egzotičnijem mjestu. Ovdje je riječ o tebi. Što tebe čini sretnim? Jer ono što tebe čini sretnim, ne mora nužno činiti nekoga drugoga sretnim. Na primjer: ti voliš ići na koncerte Jelene Rozge ili rezati nokte na nogama u dnevnom boravku? Slikaj! Za Halloween ćeš se prerušiti u Karamarka? Super, slikaj! Bitno je da si sretan.

Svi imamo one dane kad je Murphy odlučio uzeti stvar u svoje ruke i iskušati koliko sranja možeš podnijeti. Onda kad ti baš ništa ne ide. Ali čak i tad, mora postojati nešto što nije bilo tako grozno. I postoji, vjeruj mi.

d
Neki dan sam krenula na posao. Već sam kasnila jer sam loše spavala, imala mjesečnicu i herpes, a da bude veselije – i kiša je krenula. Na parkiralištu sam skužila da mi auto ne reagira na daljinsko otključavanje pa sam ga otključala ručno (ajme užasa). Ali auto nije niti palio, točnije bio je mrtav. Kad sam primijenila sve svoje znanje o automobilima i podigla haubu, shvatila sam da je tamo poveća rupa gdje bi zapravo trebao stajati akumulator.

Pozdrav Dubravi. Do posla sam stigla tako što sam promijenila tri tramvaja koje sam također morala dulje čekati - jer kiša. Sva sreća da sam imala one štikle. One od kojih me bole noge kad su u ormaru. Na poslu ljudi ne vole kad kasniš. Gledaju te osuđujuće i ne pričaju s tobom neko vrijeme. Ne ides ni na ručak jer te grize savjest što si zakasnio pa nadoknađuješ vrijeme dok ostali jedu hamburgere. Na kraju radnog vremena sam još uvijek imala mjesečnicu i herpes i kišu i tramvaje. I ne da mi se ništa, želim samo doći kući, skinuti cipele i nešto pojesti. Ali u frižideru imam samo svjetlo. I pola glavice ljubičastog luka.

I kopam očajnički po ormarima i negdje iza čajeva i tri bočice origana, ugledam nju – usamljenu vrećicu juhe od rajčice iz 2014. Ukazala se. Eto, to je to. To je trenutak za sliku. Vrećica juhe od rajčice. Nitko sretniji od mene!

Možda misliš da je piece of cake svaki dan pronaći sretan trenutak, NO MEĐUTIM pokazalo se da 71% ljudi ne uspije završiti ovaj eksperiment. Jednostavno, nemaju vremena biti sretni. Umorni su, djeca su preglasna, na poslu je ludnica, žena je bolesna, muž ima ljubavnicu, sad je utakmica, poslije ću, sutra ću.

Što više razmišljam o ovoj ideji, to mi je mladi gospodin Golubnichy genijalniji. Svaka čast tuniskom nacionalnom kvartetu koji btw. nije glazbena skupina, ali ja mislim da će ljudi poput Dmitryja mijenjati svijet. Jer to je ono što zapravo trebamo, naučiti biti sretni. Jer uvijek će postojati nešto što nam to ne dopušta. Kako da budem sretna ako nemam dečka? Ako nemam posao? Ako nemam auto? Ne razmišljamo o onome što imamo, a upravo to je poanta.

Iza mene je pedesetak sretnih dana. Ne objavljujem slike baš svaki dan., pa po nekim pravilima spadam i ja u ovih 71%. Ali nije važno, odlučila sam biti sretna.
Kad sam pitala jednog frenda, sad zvanog “Čemerni”, hoće li sa mnom biti sretan sto dana, rekao mi je da on ne uspije biti sretan niti do popodne. I to je OK. Neka bude nesretan – ako ga to čini sretnim.

Fotografija: Selma Hamidović

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj