Ženski moza(i)k: Samo kažem

05/11/2015

Da se razumijemo, nitko ne voli odlazak zubaru. Oni koji vole odlazak zubaru vjerojatno vole i patlidžane. I ne vole Božić. Ni sreću.

Još dva menzesa do Božića. To mi je definitivno najdraže doba godine. Ono kad krene prodaja božićnih ukrasa u trgovinama, dakle tamo negdje krajem kolovoza. Već sad postajem noćna mora svake osobe koja ne voli Božić, ali srećom nitko meni blizak ne spada u tu kategoriju, jer to prijateljstvo ne bi moglo potrajati. Jer, kako možeš ne voljeti Božić? Mogla bih, recimo, biti u vezi s Henryjem Cavillom koji mi svakodnevno kupuje skupe praline i vino iz nekih godina, odvodi na luksuzna putovanja, obasipa me dijamantima jer me obožava (jer je ovo moja hipotetska situacija pa mogu) i hoda po kući bez majice, a onda me jednom prilikom pita može li staviti nešto drugo umjesto kolekcije iritantnih božićnih pjesama Michael Bubléa... (?)

„Sve si uništio, Henry. Sve.“

Šta ti je?

Jučer sam bila kod zubara nakon godinu i pol dana dana zabušavanja. Zubari su jedni od onih koji se uvijek pobrinu da ti bude brutalno neugodno što si neredovit. Onda smišljaš razne isprike tipa „Studiram komunikologiju, pa su mi potrebna usta“. Mislim da je jedina gora stvar od toga ispovijed. Ono kad moraš ući u tu mračnu kutiju i reći točno koliko je prošlo od zadnje ispovijedi. Kome je to palo na pamet? Srećom, odustala sam od crkve relativno rano. Ne treba mi taj stres u životu. Ne trebam razmišljati o tome kakve će se strahote dogoditi ako uđem unutra i kažem da je od zadnje ispovjedi prošlo petnaest godina i onda sljedećih nekoliko minuta provesti u totalnom neugodnjaku i razmišljati o tome kako smišlja kaznu koju će mi odaslati kroz rešetku. Također: „Imate li to i bez glutena?“, nije primjereno pitanje kad ti se nudi hostija.

Da se razumijemo, nitko ne voli odlazak zubaru. Oni koji vole odlazak zubaru vjerojatno vole i patlidžane. I ne vole Božić. Ni sreću. Ideja privatnih zubara o smirivanju pacijenata sastoji se od dvije stvari koje smatram podjednako iritantnima. Prva je puštanje „umirujuće“ klasične glazbe. Ja ne znam za vas, ali meni bježanje od pomahnitalog Freddyja Kruegera u snovima izgleda manje zastrašujuće od paljenja bušilice uz Beethovenovu 9. simfoniju.

Druga stvar su razgovori. Ej, nemam apsolutno ništa protiv opuštenog razgovora sa svojim zubarom, ali moramo li raspravljati o mojoj tezi završnog rada dok u ustima imam dvanaest cijevi, bušilicu i vatu?

„Jeste li u redu?“

„Jeham.“

„Inače, Sara, kako je? Jeste riješili završni rad?“

„Niham joh.“

„Još uvijek niste? Pa kako to?“

„Ne mou bog poha.“

„Čega?“

„POUHA.“

„Zbog posla?“

„Aha.“

„A kako je na poslu?“

„Ma dobo e. Ia puo z..“

„Čekajte samo nemojte mi se micati tako.“

ŠTO ŽELIŠ OD MENE???

Jer ovo se ne događa samo meni. Ovo je općepoznata stvar i poprilično sam sigurna da oni to znaju. Znam jer bi vjerojatno radila istu stvar da sam zubar. Jer je smiješno. Ne mogu vjerovati da to rade slučajno. Ne mogu vjerovati da zubar ozbiljno pita da mu u tom trenutku objasnim svoju tezu završnog rada. Dok razmišlja o tome hoće li me mučiti tankom piskutavom bušilicom ili pneumatskom. Dok svira Carmina Burana.

Doduše, nije ni zubarima lako. Spadaju u onu skupinu ljudi bez radnog vremena. Kao i frizeri. To su ljudi koji jednostavno ne mogu prisustvovati niti jednom društvenom okupljanju bez one jedne osobe koja će iskoristiti njihovu stručnost.

„A frizer ste? Joooj dajte mi recite što da radim s ovim ispucalim pramenovima. Zadnji put kad sam bila kod frizerke ostavila mi je pramenove predugo i sad mi kosa kao slama.“

Ili: „Zubar ste? Odlično, vidite tu baš na šestici nešto me užasno boli i sad ne znam je li karijes ili živac tu vihite tu pogeajte mi tu ia ao e neo vii.“

Bez radnog vremena.

Voljela bih vidjeti sličnu situaciju s ginekologom ili urologom na otvaranju neke izložbe primjerice. Samo kažem.

Uglavnom, kod zubara se mora, nemamo izbora. A u nedjelju su izbori. E pa tu imamo izbora. Zato, pamet u glavu. Samo kažem.

Photo credit: Selma Hamidović

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj