Ženski moza(i)k: Rođendanska

16/07/2015

Sjećam se vremena kad sam imala 23 godine i 10 mjeseci. Bila sam tako glupa i naivna. Nisam imala pojma što mi ovaj svijet pruža. Ali sad, s 24 godine i 11 minuta, starija i mudrija, imam potrebu sve svoje novostečeno znanje prenijeti tebi.

Danas imam 24. Dvadeset i četiri. Baš danas. I lijepo je i sunčano i Facebook mi ima više notifikejšnsa od Ariane Grande nakon što je rekla da mrzi Ameriku. Ili mene nakon subote kad sam s frendicama otišla „đir na cugu“ i do jutra stekla više prijatelja od Zuckerberga.

Sretna sam. Znaš zašto? Zato što je taj rođendan toliko nebitan da je najbitniji. Nije 23. – onaj čudan čiji broj nikako nisam mogla zapamtiti, onaj kad sam osjećala sav pritisak na svijetu i kad sam vidno odrasla, a nije ni 25. – onaj kad će mi „zid“ biti ispunjen glupim forama o četvrtini života i kako vrijeme brzo prolazi, a mama će mi napraviti srceparajući video u kojem imam tri godine, sjedim na tuti i postavljam pitanja tipa: „Jesi ti vještica?“ To će biti 25. rođendan. Sad je 24. – bit ću sretna ako dobijem pokoji „Sve naj!“ i jedno petnaestak „SR“-ova. Ali vesele me te poruke. Mogli su isto tako i ne napisati ništa. Ali jesu. Sjetili su me se. Zar nije super imati bar jedan dan kad ćete se sjetiti i oni koji su te potpuno zaboravili?

Vidiš kako sam sad pametnija? Nedavno sam pročitala kako je provedeno nekakvo istraživanje na jednom sveučilištu u Kanadi kako je upravo 24. godina života vrhunac naše inteligencije i kako nakon nje sve ide nizbrdo. Dakle, ovo je ta godina kad će moj mozak raditi punom parom i to zaista moram iskoristiti jer će kasnije moje intelektualne sposobnosti početi opadati.

Sjećam se vremena kad sam imala 23 godine i 10 mjeseci. Bila sam tako glupa i naivna. Nisam imala pojma što mi ovaj svijet pruža. Ali sad, s 24 godine i 11 minuta, starija i mudrija, imam potrebu sve svoje novostečeno znanje prenijeti tebi.

Neku večer sam, nakon dugog i napornog dana na poslu, odlučila popiti čašu vina. Znala sam da u hladnjaku imam rashlađeni Bardolino Chiaretto iz 2013., koji sam kupila jer je bio na popustu. A originalna cijena mu je bila 39,99. I bio je na popustu jer vjerojatno stoji na toj polici od 2013. Čak i oni s najmanjom dozom poštovanja prema sebi nisu dirali tu policu, jer ako je vino na popustu, nešto nikako ne štima. Zašto bi vino bilo na popustu? Da se ne pokvari?

Ipak, nisam odlučno ustala i natočila svoj, čak dvije godine star rosé, poput prave očajne kućanice, već sam se dobrih pola sata nećkala hoću li popiti tu jednu čašu vina. Sama sam u stanu i zabrinjavajuće sam si dugo u bradu mrmljala razloge i isprike zbog kojih ja sad u ovom trenutku mogu i moram popiti to vino do kraja „da se ne pokvari“. Onda sam shvatila da imam 23 godine, da sam sama u stanu, da nisam liječeni alkoholičar i da se ponašam kao kad sam s petnaest godina prvi put na rođendan donijela četiri bočice Bacardi Breezera (na nas šest) i ponašala se kao da sam prokrijumčarila tri boce crnog Absinthea.

„To je samo čaša vina, Sara.“ Vina za 39,99. Na popustu. Srećom je bar bilo vino jer sve više vjerujem da bih kupila i kolut za hrčka da je na popustu. A nemam hrčka.
Ali zašto je priča s vinom tako bitna? Bitna je jer sam shvatila da sam po prvi put poželjela sama sa sobom uživati u čaši vina. A to je nešto što rade odrasli ljudi. Moja navika ispijanja bilo kakvog alkoholnog pića dosad se svodila na vikende koji su počinjali s: „Probaj ovo, kao sok je.“ I završavali s: „Pustite me ovdje. Spašavajte sebe.“

A sad sam sjedila kod kuće, čitala knjigu i pila vino.

Okej gledala sam videe ljudi kako padaju.

Nedavno sam vodila razgovor o tome kako se stvari nisu potpuno promijenile od srednje. I to i dalje tvrdim – moje se društvo nije promijenilo, način zabave je ostao isti, teme za razgovor nepromijenjene. Srećom, u srednjoj sam vodila dnevnik i zahvaljujući njemu znam da to nema veze s istinom.

Imati dnevnik sa svim uspomenama i mislima iz srednje škole ne može se usporediti ni s čim. Kad si posljednji put proučavao/la svoju vremensku traku na Facebooku i umirao/la od sramote? Ovo je sto Jaden Smithova gore od toga. Prva rečenica koja mi je upala u oko dok sam letimice prolazila kroz dnevnik bila je:

„Baš sam se ufurala u te filmske romanse...iako vjerojatno neki, ili svi, bo, misle kako to ne postoji, ja ful 100% znam da je sve to moguće i ja to uvijek doživljavam.“

Deseti drugi dvije i sedme. Kako sam upala u gimnaziju? JEZIČNU.
U srednjoj sam školi bila zaljubljena u najmanje tri njanjavca koji su se izmjenjivali svaki tjedan ovisno o tome koji me kad pogledao. Činjenica da me neki od njih pogledao me dovodila u ekstazu, a kad me jedan pitao imam li žvakaću, dobila sam inspiraciju za tri pjesme i sedam haikua. Znam jer su tamo. 

„Snen pogled
dan kad si mi prišao
zeleni Orbit.“

Znaš ono kad ti netko kaže da ćeš se ovome smijati za koju godinu, a ti cmizdriš u WC-u jer tvoj život nema smisla i nikad se nećeš smijati uopće, a kamoli ovome? 

25.2. 2007. – Ana mi je gatala iz šalice i rekla da se još uvijek nekome sviđam.
9.03. 2007. – Mislim da sam napokon našla osobu zbog koje sam u oblacima. Zove se Kristijan, ide u 2.e i on je najsavršeniji dečko kojeg sam ikad vidjela. Ima prekrasan osmijeh, velike tamne oči, crnu, malo dužu kosu (ugl. ona koja se meni sviđa) i uzvraća mi pogled.
10.03. 2007. – Ana kaže da me Kristijan pogledao danas kad sam došla u školu. Ja sam najsretnija osoba na svijetu.
12.03. 2007.Ana mi je u subotu gatala iz i rekla mi je da će sa mnom i Kristijanom doći do nekog kontakta. Je li ovo ljubav?
18.03. 2007.Kristijan mi se svaki dan sviđa sve više i više. Saznala sam mu prezime.
25.03. 2007. Danas se dogodilo nešto predivno. Izašao je iz učionice, tražio me pogledom i kad me vidio, nasmiješio se. Izvan sebe sam!!! Odlučila sam ostati na pogledima. Nina će se s njim upoznati preko Myspacea, pa će me ubaciti.
26.03. 2007.Kristijanu dobro ide matematika. Išao je na natjecanje. I povijest isto.
5.04. 2007. – Sutra bi prema nekom lancu sreće trebao biti najbolji dan u mom životu. Možda upoznam Kristijana. Uskoro ću mu poslati mail.
9.04. 2007.Kristijana danima nisam vidjela. Glup tjedan.
28.04.2007.Kristijan ima curu. Ma, ionako mi je dosadilo trčati za njim.
2.06.2007.Kristijan i Martina su prekinuli!!! To je to. To mi je znak. Ali polako. Spremna sam čekati.
7.06.2007.Kakav dan! Srela sam Kristijana na hodniku i POZRAVIO ME!!! Nisam mogla vjerovati! Kasnije, nakon tjelesnog, prošla sam pored vrata njegove učionice i on je tamo stajao i opet smo se pogledali! Ma jooooj! Još uvijek ne mogu vjerovati.
13.06.2007.Prošlu subotu sam upoznala Antonia. Ide u 1.e i jako je sladak. Moji osjećaji prema Kristijanu lagano blijede. Koliko ga još moram čekati? I jedan Nikola mi je sladak.
17.06. 2007. Kristijan je predivan. Mislim da nam je suđeno. Ovo predugo traje. Svi znakovi su tu i znam da potajno krije osjećaje prema meni. Sigurna sam. Suđeno je.
20.07.2007.Kristijan je gay.

 

Najveći problem na koji sam naišla bio je taj da sam bila primorana „čitati glupu Antigonu“, a vrhunac je jedna stranica u dnevniku, izvađena iz još starijeg dnevnika, gdje sam vjerojatno (duboko se nadam) bila jako mala i mislila da je Richie iz US5 ljubav mog života. Onda sam se sjetila da sam jedan od njegovih postera (gdje izgleda ženstvenije od mene) držala uokvirenog pored kreveta. Pored te stranice su moji zapisi o tome kako sam tad bila mlada i naivna.

Stvari se nisu promijenile od srednje? Naravno da jesu. Prestala sam voditi dnevnik jer želim vjerovati da nikad nisam kovala planove o odlasku u Berlin kako bi potražila „Richieja“ i rekla mu da ga bezuvjetno volim i da ću mu dati sve svoje žvakaće.

g

Ipak, jedan dio mene osjeća olakšanje. Ona kriza dvadesetih godina koja me hvatala kad sam završila školovanje, nekako je nestala. Možda zato što sam shvatila da sam još uvijek premlada i previše naivna kako bih si govorila da sam bila mlada i naivna.
I dalje mi mama dogovara termine kod doktora. I dalje ne znam čitati plinomjer. I dalje imam dovoljno glupih uvjerenja kojima ću se smijati za desetak godina.

Ali iskreno? Sretna sam baš ovdje gdje jesam. Život mi je dovoljno uređen da si tu i tamo mogu priuštiti malo drame i kaosa – dovoljno da se podsjetim da je još uvijek OK biti neodgovoran.

Pa u tom stilu – u zdravlje za 24!

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj