Ženski moza(i)k: Onda? Koji je plan?

27/11/2015

Kad su sve trendsetterice počele nositi bijele starke, ja sam se držala svojih crnih. Kad su moje vršnjakinje počele osnivati obitelj, ja sam se brinula za treću generaciju svoje. U Simsima.

Kad je riječ o produktivnosti, kod mene postoje dvije situacije. Ona u kojoj me s posla u sedam navečer tjeraju čistačice, sa sažaljenjem mi nudeći svoje prijateljstvo, ili ona druga, kad ću dan provesti u pidžami pokušavajući proždrijeti zaleđeni jogurt koji sam izvukla iz skrivenog kuta zamrzivača – negdje pored gljivica pomoću kojih sama mogu raditi svoj kefir, koje sam nabavila jednom kad sam se furala na zdrav život, jela chia puding, imala nadobudne planove, ciljeve i prijatelje.

Ovu drugu, neproduktivnu fazu, upravo proživljavam. Napravim onoliko koliko moram napraviti, a ostatak dana provodim rješavajući kvizove, nadoknađujući zaostatke omiljenih serija i pokušavajući dokučiti kako osposobiti aplikaciju za uklanjanje svih informacija o Kardashianima, u nadi da će to moj život učiniti sretnijim i bezbrižnijim.

Malo se osjećam krivom kad me obuzmu ti užasno lijeni dani, ali sam primijetila da, stavim li fotku šalice kave i svojih stopala i provučem ju kroz neki kul filter, pa nadodam koji #zasluženiodmor inspirirajući hešteg, mogu svejedno imati super zabavan i divan dan, vrijedan klikova, lajkova i ljubomornih komentara. Kad obavim taj neizostavan dio objavljivanja svijetu kako moj dan ipak ima savršenog smisla, u miru mogu nastaviti igrati Simse i graditi kuću iz snova za sebe i dečka koji ne zna da postojim, ali ja itekako znam kako će se zvati naših četvero djece. U Simsima.

Onda mi negdje usred potrage za Kardashian-blockom izleti kviz s pitanjem: „Ponašate li se u skladu sa svojim godinama?“.

Ovaj kviz je sigurno drugačiji i odlučila sam mu bezuvjetno vjerovati. Negdje na dvanaestom pitanju sam odustala jer sam primijetila da ih ima pedeset, a ja uz sve svoje obaveze uzdržavanja šesteročlane Sims obitelji iz svog naslonjača i prokopavanja zaleđenog jogurta, nisam u stanju zadržati koncentraciju. Nisu me ni pitali za moje godine, pa ni ne znam kako bi izračunali ponašam li se u skladu s njima ili ne.

Ali nisam mogla ne zapitati se jesam li zaista nezrela, dovoljno zrela ili možda čak i previše zrela? Zapravo, na kojoj bih razini zrelosti uopće trebala biti u ovom trenutku? Između završenog faksa i udaje i/ ili djece, ne postoji nikakva odrednica kad bi se što trebalo dogoditi, pa se pronalazim u situaciji u kojoj se istovremeno oporavljam od mamurluka, pregledavam recepte za musaku i pretražujem prigodne poklone za tromjesečnu bebu.

Stara prijateljica iz srednje škole nedavno je rodila svoje prvo dijete. Kad su na netu osvanule prve fotke, popratila sam ih jecajući poput narikače na svom prvom zadatku. Dvije stvari označile su ulazak u neku novu fazu života; prva, da moje frendice postaju mame, a druga da ja plačem od sreće jer se dogodilo nešto što ne znaš da će se dogoditi dok se ne dogodi (zadnji put kad sam plakala od sreće bio je prvi mamin ručak nakon šestomjesečnog hranjenja u studentskoj menzi).

Ponašam li se u skladu sa svojim godinama?

Nedavno sam s frendicom sjedila na kavi i podsjetila se jednog razgovora u kojem smo se obje složile kako ćemo o prvom djetetu razmišljati u dvadesetosmoj. To je bilo u srednjoj školi. „Čekaj, to znači da bih ja u sljedeće tri godine trebala naći muškarca iz snova, udati se za njega i roditi dijete? Al' čekaj, neću se odmah udavati. Želim s tom osobom biti u vezi bar dvije godine prije udaje i onda bar godinu dana u braku do prvog djeteta. To znači da bih Gospodina Savršenog trebala naći u sljedećih nekoliko sati? I, ako se to dogodi, kako mu reći da se u stan moramo useliti u sljedećih tjedan dana ne bi li na vrijeme počeli stvarati planove za budućnost u kojima ću biti zrela, ali i dalje mlada i kul majka?“

Ponašam li se u skladu sa svojim godinama? Nemam pojma. Jedan citat koji je, srećom, pronašao svoj put do mene kaže: „Ne znam, nikad nisam imala ovoliko godina.“

Ne mogu reći da promjena moje okoline ne utječe na mene, ali sam primijetila kako mi je sve manje važno što drugi imaju, govore i rade. Kad je moja prijateljica prvi put dobila Barbie kuću, i ja sam ju htjela. Kad su u osnovnoj svi klinci imali Nokiu 3310, i ja sam ju željela imati, ali sam zato već u srednjoj ostala pri mišljenju da UGGsice nikad nisu i neće grijati moje noge. Ne zanima me koliko su moderne, udobne i tople. Ružne su. Uvjeriti me da kupim UGGsice jer su udobne i tople jednako je kao i uvjeriti trogodišnje dijete da jede prokulice jer su zdrave i dobre za njega. Ne.

Kad su sve trendsetterice počele nositi bijele starke, ja sam se držala svojih crnih. Kad su moje vršnjakinje počele osnivati obitelj, ja sam se brinula za treću generaciju svoje. U Simsima.

Što određuje ponašam li se u skladu sa svojim godinama? Moj način oblačenja? Jer, hej, još uvijek teško mogu odoljeti onim pidžamama na Batmana ili zimskim vunenim kapama s ušima (pritom ne mislim na kukce iako je oboje na glavi i svrbi).

Moj izbor mjesta za izlaske? Posljednji put kad sam izašla na večeru u skup restoran, poigravala sam se nožem koji mi je ispao na veliki limeni pladanj i napravio toliko galamu da sam umrla od sramote (i smijeha) i izletjela vrišteći.

Određuje li se moja zrelost uređenošću moga života? Jer on je prepun kaosa, spontanih odluka, bez reda, rasporeda, s brdo neplaniranih provoda, ali i danima u kojima stvari budu potpuno suprotne od onoga što sam planirala.

Ali ja volim taj kaos. Volim to što još i dalje provodim dane u pidžami, ali se isto tako ponekad budim u cik zore i odlazim na tržnicu. Volim se ponašati neprimjereno u ozbiljnim situacijama. Volim to što ne znam što zapravo želim od života, unatoč tomu što sve češće slušam da bih trebala. Volim to što sam uvjerena da ne postoji ništa što bih trebala. Jer ne postoji. Tvoj život je tvoj, zar ne? Zašto onda ne bi bio potpuno originalan? Zašto je toliko strašno malo se izdvojiti iz mase?

Je li ova kolumna isprika za to što sam cijeli dan provela u pidžami igrajući igrice? Totalno. Osjećam li se sad manje krivom? Apsolutno. Rutina je dosadna. Imati nesređen život znači očekivati iznenađenja svakoga dana. Je li to baš za svakoga? (Daj prestani s tim pitanjima.) Naravno da nije, ali meni trenutno savršeno odgovara.

Možda ću se jednoga dana probuditi i odlučiti napraviti onaj kefir. Tko zna?


Photo credit: Selma Hamidović

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj