Ženski moza(i)k: Matt Damon, mama i ja

09/10/2015

Kad mama uđe u stan, prisutnost svake mrvice jaka je poput Sile u Lukeu Skywalkeru, a mama je Yoda.

Noćas sam sanjala da me Matt Damon u trenirci vodio na dodjelu Oscara u Rim, a dodjelu je vodio Zoran Vakula. Išli smo autobusom koji je prolazio kroz neku šumu u Sesvetama. Postoji li uopće šuma u Sesvetama? U mojim snovima postoji. Nadam se da ti ovo daje dovoljnu ideju o tome kako i na koji način moj mozak funkcionira.

Objasnit ću to koNbinacijom PMS-a, kišom s povremenim pljuskovima i povišenom količinom stresa jer ovog tjedna svojih trideset kvadrata dijelim s mamom. Nemoj me krivo shvatiti – moja mama je super i oduvijek smo imale jako otvoren i prijateljski odnos, ali to ne umanjuje činjenicu da moj stan ima trideset kvadrata i da mi je mama pa može.

Znaš što je gore od toga da ti mama dolazi i ostaje deset dana? To da ti mama dolazi na lasersku operaciju vida i ostaje deset dana. „Ali zašto je deset dana mame s kristalno čistim vidom u trideset kvadrata stana toliko grozno?“, zapita nitko nikad.

Naravno, kao i svaka normalna osoba čija mama dolazi u posjet, uzela sam slobodan dan s posla kako bih provela dugih dvanaest sati u čišćenju stana, pranju robe, čišćenju podova, čišćenju štednjaka i čišćenju sredstava za čišćenje.

„Ok, super, sve je čisto.“

Nije. Osim ako si predano oribala sve od rubova vratiju do onog pakla ispod kauča ili hladnjaka, nije. Hoće li podizati kauč? Vjerojatno neće, ali jednostavno znam da će te mrvice, bez obzira na cijeli dan proveden u čišćenju, biti primijećene. Kad mama uđe u stan, prisutnost svake mrvice jaka je poput Sile u Lukeu Skywalkeru, a mama je Yoda.

„Zračiš li ti ovaj stan? Kad si zadnji put otvorila prozor? Šta to smrdi? Je li to plin? Jesi platila račune? Kad? Sigurno? Sto posto? Košulja ti je izgužvana. Probala sam opeglati, ali je i dalje izgužvana. Ti ne peglaš gaće? Zašto ne? Kako misliš ne peglaš uopće? Imaš šećer u kući? Brašno? Pastu za zube da donesem svoju? Imaš ručnik? Pa samo pitam, ne znam ja šta ti imaš u kući.“

Trideset kvadrata.

„Prljav je pod. Gdje ti je usisavač?“

„Jučer sam usisavala.“

„Svejedno ti je prljav pod. Ne možeš u takvom svinjcu živjeti. Kad si zadnji put očistila usisavač? Zašto tako loše usisava? Gdje ti je ono za čišćenje što smo ti kupili zadnji put? Zašto ti je plin tako slab? Zašto ti je pećnica tako slaba? Nemoj to bacati u WC zaštopat će ti se sve. Isključi to iz utičnice voda ti prska ovdje nikad ne znaš.“

Trideset. Kvadrata.

Deset dana edukacije o prehrani.

„Ne piješ dovoljno. Uzmi si bocu vode na posao. Nećeš tamo, tu si uzmi da si imaš. Hoćeš sendvič da ti napravim za posao? Pa šta ćeš si tamo kupovati, pa gledaj koliko hrane tu imaš. Ima brodeta od jučer, da ti to spakiram? Ajd' uzmi taj brodet, sutra ću napraviti pitu pa da imaš za ručak.“

Od brodeta sam se uspjela izvući, ali sam sljedeći dan na posao nosila pitu „da podijelim s kolegama“ – u velikoj kutiji za njih i u maloj za mene „da mi ne pojedu“.

I onda krenu pristizati poruke.

„Jesu probali pitu? Šta su rekli? Jel' valja? Ajde neka. Ti si jela? Radiš? Ajde dobro da te ne gnjavim.“

Pet minuta kasnije: „Imaš ono za otvaranje konzervi i zašto nemaš?“

„Jesi jela? Hoćeš jesti nešto? Ajde jedi.“

Osim brodeta, mama kuha ono što ja sama nikad ne bih. Jer mi se ne da. Poput poširanog lososa u mousseline umaku i toplo hladne salate od prokulica. Juha od buče s đumbirom i kurkumom s preprženim sjemenkama buče i dekoracijom od bučinog ulja. I lazanja i pita od jabuka. Dobro, to možda čak i bih, ali samo ako želim impresionirati dečka s kojim sam u vezi dva tjedna, kojemu je to omiljeno jelo i dovoljno je vrijedan toga da za njega u kuhinji provedem cijeli dan jer šansa da će mi lazanja dobro ispasti iz prve je samo u doslovnom smislu. Prije nego ode, zamrzavaju se umaci za tjesteninu, juhe i nasjeckano povrće. Ma znaš ono – ako slučajno ogladnim „pa da si imam“. Ili izbije nuklearni rat.

„Kupila sam ti origano.“

„Imam origano. Imam dvije bočice origana jer si mi i prošli put kupila origano kad sam ga već imala.“

„I brašno sad imaš tamo.“

„I brašno sam imala. Sve imam, sve.“

„E sad imaš dva onda. I ormar sam ti složila i sad imaš kutiju za sortiranje čajeva.“

Sad imam kutiju za sortiranje čajeva.

Žalim li se? Ni najmanje. Osim što u hladnjaku imam cijelu kokoš, kilo patlidžana jer „kako to ne volim, pa to je odlično“ i tri ona paketa mrkve i celera za juhu jer će sad zima, a zimi u Zagrebu ne rade trgovine pa moram imati zalihe jer ne jedem ništa kuhano, imati mamu za cimericu na deset dana je zakon.

Pa kako nije zakon? „Sve je prljavo“, što znači da će ti stan uvijek biti čišći od čistog. „Ništa nemaš u kući“, znači da ćeš uskoro dobiti godišnje zalihe svega. I onda je tu šoping – jedna stvar gdje je ona uvijek potpuno u pravu.

„Trebaju ti nove cipele, ne možeš uvijek u istom hodati.“

„Da mama, imaš pravo.“

„I jakna ti neka treba. Ona se sva ofucala.“

„Grozna je, potpuno si u pravu.“

„Imaš dovoljno majica?“

Naravno da nemam dovoljno majica. Tko je ikad imao dovoljno majica? Jakni? Cipela? Torbi? Ej.

Šoping je nešto što obje volimo u jednakoj mjeri – ono, ona mi voli kupovati stvari, a ja volim kad mi kupuje stvari. Užitak je obostran.

„Pusti, ja ću ti ovo platiti pa si ti kupi jaknu. Pusti, platit ću ja jaknu, ti si kupi cipele. Pusti ajde, trebat će ti za hranu.“

Mame su super. Na tjedan me pomladila za desetak godina, obnovila mi garderobu, sortirala čajeve, nahranila i ostavila bogatijom za koju kilu i godišnju zalihu origana.

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj