Ženski moza(i)k: Kutije

06/05/2016

Na koji način stječemo dojam o ljudima? Uglavnom na osnovi fizičkog izgleda. I svi znamo da je to površno, da treba upoznati čovjeka, njegov karakter i dušu. Ali to je taj prvi dojam, odmah kategoriziramo čovjeka, stavljamo ga u nekakve zamišljene kutije.

Nisam baš organizirana i ne nabavljam hranu za cijeli tjedan, prvo jer mi je frižider premali da bi podnio te količine, drugo jer kupujem kad sam gladna što se baš nije pokazalo dobrom odlukom. A najgladnija sam poslije posla i tada uglavnom hodočastim po dućanima.

Znaš one blagajne bez blagajnice gdje sam očitavaš kod na proizvodu i koje svaki čas zovu asistenta? A asistent je zapravo blagajnica koja skače od jedne blagajne do druge i ima više posla i stresa od svih onih dvanaest koje rade normalno? E. Čekam prije par dana na jednoj takvoj jer na onih dvanaest čekaju ljudi s prepunim kolicima kao da je sudnji dan. Ispred mene dvije žene; jedna upravo skenira proizvode, druga čeka s kruhom, mlijekom i dvije jabuke u košarici. Promatram je, zato što to rade ljudi dok čekaju u redovima – promatraju druge. U pedesetima, zapuštena, tamne kose svezane u rep sa sijedim izrastom od nekoliko centimetara. Staromodna siva suknja i nekako prevelik bordo sako s onim jastučićima na ramenima iz osamdesetih.

Mislim u sebi: “Kako neke žene izađu iz kuće, užas jedan. Ima ona ogledalo? Pa ne možeš takva među ljude.“  Na trenutak se sjetim Amerike i kakvi se tamo prošetavaju dućanima i nikoga nije briga. Tamo po snijegu dolaze u japankama i kratkim hlačama kupovati sladoled, to nikome nije čudno. Žene bez problema skoče do dućana u kućnoj haljini. Ali to je Amerika, oni smiju.

U međuvremenu, ženi koja skenira, blagajna zove asistenta jer joj ne prolazi đumbir. Asistentica je zauzeta na drugoj blagajni gdje mora utipkati broj s proizvoda koji isto ne prolazi. Ova s đumbirom se počne nervozno osvrtati. Ima nekih trideset i pet godina, zgodna, plava kosa, žuta kožna jakna iz Zare i štikle od dvanaest centimetara.

„Gospođo, hoćete mi ovo ... žuri mi se!“, okreće se s đumbirom u ruci prema asistentici.
„Evo dolazim, samo sekundu!“
„Joooj ja ću poludit! Zašto imate ove blagajne gdje možemo sami, a uvijek vas moramo zvati? Šta ih ne maknete onda?!“, nadrkano će plavuša, kao da ih je trgovkinja sama unijela u dućan i snosi odgovornost za njihov rad.
„Evo sad ćemo to brzo...“, i smireno utipka broj.
Plavuša puše i trpa stvari u vrećice k'o da slaže cigle na baušteli. Kad je plaćala, blagajna joj kaže da je iznos nedovoljan.
„Gospođo, tu mi fali dvije kune i nešto sitno i neće mi dati račun!“, viče prema asistentici.
„Morate uplatiti cijeli iznos, inače ne možete dobiti račun, tako funkcionira“, objašnjava trgovkinja.
„Pa šta sad zbog dvije kune? Nemam dvije kune! Šta sad moram dati karticu zbog te dvije kune?“
„Možete vratiti neki od proizvoda. Hoćete li vratiti nešto?“
„A dobro ako baš moram! Ako mi ne možete oprostiti tu dvije kune.... ionako uzmete svaki dan ne znam koliko novaca što vam ljudi ostave!“
„Nije do mene gospođo, mi smo vam dužni ispostaviti račun. Mogu kazniti i vas ako nemate račun kod sebe.“

Upravo kad sam otvarala novčanik da prekinem ovu agoniju, žena ispred mene stavlja ruku u džep i vadi šaku sitniša, uzme dvije kune i nešto i daje plavuši.
„Evo... ja ću vam dati.“
Ova je odmjeri od glave do pete, na sekundu kao da razmišlja i onda uzme sitniš uz mlako: „A dobro... ok onda.“  Plati, uzme račun, teatralno zabaci kosom i ode nabadajući na svojim štiklama.

Neugledna žena na brzinu skenira svoj kruh, mlijeko i dvije jabuke. Plati od ostatka sitniša u šaci i jasno je da joj je to jedini novac koji je imala sa sobom. Odjednom me preplavi osjećaj stida zbog svojih misli o njoj i nekako me stisne u grlu. Htjela sam joj nešto reći, na neki način joj dati do znanja da cijenim ono što je napravila, ali nije dizala pogled i vrlo brzo je otišla.

Na koji način stječemo dojam o ljudima? Uglavnom na osnovi fizičkog izgleda. I svi znamo da je to površno, da treba upoznati čovjeka, njegov karakter i dušu. Ali to je taj prvi dojam, odmah kategoriziramo čovjeka, stavljamo ga u nekakve zamišljene kutije. 

Na prvoj godini faksa upoznala sam curu koja se svaki dan oblačila kao za modnu reviju i to mi je ful išlo na živce. Vječno savršena, sa savršenom kosom i šminkom, uvijek u centru pažnje. Bila sam sigurna da nema baš previše u glavi, to je bio moj prvi dojam. Vrlo brzo smo svi shvatili da je cura zapravo odlična osoba, već ima završen pravni faks, a ovo joj je drugi koji sama financira jer radi. Postala mi je jedna od najboljih frendica.

Već mi se bezbroj puta dogodilo da pogriješim u procjenjivanju ljudi. Ali činjenica je da se svi mi volimo lijepe i lijepo odjevene ljude pa ćemo prema njima biti ljubazniji i pokazati im više poštovanja. Ako vidim zgodnog frajera, dat ću mu šansu da dokaže i da je pametan. Obično takvi misle da je Venerin brežuljak poznato izletište. Frendica i ja smo se divile frajeru u savršenom odijelu dok se nije okrenuo i pitao „štaš pit?“. Znači, prvi dojam ipak nije najvažniji? Zašto za promjenu ne bismo ne tako zgodnom frajeru dali šansu da dokaže suprotno? Jer na kraju, ipak će pobijediti onaj koji je pametan i zabavan, ne onaj koji ima bolje skrojeno odijelo.

Moj frend genijalac nije dobio posao zbog svojih tetovaža jer su ga odmah svrstali u problematičnu kutiju. Znači, odlično radiš svoj posao, imaš potrebno obrazovanje i iskustvo, ali sorry, to što ti piše na ruci nas plaši.

Zaista je vrijeme da prestanemo robovati predrasudama. Da pogledamo čovjeka dvaput. Da umjesto cure koja se na Instagramu hvali da nosi Ivicu Skoku (gdje, na leđima?) pa joj se divimo i dobije par tisuća lajkova, dvaput pogledamo ženu u dućanu koja od svog sitniša odvaja da bi pomogla nekulturnoj šminkerici koja se ne zna ni zahvaliti. Da prvom dojmu damo drugu šansu.

Moramo, inače će od svih tih zapuštenih ljudi koje zaobilazimo u velikom luku, ostati zapušteno samo naše srce.

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj