Ženski moza(i)k: Kako sam provela zimske praznike

25/12/2015

Mama je dobila dimije. Rekla je da je to super jer su joj baš trebale nove tajice.

Dragi građevine Hrvatska, želi vam sretna Božići i fala na ukazano povrenje u ova godina!

Božićna euforija naše obitelji srećom je završila već jučer budući da se ona kod nas događa na Badnjak. Ove godine pogotovo jer kažu da je Božo ukrao Božić. Pa je bilo opravdano iz straha da neće biti Božića.

Večer je započela onako kako počinje svako obiteljsko okupljanje u toploj okićenoj božićnoj atmosferi – žustrim političkim raspravama koje su se protegnule kroz večeru i nekako uspjele pretvoriti u dogovor o tome tko će za proslavu Nove godine nabaviti travu, inicirano od strane mog djeda. Sve to dok je za stolom sjedio i moj devetogodišnji bratić. Uz najbolju volju ovo ne bih mogla izmisliti.

Bojim se da bi njegov sastav nakon zimskih praznika mogao izgledati ovako:

„Kako sam proveo zimske praznike

Na Novu godinu smo se svi okupili kod moje tete. Prvo smo zajedno večerali i za stolom je bilo puno fine hrane, a onda je deda iz džepa izvadio jedan paketić. Nisam znao što je to, ali mi je deda rekao da će mi biti jako lijepo. Odjednom su svi moji ukućani počeli pušiti i sve im je bilo jako smiješno. Baka je rekla da joj dugo nije bilo ovako lijepo, a mama je imala jako crvene oči. Pitao sam ju je li dobro, a ona mi je rekla neka ovo bude naša mala tajna.“

Mami sam predložila da ove godine za večeru bude nešto laganije – tipa povrće i riba. Napravila je francusku salatu i paštetu od bakalara.

A onda je krenulo otvaranje poklona. I tu, naravno, nismo poput svih normalnih obitelji i moramo napraviti poseban ritual koji traje najmanje tri sata – dovoljno da se, na kraju, svi pitamo zašto ovo radimo svake godine. Ipak, zato što su sve oči uprte u onoga tko otvara poklon, odabiri poklona postaju dodatno stresni kao i glumljenje da ti se sviđa jer, izuzev dva poklona koja, od mogućih pedeset budu dobra, ostatak spada u onu kategoriju gdje ne možeš ni odglumiti sreću.

Moj je očuh dobio selfie stick – koji pedesetogodišnji muškarac to ne bi volio dobiti za Božić? Sad će s lakoćom moći dijeliti selfije dok montira klime na pet metara visine.

Moj je ujak jedan od onih ljudi kojima se bojiš kupovati poklone jer, osim što nikad neće biti dobar, neće se ni potruditi glumiti oduševljenje.

„Parfem Davida Beckhama? Neki dan sam Beckhama gledao na TV-u. Kako je glup.“

Baka i deda dobili su električne pokrivače, električni masažer , električne četkice za zube, i Teslinu kuglu s visokofrekventnim strujama. Pravi izazov za dedin pejsmejker.

Mama je dobila dimije. Rekla je da je to super jer su joj baš trebale nove tajice.

Moj bratić Roko dobio je dvadesetak poklona. Nisu bitni jer niti jedan nije bio pravi. U životu nisam vidjela tako razočarano dijete.

A ja? Znam da sam prošli tjedan Djeda Mraza zamolila da mi ne donosi ništa jer imam sve što mi srce može poželjeti, ali me ipak nije zaobišao. Mislim da sam prošla najbolje od svih – čizme, kaput, jednodijelna pidžama i, pazi sad, medvjedić od dečka kojeg je, pazi sad, on sam šivao. Sam. Satima. Danima. Sam. Doduše, jadan medo, koji je nekako uspio dobiti rog, izvrnuta stopala i dupla usta zbog kojih nalikuje spoju Černobila i Karamarka, izaziva toliku količinu samilosti da ga jednostavno moraš voljeti najviše na svijetu.

Ipak, neki su pokloni jednostavno bolji od drugih – poput godišnje pretplate na Cosmo od strica jer je on čuo da ja to čitam. Ili večere za jednu osobu u jednom poznatom opatijskom restoranu. Ili Samsung maske za moj Nokia mobitel. Sa slikom Djevice Marije koja drži malog Isusa. Ili otvarača za boce s drvenim držačem u obliku penisa. Jeste li si stvorili sliku u glavi? Jeste? OK. Sretan Božić!

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj