Ženski moza(i)k: Kako sam provela ljetne praznike

29/07/2016

Sto Talijana (toliko sam ih barem ja čula) se stvorilo tu, odmah do moje glatke stijene, a svaki od njih ima barem sedmero djece. I svi viču. Djeca k'o puštena s lanca. Roditelji u dobrim četrdesetima, u usklađenim kupaćim kostimima životinjskog uzorka viču na njih i u isto vrijeme se i međusobno svađaju.

Radujem se tom ljetu i željno ga iščekujem već negdje poslije Božića. Bude mi dosta zime u Zagrebu, bljuzgavice, zamotanih vratova i slinavih maramica. Kad će ljeto? Kad će to ljeto više? I onda stigne ljeto u svoj svojoj ljepoti, zaprži zvizdan onako pošteno i samo me ovo  naše divno plavo more može spasiti od zatajenja organa uslijed toplinskog udara.

Vruće je. Dosta. #kadćezima

Srećom, plaža je tek nekoliko minuta udaljena od moje kuće i ništa me neće spriječiti da uživam u jutarnjoj tišini opružena na glatkoj stijeni dok valići ovlaš dodiruju moja stopala, a cvrčak izvodi najljepšu ljetnu melodiju. Divota.

„GIANLUCA!!!  No! Devi mangiare prima! Francesca! Vieni! Ora arriva Alessia! Stefano, dove e asciugamano? Tommaso, ti prego non andare in acqua!

Ke kaco? Skočila sam ko da me udarila električna jegulja. Sto Talijana (toliko sam ih barem ja čula) se stvorilo tu, odmah do moje glatke stijene, a svaki od njih ima barem sedmero djece. I svi viču. Djeca k'o puštena s lanca. Roditelji u dobrim četrdesetima, u usklađenim kupaćim kostimima životinjskog uzorka viču na njih i u isto vrijeme se i međusobno svađaju. A došli su kao na odmor gdje bi se trebali opustiti. Kako onda zvuče u Italiji? Nepodnošljivo. Čak je i cvrčak pobjegao.

Pokupila sam stvari kad su se klinci počeli špricati vodenim pištoljima i otišla dvadesetak metara dalje gdje je još bilo mjesta i nade da ću ovo jutro provesti u miru. Izvadim knjigu iz torbe, okrenem se na trbuh i ugledam dva para nogu u ortopedskim sandalama kako se parkira blizu mog ručnika. Diskretno dignem pogled i vidim dva najcrvenija lica ikad.

“Hallo! Entschuldigung, ist hier noch frei?

„ Ja, ist frei“. Šta da kažem? Nije? Mislit će da ih još uvijek ne volimo zbog Hitlera.

Debeljuškasti bračni par u šezdesetim godinama činio mi se simpatičan. Ona baca na Angelu Merkel, a on... isto. Nakon što su se smjestili, otvorili suncobran i debelo se namazali kremama, krene on:

„Sie sind eine sehr schöne Frau.“

„Ha? Was? D...anke“, šokiram se jer ne mogu vjerovati da mi se nabacuje pred ženom.

„Ja.... ich finde Sie sehr attraktiv.“, doda ona i pogladi me po nozi.

Šajze! Skočila sam momentalno u more nadajući se da ću oprati tu sliku u glavi, ali teško da ću ikad zaboraviti da mi se na plaži njemački swingerski par u penziji nudio za „druženje“.

Namakala sam se u vodi barem sat vremena dok se nisu vratili u svoje sandale i otišli. Kad sam onako smežurana s plavim usnicama izlazila iz vode mali Čeh u plićaku se popišao pored mene.

„Bojanek,  proč si čůrat tady?“, nježno  će tatica s obale.

Dosta mi ih je! Pobjegla sam od Loleka i Boleka i smjestila se u bar nedaleko plaže. Tu bar mogu čitati na miru. Naručila sam kavu i pročitala po sedamnaesti put isti odlomak.

„A vid njega! Vahideeee, ajd u vodu, što si se izvrkačio?“, drekne mi Vahidova supruga u uho. Ona i frendica zapalile cigaru, naručile kavu i komentiraju muževe iz hlada.

„Vahideee, ajd u vodu, sav si se usafunjo!
„A vid mog Emira što ronja. Isto kit!

Probala sam još jednom pročitati onaj isti odlomak, ali su jednostavno bile preglasne. A već  je skoro jedanaest, a Vakula je rekao da se poslije može izgorjeti pa je vrijeme da idem doma.

Na odlasku sam se skoro sudarila s mladim američkim parom s ustima punim zuba. Začarano su stajali i gledali u more, a ona je romantično rekla:

"Wow honey, look at the ocean!"

Ocean. Ne kužim. Ovi Ameri dođu ovdje, polovica ih misli da su u Jugoslaviji, a druga polovica je na Zrću negdje u Europi. A mi moramo znati sve o svima kad idemo negdje. I ako ne znamo, na brzinu skrivećki googlamo da se ne osramotimo.

I tako, jedva dočekam to ljeto i onda mi bude dosta svih i svega. Želim iznervirano otići s plaže i žaliti se na gužvu, buku i prljavo more. 

Kako god okreneš, nikad nam nije dobro. Zimi je hladno, a ljeti vruće. Isto je i s turistima - kad ih nema, plačemo zbog slabe sezone. Kad ih ima, želimo da idu kući jer nisu čuli za tonalitet i osobni prostor. Tako je, kako je. Na ručniku mi se odmaraju dvije peteročlane obitelji, po plaži trče djeca, psi i zalutali testisi izgubljenog austrijskog nudista. Mogla bih početi trčati po plaži vičući i plješčući u nadi da će se razbježati poput kokoši ili se mogu ugurati negdje između, ignorirati Vakulu i hvatati Pokemone. Baš kao što kaže ona stara mudra izreka: "Najgore ti se sekirat."

d

Photo credit: Anna Gaspotić

Make up: Andrea Prodan

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj