Ženski moza(i)k: Kako je upoznao moju majku

16/10/2015

Jeste li ikad imali priliku čuti nečije iskustvo upoznavanja roditelja? A jeste li imali priliku priču čuti iz tri različite perspektive? Tako je! Vjerojatno negdje jeste! Ali sad imate još jednu priliku.

Prvo i osnovno – zahvaljujući bijelim reflektorima u svakom javnom WC-u i svlačionici svake trgovine koja očito ne želi prodati niti jedan odjevni predmet, sad znam da imam bore oko očiju. Moja prirodna reakcija bila je uslikati nekoliko tisuća selfija, poslati ih mami i glasom vrlo visoke frekvencije pitati što se događa s mojim licem, a onda sljedeća dva sata provesti guglajući kreme i prirodne maske protiv bora i dečku postavljati bezbroj pitanja kako me može voljeti ovako staru i oronulu.

*UPDATE: Mama je rekla da pretjerujem i da su to bore smijalice.

**UPDATE: Nisu bore smijalice jer sam mrtva ozbiljna i još uvijek su tu.

A kad smo kod užasno neugodnih stvari koje dođu kad tad i moguće ih je eventualno ublažiti, ali ne i potpuno izbjeći, došao je i dan kad je moj dečko upoznao moje starce.

Prvo iskustvo upoznavanja sa starcima bilo je s mojim prvim dečkom s kojim sam se zadovoljila nakon što sam shvatila da moja vrlo strastvena i čvrsta veza s Richiejem iz US5-a (ili bilo kojim drugim Kenom predoziranim estrogenom jer se čini da su mi ti bili jako privlačni, ali onda su mi i hlače od samta bile kul), možda i neće funkcionirati. Zbog daljine, je l'.

To je bilo prije jako puno godina. Onda kad još nisam imala bore, a ni sijedu kosu, a vjerojatno ni sise. Ta je večer postala neugodna i prije nego što je uopće počela i to zato što su moji progovorili već u autu. Razbili su led pitanjem: „Se seksate?“, što ne bi bilo previše čudno da on u tom trenutku nije sjedio u tom autu. Ostatka večeri se ne sjećam (jer to tako biva s traumama), ali znam da je uključivao njegove priče o tome kako je harpunom ubio galeba.

Ali ovo je bilo ozbiljnije. Nekako je ideja o upoznavanju sa starcima više zastrašujuća kad sam plaćaš račune za plin i sljedeći dan nemaš kontrolni iz matematike. Ili popravni iz matematike. Ili instrukcije iz matematike. Ili popravni iz matematike.

Bojala sam se što će mama reći jer je mama dosad uvijek bila u pravu, ali sad sam se ponosno pojavila s nekim tko je bio visok, dijelio njen humor i mogao pojesti. Ovo zadnje je bilo od ključne važnosti. Strepila sam da će moji instantno otpisati svakoga tko ne smaže pola tepsije lazanja i traži repete. Jer je to pravi muškarac. Onda sam se potajno bojala da će me dečko ostaviti ako mu previše i prečesto drhtećim glasom budem govorila: „Molim te, jedi, molim te, samo jedi.“

Ne sjećam se da sam ikad bila toliko nervozna prije ručka. Ovo je bilo bitno. Bila sam posebno nervozna zato što nitko drugi nije bio uopće nervozan. Imala sam više detaljnih i besmislenih pitanja od trogodišnjeg djeteta: „Što ako bude užasno neugodno? Što ako ne budemo imali o čemu pričati? Što ako se dogodi ona neugodna tišina i onda svi počnu pričati u isto vrijeme i onda nastane ona neugodna situacija u kojoj svi svih nagovaraju da oni prvi krenu i neugodno se smiju i opet nitko ništa ne kaže? Što ako on bubne neku glupu i neprimjerenu foru? Što ako moji opet započnu neugodnu temu o seksu? Što ako odjednom svi počnu bacati glupe fore o seksu u isto vrijeme i onda nastane neugodna tišina? A ŠTO AKO NE POJEDE DOVOLJNO I MOJI GA ZAUVIJEK OTPIŠU??“

Samo upoznavanje nije bilo ni približno onakvo kakvim sam ga zamišljala. Na nekom neutralnom terenu. Negdje gdje će muzika ili buka glasnih Talijana sa susjednog stola ublažiti neugodnost prije nego svi popijemo preveliku količinu vina i ja se počnem smijati glasnije nego što bih vjerojatno trebala. Ne. Upoznavanje je bilo na prepad. U mom stanu. Od trideset kvadrata. Nas četvero. Ja sam rekla da on obožava tjesteninu. Mama je napravila lazanje. Borila sam se između osjećaja potpune euforije i sreće - jer lazanja. Istovremeno sam imala osjećaj da bih lakše podnijela treći popravni iz matematike nego preživjela taj ručak.

Nakon nekoliko minuta (što se činilo kao jedno tri sata neugodne tišine) sjedenja za stolom aktivno čekajući da se lazanja ohladi, mama je na tanjure izvadila komad dovoljan da nahrani dva plavetna kita i sedmeročlanu obitelj. I onda još malo više njemu. Vidjevši kako ga oboje suptilno strijeljaju pogledom – njega pa tanjur, tanjur pa njega, da je bilo potrebe izvukla bi pompone i počela navijati. Ali nije bilo potrebe. Taj je tanjur svladao bez ikakvih problema, a onda je prešao na moj. Dobro je! Pobijedili smo! A onda se krenula točiti kava.
„On, on ne pije kavu.“

„Ne pije kavu? Zašto?“, upita moj otac polurazočaranim i polušokiranim glasom – kao da su upravo dojavili da Nutella i sreća izlaze iz proizvodnje.

O ne. Skroz sam zaboravila na to. Što ako je to bio pravi trik? Što ako je sve upropašteno? Što ako će povratak za Pulu proći u njihovom komentiranju apsurdnosti što njegovo tijelo ne vapi za tim kofeinskim nektarom bogova?

„Super! Više za nas!“

Dobro je! Mislim da smo ipak pobijedili. I ne samo da smo pobijedili već je ručak prošao bez ijednog neugodnog pitanja. Bez tema o seksu! Uspjeli sm...“A što ćete raditi kad mi odemo?, iiiii pitanje o seksu.

Njegova strana priče:

Nakon što sam riješio dilemu koja se javila dok sam mutavo stajao i razmišljao trebam li prvo pozdraviti curu ili uzeti prtljagu, zaputili smo se doma. Doma je mjesto gdje je toplo. Gdje je hrana. Sreća. Dekica i filmovi. Roditelji koje moram upoznati.

Ništa strašno. Dobro sam se pripremio za to, dva tjedna vježbao pred ogledalom, zapamtio govor. Sve profesionalno, nije bilo mjesta grešci. Cijelo tijelo mi je bilo spremno. Dušu nisam imao zbog nekih treninga, ali to je neka druga priča. Ušli smo u zgradu. Pa dizalo. Pred stanom smo. Ušli smo, i čujem glasove u kuhinji. To je to. Nema povratka. Svi ispiti iz matematike i fizike su me mentalno pripremili na ovaj trenutak.
Ugledao sam roditelje voljene mi osobe te sam refleksima debele gazele i graciozno poput mačke na smrznutom krovu auta pružio ruku.

„Pozdrav, ja sam Saša i mogu puno pojesti!“

Ne sjećam se kad sam zadnji put bio toliko ponosan! Sav onaj trud i vježba pred ogledalom su se isplatili! Da sam dramatična američka tinejdžerica, sad mi dramatično i nadasve iritantno zaplakao, kreštavim glasom izjavio kako mislim da sam u potpunosti zaslužio nagradu, te se zahvalio roditeljima na podršci. Ali nisam. Jer nisam američka tinejdžerica. Iako, morao sam objasniti zašto ne pijem kavu. I ne pušim. Ali barem alkohol pijem. Pa je okej.
Sad je samo trebalo dočekati ručak i prvi pravi ispit. Za ispite sam se naučio spremati na fakultetu. Dok se hrana spremala, sasvim smo normalno razgovarali i zbilja nije bilo ni najmanje neugodnosti. A tada sam ugledao onu tepsiju sreće, tepsiju slobode! Lazanje su bile gotove i gotovo da smo mogli jesti. Ali smo morali čekati da se ohladi. Bilo je tu i nekih alkohola. Ispit je mogao započeti.

Hrana je bila za pojesti i više nego što se fizički može, a moglo se. Sari je ostalo skoro pola lazanje na tanjuru kad je odustala. I sve su oči bile uprte u mene dok sam žvakao svoj posljednji zalogaj. Markantno sam otapkao usnice ubrusom, nježno joj se približio uhu i upitao

„Špojest to?“

Slavlje je moglo otpočeti. Osvojio sam srca glava obitelji. Možda malo pretjerujem, ali barem nisam zaplakao od sreće i iritantnim se glasom zahvalio roditeljima na podršci.
Nakon što se hrana malo slegnula i ponovno mi se vratila sposobnost govora, dočekalo me pitanje na koje sam računao, i iščekivao zapravo.

„A ŠTO ĆETE VI RADITI KAD ODEMO?“

Odmah sam prepoznao taj simpatični smiješak koji izaziva nelagodu kod druge strane, taj pogled u očima iza kojih se krije prijateljska provokacija. Sve sam predvidio. Bio sam spreman. Bio sam odlučan. Znao sam što mi je činiti. Mislim da bi i Obama bio ponosan na moju odlučnost i spremnost odgovora pod pritiskom. Odgovorio sam. I to kako!

„Ma niš.“

Neka priroda je htjela da se ne obraća previše pozornosti na tu situaciju, prohujalo je s vihorom u nekakve zaborave za taj dan.

Nakon zagrljaja i pozdrava, ostao sam sa Sarom i osjećajem pobjede. Ništa lakše.

Sad napokon mogu ići kakiti.

A mama?

Prošli smo tjedan nekako na prepad i potpuno neplanirano, upoznali dečka naše jedinice. Odgađali smo to neko vrijeme nadajući se da će jednostavno nestati kao i oni prije njega. Da se razumijemo, svi su oni živi i zdravi. Ispostavilo se međutim, da je ovaj tvrd orah i da se ne da tako lako. Pojavio se rano ujutro ravno s kolodvora dok smo ispijali prvu kavu.

“Ja sam Saša i mogu puno pojesti!”, reče on. Lukavo, pomislim. Dobro ga je pripremila. Odmah su napali najjačim oružjem. Bivši se držao za stomak nakon jednog trokuta pizze i stenjao da ne može više ni komadića. Mislim stvarno, kakav je to muškarac koji ne može pojesti jednu pizzu? Nije da sudim muškarce po količini pojedene hrane, ali mislim da je to dobar pokazatelj s kim imam posla. Naša je obitelj velika, a zajednički ručkovi nalik su onim s juga Italije – obilni i glasni. I sad zamisli njega u tom društvu kako nabada tofu u posteljici od zelene salate.

Za ručak upoznavanja ispekla sam lazanju “jer on voli tjesteninu”. Mislite da je nama lako? I mi se želimo svidjeti. A kako se najlakše svidjeti? Hranom! Osim ako je u pitanju bivši dečko moje kćeri. Lazanja slagana pomno, s ekstra sirom, navlakuša na kojoj bi mnogi pokleknuli. Ali ne i on! Pratila sam ga okom iz porodice jastreba, diskretno ali odlučno. Tražila sam znakove posustajanja. Prvi poveći komad riješio je bez problema dok smo se nas dvije mučile već na polovici. Kad je nakon toga pojeo i polovicu svoje bolje polovice, popio pivo i zasladio sve pitom od jabuka - položio je. To što ne pije kavu, s tim možemo živjeti.
U svakom slučaju, mislim da je njegovo uživanje u hrani bilo iskreno, kao i komplimenti upućeni meni kao domaćici, sve začinjeno s nekoliko duhovitih upadica. Dobro pripremljeno, rekla bih, nije mu svejedno. Ali polako dečko, ovo je bio tek uvodni dio. Idući put te čeka kutija s alatom, nekoliko drvenih ploča i štoperica.

I znam što su radili nakon što smo otišli, iako je rekao da neće raditi ništa.

Sara Schmidt, Vanja Schmidt, Saša Ivančić

Novo

Komentiraj