Ženski moza(i)k: Kad si Gremlin nisi svoj

01/01/2016

Novu godinu sam dočekala ludo i nezaboravno, kao što i priliči mojim godinama. Odlučila sam biti u Zagrebu, motati sarme, peći kiflice i praviti francusko/rusku/makedonsko/hrvatsku salatu. I onda sve to pojesti. U dobrom društvu.

Jeste se otrijeznili? Jeste? Ajde neka. Sretna vam Nova godina ljudi i građevine! Znam, isfurano je već, ali i dalje je smiješno. Danas je dan kad možeš slobodno spavati do podne i duže, a da te zbog toga ne grize savjest. Ne moraš u školu, na faks, na posao (dobro, većina ne mora), ne dočekuju te optužujući pogledi ukućana kad krmeljav tapkaš po kući u potrazi za ostacima kave, a stol je postavljen za ručak. Možeš prespavati cijeli dan ako želiš, ali bilo bi šteta propustiti Bečki koncert, jer onda nećeš čuti Radetzky marš zbog kojeg svi idu na koncert, zato što na kraju smiju pljeskati kako dirigent kaže. Jer tko bi normalan išao na koncert u to vrijeme obučen u smoking ili večernju haljinu i platio tisuću eura ulaznicu koju najprije mora osvojiti na lutriji? Jaaaaa!

Možeš propustiti i skijaške skokove iz Garmisch-Partenkirchena što je nedopustivo, jer iako nikad ne znaš tko zapravo skače, koliko daleko i tko na kraju pobijedi, možeš se hvaliti da znaš izgovoriti Garmišpartenkirhen. I sve to dok nabadaš ostatke francuske salate. Uvijek sam se pitala kako Francuzi zovu francusku salatu. Salata? Odlučna da riješim ovaj misterij, jer je u ovom trenutku to daleko važnije od mog diplomskog, odguglala sam francusku salatu i doznala da je Francuzi zovu ruska salata. A Rusi – Olivier salata. Malo pomalo došla sam do Makedonije i onda više nisam željela ništa znati jer će ispasti da smo je na kraju mi izmislili. To će me ful zbuniti, kao Troja u Hercegovini. Ne želim znati.

Novu godinu sam dočekala ludo i nezaboravno, kao što i priliči mojim godinama. Odlučila sam biti u Zagrebu, motati sarme, peći kiflice i praviti francusko/rusku/makedonsko/hrvatsku salatu. I onda sve to pojesti. U dobrom društvu.

Imala sam opciju ostati u Puli gdje, citiram, „će Puljane u novogodišnjoj noći na Forumu zabavljati vjerojatno najpoznatiji i najoriginalniji muški vokal u Hrvatskoj Massimo Savić“. U ovoj rečenici brine me samo jedna riječ – zabavljati. Massimo će nas zabavljati? Mhm. A Milorad Pupovac je stand-up komičar. I Goran Bare je otvorio teretanu. Teško mogu zamisliti da bi Massimo pjevao „Večeras je naša fešta“ i slične veselice, pa se bar nadam da su organizirali Plavi telefon za publiku - psihološka pomoć je u takvim situacijama uvijek dobrodošla.

Nego, jeste li donijeli novogodišnje odluke? Ja nisam. I neću. Jer čemu? Teretane su u siječnju krcate onima koji su donijeli novogodišnje odluke. To je ujedno i mjesec u kojem se prodaje najviše chia sjemenki i kad su ljudi neobično ljubazni – jer su takvu odluku donijeli, da će biti ljubazni prema drugima. Moraš li to odlučiti? Jesi ili nisi ljubazna osoba. Možda se možeš malo potruditi da budeš bolja osoba, ali ono tvoje pravo JA uvijek će nekako izbiti na površinu. Isto je i obrnuto. Kažeš: Neću više biti tako dobra, ljudi to jednostavno ne zaslužuju. Samo me iskorištavaju, što sam ja bolja, to su oni gori prema meni.

Ono što sam naučila u protekloj godini je da treba biti svoj. Čovjek ne može biti sretan ako čini stvari koje ne voli da bi se svidio drugim ljudima. Budi što jesi jer ćeš samo tako imati iskrene ljude oko sebe – oni te vole takvog kakav jesi. Jer da smo svi isti, ja bih vjerojatno u rozoj bundi od umjetnog krzna, čizmama od brušene kože iznad koljena, boho šeširom i Delevingne obrvama čekala Novu godinu na koncertu Ivana Zaka. I ličila na uskršnjeg zeca.

Nedavno sam na bila na koncertu mladih neafirmiranih bendova. Između zvučnih imena i zvijezda večeri, nastupio je bend sastavljen od nekoliko tinejdžera koji su imali svojih desetak minuta da se predstave. Publika je bila rijetka i nezainteresirana, ali nasred dvorane je skakala oduševljena obožavateljica. Klinci su bili raštimani i neuvježbani, a ona je izgledala kao da je na koncertu Rolling Stonesa.To je bilo stvarno super.

Znači, budi svoj. To je moja poruka za ovu i sve sljedeće godine. Jer, ako nisi svoj, možeš se pretvoriti u Gremlina kao u reklami za Snickers. Okruži se ljudima koji te čine sretnim i pozitivnim, a ako ih trenutno nema – sigurno će se pojaviti. Obećajem.

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj