Ženski moza(i)k: Jeste li pomaknuli kazaljke na mobitelu?

23/10/2015

Sljedeći tjedan selim u novi stan. Zahvaljujući nekoj suludoj sreći, desecima razbijenih čaša od neobojenog stakla, roju bubamara koje su mi sletjele i popišale se na ruku, kilama prosute soli preko ramena, potkovama i djetelinama s četiri lista, odnosno natalnoj karti bez retrogradnog Merkura s Venerom u Biku – selim se u stan toliko blizu posla, da, ako to želim, s kolegama mogu komunicirati preko čaša povezanih užetom.

Kraj desetog mjeseca je i krajnje vrijeme da pronađemo neke nove teme za ispunjavanje neugodne tišine. Ovo da je ljeto stvarno gotovo i da je vani stvarno hladno i da stvarno više nema smisla ne nositi jaknu, potpuno je out. Ali ozbiljno. Ovo je svaki početak razgovora od kraja devetog mjeseca:

„Ej. Uffffffffffff.“

„Hladno vani, a?“

„Ma znaš da je. Smrznula sam se.“

„A da da, gotovo ljeto.“

„Još si mislim da li da uzmem jaknu ili ne, i ono, kao neću, nije još tako strašno. Smrzoh se.“

„Da da, ja isto gledam jutros hoću ili neću, ma rek'o uzet ću, bolje da mi je toplo nego hladno.“

Ali ovaj se vikend mijenja sat! Gdje se mijenja i kako? Nitko nije siguran, što znači da će, kao i svake godine, iako se apsolutno identična stvar događa od '83., u ponedjeljak bar jedna osoba na posao doći sat vremena kasnije i reći da je zaboravila da se sat mijenja. Dragi Ivice, da si zaboravio da se sat mijenja, na poslu bi bio prvi. A ja to znam jer mi je mama rekla. Jer sam ju pitala. Jer ja to ne znam, a ne znaš ni ti. Ma da, ti znaš! Znaš kad se pomiče sat, ne stalkaš nikoga na fejsu i ne piškiš pod tušem. Isto tako ne fejkaš telefonski razgovor kad si u liftu s osobom s kojom moraš razgovarati jer se znate, ali ne znaš o čemu bi. OK, ovo sam ja:

„Nemoj zaboraviti da se ovaj tjedan pomiče sat.“

„To je ovaj vikend? OK.“

„Zimsko računanje vremena je.“

„Znači spavamo sat manje, jel'da?“

„Ne.“

„Kako ne? Pa šta nije da se zimi spava sat manje pa se budimo dok je još mrak?“
„Ne, sad se s tri ujutro kazaljka vraća na dva. I spavaš sat više. Ali je mrak ranije.“

„Ahaaaa. OK.“

(Pet minuta kasnije)

„E. Jesi sigurna da spavamo sat manje?“

„Sigurna. S dva sata na tri.“

„Pa kako sad? Prije je bilo s tri na dva.“

„Ma to, da.“

„Znači sat manje spavamo?“

„Ne. S tri na dva se mijenja. Spavamo sat više.“

„OK, OK.“

(pola sata kasnije)

„Znači sat se pomiče prema naprijed?“

Sljedeći tjedan selim u novi stan. Zahvaljujući nekoj suludoj sreći, desecima razbijenih čaša od neobojenog stakla, roju bubamara koje su mi sletjele i popišale se na ruku, kilama prosute soli preko ramena, potkovama i djetelinama s četiri lista, odnosno natalnoj karti bez retrogradnog Merkura s Venerom u Biku – selim se u stan toliko blizu posla, da, ako to želim, s kolegama mogu komunicirati preko čaša povezanih užetom.

Ipak, moram priznati da će biti teško nadomjestiti sve divne stvari koje čine ovu zgradu.

Lift za pola osobe. Postoji jedan reality show koji se zove „Goli i uplašeni“. Znam da zvuči kao uznemirujući jeftini niskobudžetni pornić (ili neki film sa Stevenom Seagalom), ali riječ je o showu u kojemu jedan frajer i jedna cura preživljavaju u divljini – goli. Ovo je gore. Ulazak u ovaj lift s bilo kojom osobom ostavit će vas zbunjenima i lagano seksualno uznemirenima. Skoro poput fotelja za masažu, samo bez onog dobrog djela. San snova za svaku društveno anksioznu osobu. Osim toga, vožnja liftom nikad nije dosadna – čak ni kad uspješno izbjegneš susjede i imaš svih trideset centimetara za sebe, spuštanje dolazi uz element iznenađenja. Ako se ne spušta ekstremno sporo i previše pažljivo, spušta se slobodnim padom. Nevjerojatno zabavan adrenalinski doživljaj prije odlaska na posao koji i najpospanijeg pretvara u jutarnji tip.

Senilna predsjednica zgrade. Znaš koji je jedini posao predsjednice zgrade? ZNATI TKO ŽIVI U ZGRADI. To je doslovno jedino što ona mora znati. Posljednji put kad smo se srele, optužila me da pokušavam ukrasti svoj bicikl, a nakon što me po trideseti put pitala na kojem katu živim i jesam li podstanar, shvatila sam da nema smisla. Trenutno ispitujem koliko daleko mogu ići s izmišljanjem priča o tome tko sam. Da se potrudim malo više, poprilično sam sigurna da bih ju mogla uvjeriti da sam ja predsjednica zgrade.

Prvi susjed koji ne postoji. U dvije godine otkad živim u ovoj zgradi, nisam srela susjeda koji živi vrata do mene. Ne javlja se nikome i ničemu. Znam da je student jer jedan jedini put kad je došao pokucati na vrata bilo u doba ispita, što mu neću zaboraviti jer me je prekinuo u vrhuncu PMS-a dok sam oblizivala teglu Nutelle plačući i izvodeći vrhunsku live izvedbu Beyonceinog „Listen“ koje je, sigurna sam, zvučalo kao kombinacija parenja mačaka i vrištanja uplašenog jelena. Od tad se nismo sreli. Iako, možda bih ga mogla dozvati još jednom, prije odlaska. Sad bar znam kako.

Kradljivci poštanskog sandučića. Znaš ono kako poštanski sandučić ima ključić i možeš ga otvoriti samo tim ključićem i to možeš samo ti i nitko više? Moto ove zgrade je: „TVOJ SANDUČIĆ JE I MOJ SANDUČIĆ“ i „ŠTO ĆE TI KLJUČ KAD IMAŠ ŽELJEZNU POLUGU?“ Obukla sam pola kvarta stvarima s Ebaya. Još uvijek se nadam da će bar jednom zabunom uzeti i kuvertu Zagrebačkog holdinga.

Party utorkom. Ili ponedjeljkom ili srijedom ili četvrtkom. U biti bilo kojim danom kad ja odlučim da ću ići spavati ranije jer mi nedostaje sna i jer se ujutro treba ustati. Pod „ranije“ mislim oko 23.00. Legnem u krevet, a kad ono slavlje pod prozorom:

„Skočit ću sa sedmoga sprata,
rodila mi žena, a ja nisam tata!“

„Ti me varaš s mojim drugom Stojkom, dok se mučim s karijes dvojkom.“

„Caki, Caki, Ćale, kupi mi sandale, samo pazi Ćale da ne budu male!“

Ali gle, to nije bitno jer je slavlje sigurno gotovo oko četiri ili pet, a i ta dva sata su dovoljna jer imam lift sa slobodnim padom koji će me razbuditi.

U novoj zgradi će mi susjed biti Neven Ciganović. Tako su mi rekli. Bar ću imati nekog da mi posudi šećer ili puder.

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj