Ženski moza(i)k: “It’s the most wonderful time of the year…”

29/12/2020

Iskreno (isfrustrirano) o Božiću, čarapama i odlascima u goste.

Sada kad smo ga preživjeli, kad je koliko-toliko “završio” Božić i kad s uzbuđenjem mogu očekivati improvizirani doček Nove godine kod kuće onda kada bi iskreno najradije obukla pidžamu i u pet do ponoć utonula u san s ostacima francuske salate na bradi. No, proći će i to i za razliku od Božića, Nova godina doista završi s 1.1. i, osim “sretnih i blagoslovljenih tebi i tvojima” po drugi put, ne moram brinuti o tome jesam li obavila sve svoje obiteljske i prijateljske dužnosti.

 Božić je, s druge strane, jedna posve druga priča. Da se razumijemo, obožavam ga. Živim za njega. Nimalo ne žalim za činjenicom da svake godine potrošim dvije prosječne plaće i božićnicu (ha-ha, “božićnicu”), na ljude koji u pravilu već imaju apsolutno sve u životu, ali nemaju baš TU torbu, TAJ kaput (osim moje mame, koja je na Badnjak došla u crvenom kaputu i isti dobila kao božićni poklon), TAJ parfem, TAJ PlayStation i slično.

Zapravo, prije nego započnem sa svim onim što moram reći (i svi ćete se s time, priznali vi to ili ne, poistovjetiti), reći ću da sam apsolutno zahvalna na tome što se Božić ni ove godine, unatoč svemu što nam je donijela, nimalo nije promijenio… OK, osim što sam ga dočekala trudna, a samim time i potpuno trijezna što je na obiteljskim događanjima izazov sam po sebi.

Naime, naš Badnjak već godinama izgleda otprilike ovako:

1. Provodimo ga u krugu uže obitelji koja je dovoljno glasna da nadglasa dva obližnja sela

2. Večer redovito započinjemo mrtvi od gladi jer nitko ne jede cijeli dan imajući na umu činjenicu da će na meniju biti ponuđeno dovoljno hrane za nahraniti bar dvije vojske i svih poslati kući s ostacima.

3. Sarma je predjelo.

4. Redovito se peče oko 30 vrsta kolača koje nitko ne jede vrlo vjerojatno zato što večera počinje time da je sarma predjelo.

5. Otvaranje poklona počinje između 20 i 21 sat i traje otprilike četiri sata.

Zašto otvaranje kod nas traje četiri sata? Zato što nas je puno i zato što svi pretjerujemo. Pretjerujemo u poklonima, pretjerujemo u hrani, pretjerujemo u količini entuzijazma s kojim otvaramo poklone koje smo sami naručili (ali to je OK). Osim toga, mi volimo kad otvaranje poklona malo traje (četiri sata) jer bi u protivnom nešto što svi čekaju cijelu godinu (poklone) prebrzo bilo gotovo (vjerojatno za dva sata što je neprihvatljivo). Baš zato izvlačimo papiriće s imenima osobe koja će pod pritiskom i očima cijele familije otvoriti svoj poklon pomno odmatajući papir (kao da ćemo ga ikad ponovno iskoristiti) i onda neugodno dugo reagirati na njega jer nije pristojno reći samo “Wow, hvala, ajde dalje!”.

Otprilike sam znala što me čeka ove godine. Uzbuđeno sam se pripremala prvi Badnjak dočekati kao trudnica. Znala sam da to znači da ove godine neće biti kuhanog vina niti likera od jaja, ali sam isto tako dva mjeseca ranije naručila prigodnu božićnu haljinu uvjerena kako ću do Badnjaka imati dovoljno veliki trbuh da mi haljina pristaje i da se na Badnju večer pojavim s onim prokletim sjajem o kojemu svi toliko pričaju. Nije bilo sjaja i nije bilo trbuha. Za Badnjak sam se obukla kao što bih se obukla inače jer bi u suprotnom morala nositi trudničku “Santa Baby” haljinu s time da bi mi taj natpis umjesto na trbuhu bio negdje na koljenima. Isto tako, znala sam da ću većini obitelji biti “laka meta” za odabir poklona i otprilike sam znala što očekivati. Naprimjer, znala sam da ću dobiti čarape jer sam iste i naručila i to od svih koji su me pitali što želim za Božić. Naručila sam ih jer sam službeno došla u one godine kada me čarape za Božić nevjerojatno vesele. Baš kao i svi “mekani pokloni” i to vjerojatno zato što, jednom kad se približiš tridesetima, jedini poklon koji nije odjeća bit će knjiga. Ove sam ih godine dobila pet. Sve trudničke. Sve koje su mi na “šaljiv i simpatičan” način poručile da nemam pojma u što se upuštam i da nisam normalna.

Bila sam vrlo specifična u naručivanju čarapa: “Ne želim one dugačke. Ne volim ih jer uglavnom nosim hlače do gležnjeva i smetaju mi. Ako mi itko bude kupio čarape, neka budu stopalice. Druge ni ne nosim.”

Moja narudžba očito nije bila dovoljno jasna budući da sam ponovno dobila one do pola lista. One u kojima mi listovi izgledaju kao safalade. I to od bake. Sve bi, naravno, bilo OK, da nisam bila s njom u dućanu dok ih je kupovala i da joj nisam rekla: “Nadam se da ove čarape koje držiš u ruci nisu za mene jer ja nosim samo stopalice.” 

Rekla je da nisu. 

Bile su.

Dobila sam i prekrasnu mekanu bundu (prije nego me počnete polijevati crvenom bojom, naglasit ću da je riječ o umjetnom krznu) koju sada ponosno nosim u Lidl koji je ove godine ujedno i vrhunac mojih izlazaka.

Pa, kad smo konačno pootvarali sve poklone i još jednom zaključili tko je apsolutno nadmašio sve ostale u nečemu što definitivno nije natječaj (definitivno je), odahnuli smo. “To je to od trošenja za ovaj mjesec”, naivno će Sara. “Sada konačno možemo početi štedjeti za ove depresivne mjesece koji nam slijede”. To bi trebalo biti tako, zar ne? Zašto nitko ne priča o mjesecu nakon Božića koji se sastoji od forsiranih odlazaka u goste pod izlikom “moramo se vidjeti kad već nismo za Božić” i daljnjeg kupovanja forsiranih poklona zato što su ti u čestitci suptilno javili da su i oni tebi nešto kupili. Ima li kraja? Nema. “Želiš li još jednu teglu kiselih krastavaca?” Ne može, moraš Samanti kupiti poklon jer i ona tebi svake godine kupi poklon. 

“Ali Božić je bio prije mjesec dana!”

“Nema veze, niste se vidjele od Božića i od tebe se ionako očekuje da već odavno imaš pripremljen poklon za bližu i daljnju rodbinu, za bratića iz sedmog koljena iz Švedske i za mamu od frendice koja te izbrisala na fejsu prije četiri godine jer si joj tri puta odbila proslijediti lančano pismo.”

“S kim razgovaraš?”

“Ne znam.”

Ako djetetu ikada budem morala objašnjavati zašto ne može na fakultet, uputit ću ga na kolumnu iz davne 2020. - godine ona u kojoj nas ni pandemija, ni protesti ni potresi nisu spriječili u tome da moramo u goste.

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj