Ženski moza(i)k: Bit će bolje

15/01/2016

Doduše, kod mene se takvi dani događaju gotovo svakodnevno od početka godine. Ono, dogodi se jedan pa ti kažu: „Ma dobro, bio je loš dan. Sutra će biti bolje.“ Sljedeći dan ne bude bolje, a onaj treći bude toliko loš da ti se ovaj prvi čini kao najbolji dan u životu.

Znaš ono kad ti se dogodi jedan od onih dana kad ti baš  ništa ne ide od ruke? Ono kad ti se jednostavno krenu nizati nezgode jedna za drugom - naprimjer hitno moraš obaviti poziv, a mobitel ti je prazan ili ti se užasno žuri, a u trgovini na brzoj blagajni zapneš iza djeteta koje je baš sad odlučilo kupiti lutku svojom ušteđevinom, a lutka košta sto pedeset kuna i onda ona na blagajnu istrese dvadeset kila kovanica od pedeset lipa? Ili kad ideš na kolodvor jer su tvoji poslali gibanicu autobusom, pa se tu nađe i deka, origano i godišnja zaliha tampona koji su iz nekog razloga u vrećici, i onda ti ta vrećica pukne, a tamponi se otkotrljaju po glavnoj prometnici nakon čega počne padati kiša i ti vadiš mobitel jer su natopljeni tamponi hitan slučaj, pa se sjetiš da je prazan, ali je rečenica bila preduga pa si zaboravila? E. Takvi dani.

Doduše, kod mene se takvi dani događaju gotovo svakodnevno od početka godine. Ono, dogodi se jedan pa ti kažu: „Ma dobro, bio je loš dan. Sutra će biti bolje.“ Sljedeći dan ne bude bolje, a onaj treći bude toliko loš da ti se ovaj prvi čini kao najbolji dan u životu. Onda ti kažu: „Dobro, imaš loš tjedan. Desi se svakome. Bit će bolje.“ Ali ne bude jer, unatoč tvom optimizmu, sljedećeg tjedna svi tvoji planovi propadnu, a problemi se ne prestaju gomilati do trenutka kad sjediš doma, blejiš u prazno i plačeš na balade Ed Sheerana, jer si se sjetila da u stanu nemaš ništa slatko i to ti je samo potvrda da je tvoj život koma i da te cijeli svijet mrzi.

Znam da smo već razgovarali o tim lošim danima, ali eto, meni je opet loš dan.  Jer kužiš, samo zato što je bio loš i prošli tjedan i tjedan prije, to ne znači da sam potrošila bonus da se žalim. I plačem. I jedem čokoladu iako ne smijem jer sam bolesna, a rečeno mi je da kad sam bolesna, ne smijem jesti čokoladu niti kekse. Niti išta čokoladno ni mliječno. Dakle moram zaboraviti na jedinu stvar koja me sad čini sretnom i živjeti na kapima za nos. Naravno da nisam poslušala. Zato i jesam još uvijek bolesna.

No dobro. Godina je počela kaotično. Uspjela sam se preseliti u novi stan i to u zadnji čas. Budući da je to ipak bio jedan od većih problema s kojim sam ušla u 2016., nisam imala razloga biti negativna. Onda sam saznala da ću preseljenje interneta morati čekati otprilike mjesec dana. Znaš što je mjesec dana bez interneta? Sve. To je sve. Vratite me u pećinu i dajte mi toljagu. Barem neću morati brijati noge.

Inače, u stanu od jučer imam automatski osvježivač zraka i svaki put se uplašim i skočim kad se oglasi. Nekoliko puta sam mu nešto i rekla, a onda sam shvatila da se svađam s osvježivačem zraka. Vidiš, tvoj život možda i nije tako loš.

No vratimo se na temu. Veselila sam se treningu više nego ikad jer, bez obzira na to koliko je super biti doma, jesti Nutellu na žlicu i gledati reprize Friendsa, dobar trening i svjež zrak ipak pridonose izbijanju frustracija, boljem raspoloženju, bla, bla, zdravo, voda, tofu.

Moja dnevna doza nesreća započela je u svlačionici kad me nekoliko osoba upozorilo da je u svlačionici ful sklisko i da pazim jer je FUL SKLISKO pa DA SE NE POSKLIZNEM u svlačionici JER JE SKLISKO FUL. Poskliznula sam se. Srećom nisam pala jer se klupa našla na putu pa je moja potkoljenica spriječila pad. Taj trenutak su svi vidjeli. Budući da je jedina gora stvar od boli koju sam osjećala bila ta da ispadnem glupa jer su mi rekli da pazim, namjestila sam poker fejs i rekla da se uopće nisam udarila, a zatim odšepala iz svlačionice sa suzama u očima. Noga mi je nateknuta do prekosutra, ali ponos netaknut!

Povratak s treninga nije bio ništa veseliji. Na putu prema stanu lanac na biciklu pao mi je pet puta. Ne jednom. Pet. Treći put, da budem precizna, to se dogodilo u jednoj poprilično mračnoj uličici. Izvadila sam mobitel kako bih osvijetlila bicikl i vratila lanac kad mi je prišao neki tip. Pitao me da mu posudim mobitel za poziv. Rekla sam da nemam i pobjegla. Kasnije mi je bilo užasno žao i još uvijek mi je žao jer stvarno volim pomoći, ali dragi stranče iz mračne ulice, bio si sav u crnom, imao si crnu kapuljaču, prišao si mi šuljajući se i bio je mrak i nisam te dobro razumjela. Kužiš, ti si možda rekao: „Posudiš mi mobitel  za jedan kratki poziv?“, a ja sam čula: „Imaš lijep bubreg, uzet ću ti ga. Mobitel isto.“ Uostalom, s obzirom na novu cijenu stanarine, mislim da će mi trebati oba bubrega i svi ostali organi. I onda još malo.

Kad mi je sljedeći put pao lanac i dok sam ga u blatu pokušavala vratiti na mjesto, počela je pljuštati kiša. U stan sam došla mokra s jaknom, rukama i licem crnim od ulja s lanca i natečenom nogom. Htjela sam odgledati film i napraviti kokice u loncu, ali se prokleti kukuruz nije želio otvarati kao da ga  je sadio Internet Explorer. Nakon dva spaljena lonca, odustala sam i otišla na spavanje. Sutra će biti bolje.

Je li bilo bolje? Nije. Bio je usran dan i ništa mi nije išlo od ruke, ali to je zato što sam se uspjela uvjeriti da me prati loša karma kad zapravo stvari i nisu baš tako loše. Što ti želim reći? Želim reći da je moj, opravdano negativan stav, potegnuo sve ostalo i te male probleme učinio ogromnima. Hej, možda i nije tako loše to što ću mjesec dana biti bez interneta! (Je, užasno je loše). To će me natjerati da izađem van i socijaliziram se. Znaš, onako kako je nekad bilo. Zbog dva jako spaljena lonca sad znam kako čistiti jako spaljene lonce, a naučila sam i kako raditi kokice u loncu. Odlična stvar kad nemaš internet može biti pisanje diplomskog. Time bih usrećila puno ljudi, posebno mog mentora koji mi je poslao čestitku za Novu godinu i zaželio da ova bude The godina. Čestitka je bila pomalo tužna, ali s tračkom nade.

Zato, ako i ti imaš neki loš period, znaj da nas ima još i da je to u redu. Naravno da svi s uzbuđenjem očekujemo neke bolje dane i oni će doći. Kaži si da te život možda samo priprema na nešto jako jako dobro. Ono si što misliš, dobro je prisjetiti se.

(Opet je špricnulo i opet sam umrla od straha.)

Ne. Za nogu i lanac nemam ništa pozitivno. Mislim, ne može ti baš sve bit super i lijepo i rozo i jednorog. Nemojmo pretjerivati.

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj