Ženski moza(i)k: A da me prvo pozoveš na večeru?

19/06/2015

Nema ništa ljepše kao predigra prije širenja na hladnom stolu, od ugodnog intervjua prije pregleda. Onom gdje on s tobom pokušava imati sasvim normalan, rutinski razgovor dok ti na stolici sjediš bez gaća.

Depilacija? Obavljena. Tuš? Obavljen. Hmm haljina ili suknja? Hlače definitivno ne. Suknja? Ma ne, previše posla. Haljina? Može, najpraktičnije. Ok, mislim da sam spremna. Daj Sara, smiri se, prestani biti nervozna. Radila si to već sto puta. Znaš ti to, možeš ti to. Njemu ovi detalji ionako nisu važni.

Vrijeme je za moj godišnji pregled kod ginekologa.

Ginekolog (grè. gyne, logos) med.– jedini muškarac kojeg redovito čekamo satima, ali se svejedno skidamo istog trena kad se pojavi.

– jedina osoba koja može reći: „Ne brini, mene zanima samo ono što ti je ispod haljine“, i to će zapravo od njega biti jako profesionalno.


- Izgovor u razgovoru sa ženskom osobom: „Bila sam kod ginekologa.“
- Izgovor u razgovoru s muškom osobom: „Maaaa kod gin..o..loga.“ – brzopotezno, izbjegavaj kontakt očima.

Bez obzira na to što se svaki moj posjet ni po čemu ne razlikuje od prvog, osim što je negdje na putu kroz godine nestala i posljednja trunčica samopoštovanja i srama, u trenutku kad uđem u svlačionicu, sva se moja pamet pretvara u onaj pustinjski grmić koji, nošen vjetrom, nestaje bez traga.

„Ček, moram li se skinuti sad ili da čekam njegov znak? Ma moram. Pa uvijek je tako bilo dosad. A da pitam? Jesu li ova vrata zaključana? A da jednostavno uđem unutra prije? Što ako me pozovu i ispadne da sam trebala ostati obučena? Je li netko unutra?“

Svaki. Prokleti. Put.

Za razliku od frizerki, nije mi od prevelike važnosti hoću li imati svog omiljenog ginekologa ili ću ih mijenjati. Zašto? Zato što mi trenutno ne pada na pamet nijedan razlog zbog kojeg bi bilo opravdano reći da volim imati „svog ginekologa“. Koji bi točno razlog mogao biti valjan? Jer me poznaje i zna što volim? Jer mi je ugodno s njim/njom? Ne. I dalje mi ne pada ništa što nije lagano uznemirujuće. I što bi ginekolozi mogli/trebali učiniti da mi bude ugodno? Imala sam situaciju u kojoj me medicinska sestra u jednom trenu držala za ruku. Nisam sigurna zašto. Imala sam i ginekologa koji je davao najljepše komplimente: „Imate prekrasan cerviks.“ Zašto je to uznemirujuće? Jer je. Što da kažem? Mozak mi je u tom trenutku ispod razine američke teen missice. Mislim da na to nisam rekla ništa, (što je dobro) jer sam poprilično sigurna da bih rekla nešto poput: „Hvala, također.“

Preferiram muške ginekologe. Ne zato što su bolji, ne zato što su nježniji, nego zato što ne želim svaki svoj pregled strepiti od mogućnosti da sam ubola njen „loš dan“, „one dane“ ili bilo koje dane u kojima ona ne bi trebala imati pristup metalnom alatu. Samo se šalim. (Ne šalim se.)

Ali i dalje me fascinira pojam muške osobe u takvoj profesiji. Kako se to dogodilo? Konstantno se toliko trudimo biti nedostižne, odlaziti na spojeve i izmišljati priče o povjerenju i osjećajnosti, da bi došle u ordinaciju, skinule se i legle na stol raširenih nogu pred potpunim strancem. Ne samo to, nego se i sređujemo za njih! „Pomaknite se još malo bliže rubu“, kaže on nonšalantno. Ma sve može, nema problema.

Možda su zapravo toliko fascinirani ženskim tijelom i uvijek nanovo uživaju u tom čarobnom trenutku rođenja djeteta (iako ono što oni vide ne može ni u kojem smislu biti čarobno), ali voljela bih kad bi jedan od njih priznao da je postao ginekolog zato što se s frendom na faksu okladio u pivo i kutiju praznih CD-a da će skinuti više žena od njega. To bi bilo odlično. I genijalno.

Ali pričajmo malo o čekaonici. Naizgled se čini bezazleno, ali kao žena ću reći da vjerojatno ne postoji mjesto s više potajnog osuđivanja. Iz nekog razloga sve žene u čekaonici moraju znati zašto je ova druga tamo i one to znaju. Rutinski pregled? Ma kakvi. Svaka od ovih žena ima uzbudljiv razlog dolaska koji bi bez ikakvog problema nadmašio svaki scenarij serije „Krv nije voda“.


saraDosada je gadna stvar, ali ovo se otprilike događa u svakom ženskom mozgu u trenutku kad sjedneš u ginekološku čekaonicu: „Ona je tu s mamom. Koliko to može imati godina? Četrnaest? Petnaest? Izgleda kao da ima dvadeset tri. Kako se može tako oblačiti? Što se događa s tim generacijama? Sigurno je trudna. Naravno da njega nema. Kakav kreten. I sad je tu s mamom. Jadna. Mogu misliti kako se osjeća.“


Ili: „Došla je s dečkom? Pa baš lijepo od njega. Sigurno ga je upoznala jučer i došli su po pilulu. Zašto su ljudi tako neodgovorni? Najlakše je biti neobziran i doći po pilulu. A, ne! Zagrlio ju je. Možda se ipak vole? Baš su lijep par, njihovo dijete će biti prekrasno. Tko zna u kojem je mjesecu? Ne vidim trbuh. Možda nije trudna. Možda želi kontracepciju. Da, to je definitivno to. Prokleti muškarci, sigurno ju tjera da pređe na pilulu jer mu je veliki problem koristiti kondom. Kako tipično.“

Nikad nije rutinski pregled.

A onda dođe red na tebe. I uđeš u tu čuvenu svlačionicu koja te ostavlja bez gaća i ponosa. Prije ulaska imaš još jednu-dvije pomisli poput: „Pitam se kako izgleda. Zamisli da je neki ful zgodan tip. Ma ne. To bi bilo previše čudno. O Bože, nadam se da nije zgodan. Čekaj, je li itko od mojih bivših bio na medicini? Mislim da ne postoji gori način da sretneš bivšeg. Ne, to je definitivno nešto najgore što mi se može dogoditi. O molim te, budi neprivlačan i nepoznat.“

Nema ništa ljepše kao predigra prije širenja na hladnom stolu, od ugodnog intervjua prije pregleda. Onom gdje on s tobom pokušava imati sasvim normalan, rutinski razgovor dok ti na stolici sjediš bez gaća.

Možda sam poseban slučaj, ali ja bih u tom trenutku prije i lakše odgovarala na pitanja iz Ustavnog prava, nego znala odgovoriti na njegova „rutinska pitanja“.

„Koristite li kontracepciju?“

„Hm? Molim? Kontracepciju? Ne, ne koristim...u biti, ovaj, samo kondome.“

„Kondomi su isto kontracepcija.“

Znam. Glupa sam. Također, osjećam da me osuđuješ, ali sam ja i dalje ta koja sjedi na salveti bez gaća. Ne ti. Ja.

„Koliko ste seksualnih partnera imali?“

ZAŠTO JE TO RELEVANTNO?

„Imate li trenutno partnera?“

„Nemam.“

„Pušite li?“

„Mol...št..“

„Pušite li, jeste li pušač?“

*Ahaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.* „Ne, ne, nisam.“

„Imate li djece?“

„Nemam.“

„Zašto nemate?“

„Zato, rano mi je još.“

„Ma kakvi. Sad je idealno vrijeme. Nemojte predugo čekati.“

Odjednom se moj pregled kod ginekologa pretvorio u svako obiteljsko okupljanje. Super.

I tako unedogled. Taj je intervju koristan za jednu i jedinu stvar, a to je ta da odjednom priželjkuješ da sjedneš na taj stol samo kako bi mogla mentalno odletjeti na Bora Boru i zaboraviti da si ovdje.

Ali ne. Jer, postoji li bolji trenutak za razgovor o faksu, poslu ili mojoj budućnosti, od onoga s njegovim prstima u mojoj rodnici?

„I kako baka? Nisam ju dugo vidio.“

Ili o mojoj baki.

I onda se ponovno javlja moj mozak: „Zašutio je. Zašto je zašutio? Nikad ne šuti. Što ako nešto nije u redu? Nakašljao se, što to znači? MOLIM TE, RECI NEŠTO!“

„Ok, meni tu sve izgleda dobro.“

DOBRO? SAMO DOBRO? ZAŠTO SAMO DOBRO? JA BIH DA IZGLEDA ODLIČNO. JESI LI VIDIO MOJ CERVIKS?

I onda ponovo odlazak u svlačionicu. I opet ne znam ništa. „Trebam li se obući? Trebam li se vratiti unutra nakon što se obučem? Hoće li mi netko uletjeti u svlačionicu? Zašto uopće postoji ta svlačionica? Od čega se skrivam? Od toga da me ne vidi golu? Zašto ništa ovdje nema nikakvog smisla?“

Svaki. Prokleti. Put.

Photo credit: Zoran Ivanović

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj