Smijem li konačno priznati da mrzim biti solo?

09/06/2021

Što ako želim uživati u životu, ali i nekoga s kim ću moći podijeliti svoju sreću?

Nemojte me pogrešno shvatiti: rado ću slušati Lizzo u širokoj majici s natpisom “U vezi s pizzom” ili uživati u kasnom doručku s prijateljicama koje same sebi doista jesu dovoljne. Štoviše, obožavam to što smo napokon prihvatili #SingleLife i što slavimo pravu malu vojsku slobodnih žena čiji se broj iz godine u godinu povećava (do 2030. čak 45 posto žena u Americi između 25. i 44. godine bit će solo, otkriva nedavno istraživanje). I sama sam jedna od njih, a moji prijatelji i obitelj rado će potvrditi da rasturam bez srodne duše.

Slažem se, doista je tako. Naime, svoje kokice u kinu ne moram dijeliti ni s kim, slobodna sam sve svoje večeri provesti u prljavoj trenirci gledajući omiljene serije (ako to želim), a jedini prsten kojemu se u skorije vrijeme mogu veseliti bit će onaj od prženog luka na burgeru koji ću također smazati bez ičije pomoći. Ipak, to ne umanjuje činjenicu da stvarno želim biti u vezi. Zašto mi se čini kao da je to nešto što ne smijem reći???

Zašto se zbog tih riječi osjećam kao da sam izdala sve ljude ovoga svijeta koji nisu u vezi? Jedna nevina rečenica i odjednom sam etiketirana kao antifeministkinja koja nije uspjela održati svoj nevjerojatan status slobodnog agenta. Zašto me moje priznanje da bih bila još sretnija u paru u očima drugih čini očajnom i slabom? Gledajte, itekako sam svjesna toga koliko sam privilegirana što uopće postojim na ovome svijetu u vrijeme kad žene nisu društveno obvezane biti u vezi. Da živimo u godinama prije 1970., sada ne bih mogla posjedovati ni kreditnu karticu bez muževa potpisa (da, najozbiljnije!).

Danas postoje pokreti koji ženu uzdižu u visine. Više nismo prisiljene biti nečije djevojke ili žene da bismo napredovale u životu i to je nedvojbeno nešto što nikad ne smijemo prestati slaviti. S druge strane, to ne znači da neke žene (čitajte: ja) i dalje ne žele nekoga koga će rado držati za ruku. I dijeliti smiješne postove koje smo pronašli na internetu. I tagirati se na romantičnim Insta-postovima s vikenda provedenih zajedno. Iskreno, dosadilo mi je biti sama. Žudim za prisnošću nekoga tko bi za mene učinio sve i obrnuto. Prije nekoliko tjedana toliko sam žudjela za dodirima da sam se pronašla u neugodno dugim zagrljajima s gotovo svim ljudima koji su mi podarili i trunku pažnje (još jednom se ispričavam na tome svim žrtvama mojih zagrljaja).

Nije me zaobišao ni Tinder na kojemu sam provela sate i sate svajpajući lijevo i osjećajući se užasno zato što mi se baš nitko ne sviđa, ali i dodatno loše zbog žudnje da se to promijeni. Najgori dio? Pomiriti se s činjenicom da zapravo uopće ne volim biti sama. U posljednje vrijeme razmišljam o sljedećem: nije li poanta neovisnosti činjenica da možemo raditi što god želimo? Osim toga, poprilično sam sigurna da feminizam ne znači da svoju žensku moć i snagu mogu dokazivati isključivo iz doživotnog celibata. Zato je vrijeme za život prema novim pravilima - mojim pravilima: zgrabite ono što znate da će vas usrećiti i nikad se nemojte ispričavati za to što rasturate u životu solo kraljice koja će rado, u trenutku kad se pojavi onaj pravi, podijeliti svoj tron.

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj