"Moj je dečko potajno ovisan... o kocki"

25/09/2018

Što biste napravili da doznate da osoba koju volite najviše na svijetu vodi dvostruki (i vrlo opasan) život, poput Cosmo čitateljice Ivane B.

Jednom me njegova sestra upozorila na to da se u kockarnicama voli igrati na poker-aparatima, i to do te mjere da su ona i mama prilično zabrinute. Moj je jedini komentar bio: “Stvarno?” U to se vrijeme uopće nisam zamarala time.

Nekoliko godina nakon što smo prohodali vjenčali smo se i dobili bebu. Kad gledam sad s distance, vidim gomilu sitnica koje su ukazivale na problem, ali tada ih nisam primjećivala. Nekad je znao otići na kiosk i za nekoliko stotina kuna kupiti srećke s kojih se struže folija. Mislila sam da je to bacanje novca, ali, s druge strane, oboje smo radili i zarađivali pa sam samoj sebi rekla: “To je njegov novac i neka s njim radi što hoće.” Drugi je put dobio velik bonus na poslu zbog prekovremenih sati, ali ja taj novac nikad nisam vidjela. Nekoliko tjedana kasnije mi je priznao: “Dušo, kupio sam hrpu srećki i tako potrošio novac. Nisam dobio ni lipe.” Samo je ponavljao: “Želim natrag svoj novac! Želim natrag svoj novac! Želim natrag svoj novac!” Užasno sam se naljutila i rekla mu: “Ovo se dogodilo sad i nikad više!” Ali i dalje situaciju nisam doživljavala previše ozbiljno. Ma, mislim, pa tko se može navući na srećke-strugalice?!

Nekoliko godina poslije napokon su mi se otvorile oči. Shvatila sam da imamo problem i da je riječ o pravoj bolesti. Bila je to noćna mora. Tijekom terapije kojom smo pokušali izliječiti njegovu ovisnost potpuno sam se razboljela i počela izgledati kao mrtvac na dopustu pa sam morala uzeti dugo neplaćeno bolovanje. On je izgubio posao.
Zbog bolesti sam sve financije, kojima sam se dotad ja bavila, morala prepustiti njemu. Uskoro više nismo mogli plaćati račune. Počelo nam je opasno ponestajati novca jer ja nisam radila pa sam za sve počela kriviti sebe. S vremenom, otprilike nakon dvije godine, postalo mi je bolje pa sam ponovno preuzela naš kućni budžet. Nakon toga su sve njegove laži izašle na vidjelo. Shvatila sam da je u međuvremenu iz kuće prodao sve što je mogao – zlato, nakit, vrijedne slike te dignuo lihvarski kredit. Kad je trebalo doći do novca, nije imao nikakvih skrupula.

Mislila sam da gore ne može biti, ali onda je banka počela pritiskati s otplatom kredita i minusa za koji sam tek naknadno doznala da je tri puta veći nego što sam mislila da jest. Shvatila sam da je Nikola posljednjih godina profućkao gotovo sav naš imetak i da je mjesečno znao spiskati i po nekoliko tisuća kuna na srećke.

Njemu je to činilo golemu, trenutačnu i luđačku satisfakciju. Spakirala sam sve njegovo smeće u torbu, nazvala njegove i rekla im da dolazi kod njih. Nisam ga više mogla gledati koliko mi se gadio. Nekoliko sati kasnije, došao je i samo rekao: “Ok, ja sad idem.” Njegovi su ga u međuvremenu nazvali i sve mu rekli, ali i objasnili kako nema izbora i da mora ići na liječenje, ne samo zbog sebe nego i zbog mene i cijele obitelji.

Vratio se nakon nekoliko mjeseci, a ja sam počela ići na autogeni trening, što radim i danas. Primila sam ga natrag jer sam shvatila da je njegova ovisnost zapravo ozbiljna bolest. To je kao da ga ostavim zato što ima rak. Ljudi me često znaju pitati: “Kako nisi prije primijetila da nešto ne štima?” E, pa zato što sam ga toliko voljela da nisam željela vjerovati da je sve to laž.
Naučila sam kako biti jaka i nastojim ne kriviti njega zbog svega. A on se suočio sa svojim problemom i pristao potražiti pomoć. To je bila najherojskija stvar koju je ikad učinio za mene.

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj