Zdravi shake i riža možda su dobri za zdravlje, ali ne i za balkanski duh

30/08/2013

Toliko sam puta bila gladna da sam taj osjećaj nekako naučila ignorirati. Znate ono kad mislite da možete pojesti vola? Eh, kod mene od tog vola najčešće ispadne riža

Moja kuknjava o hrani koju toliko volim, a koje u Aziji nema, već je nadaleko poznata.
- Joj, daj se prilagodi! Ne cendraj!

Te i ostale komentare već znam napamet. Ne mogu reći da se nisam prilagodila. Kad sedam mjeseci ne jedete crveno meso i krumpir, valjda i želudac odustane. Ušla sam u neki svakodnevni ritam i svaki dan započinje isto. Ultra zdravim shakeom od svega i svačega.

Irena 3

Mirda je potpuno poludio za voćem i povrćem te svaki dan po sat vremena smišlja nove recepte. Nekidan je tako nadmašio samoga sebe i u shake stavio 19 sastojaka.
Jabuka, kruška, papaja, mango, kokos, naranča, mrkva, cikla, mahune, kopar, menta, turmeric, datulje, sezam, oraščići, prah voćke manggis, tamarello, dragon fruit i nešto ljubičasto što izgleda kao krastavac, ali ima okus po tikvici.

Irena 11

Kad se sve to pomiješa, okus je naprosto – pa, recimo, zdrav, to je najbolji opis. Njemu je taj shake dovoljan do navečer kad se kreće na večeru, ali meni - nije. Kako ovdje u našem tropskom raju nemamo kuhinju, obično si utažim glad sendvičem od putra i paradajza ili tune. Nije da ne bih pojela komad salame, pršuta, sira, ali ovdje je to skupo. Primjerice, 10 deka neke salame košta pet dolara, a obrok indonezijske hrane dolar i pol ili dva. U početku mi je bilo strašno, ali sad sam već navikla.

Toliko sam puta bila gladna da sam taj osjećaj nekako naučila ignorirati. Znate ono kad mislite da možete pojesti vola? Eh, kod mene od tog vola najčešće ispadne riža. Popularni nasi goreng ovdje u Indoneziji. Drugim riječima, rižoto od povrća s dodatkom piletine, kozica, morskih plodova ili govedine. Jedino što unutra stave soja i čili umak, a meni to nikako nije fino. Mirda svaki dan punih usta tvrdi kako želi jesti rižu do kraja života i da je to nešto najgenijalnije na svijetu. Bez obzira što u toj jeftinoj riži svaki put nađe po kamen jer je suše na cesti. Sa svojim pretjeranim hvalospjevima dosadan je već i našem kuharu u warungu Arema gdje jedemo gotovo svaki dan.

Irena 10

Warung je njihova verzija pečenjare i obično nudi nasi goreng, mie goreng, nasi chap chay i piletinu, morske plodove i kozice u raznim umacima. Drugim riječima rižu, pa onda rezance u umaku od čilija, povrća i mikroskopskih čestica mesa, rižu s povrćem i piletinu u slatko-ljutom umaku, ljuto-ljutom ili super hiper ljutom umaku.

U tom našem warungu radi i najbolji konobar na svijetu. Kao da je prošao neku bečku školu. Svaki put kad sjednemo za stol, malo se nakloni, nasmiješi, odmah nosi sve naše omiljene dodatke. Za mene su to sol i limeta, za Mirdu ljuti sambal umak. Nekako sam se uspjela prilagoditi pa sam njih prilagodila meni. Dada ayam ili pileća prsa jedem isključivo samo pečena, bez umaka, a mie goreng udang ili rezance s kozicama, bez umaka i bez onog nekog groznog gorkog zelenog povrća. Zamolila sam ih i da naprave salatu; ribana mrkva, zelena, kupus, mrkva i krastavci. Postala je popularna pa se sad našla i na meniju. Ali ponekad moje fast food srce naprosto zaželi nešto fino, prženo u dubokom ulju.

Irena 9

Tada odem ispred robne kuće Nirmala koja je ovdje u Ungasanu, na jugu otoka, središte događanja. Tamo jedna stara Indonežanka peče Bali fried chicken, što je gotovo isto kao i Kentucky fried chicken, samo puno ljuće. Za manje od dolara, točnije za četiri i pol kune, dobijem pileća prsa pa odšetam malo dalje kod Yole koja drži štand s pomfritom i hot dogovima.

Ima niske plastične stolce na kojima sjediš i gledaš promet i život oko sebe. Kod nje porcija prženih krumpirića košta 6 kuna, što je zapravo puno za indonežanske prilike, ali  osjećaj je tako dobar. Prži ih u rajnglici, kao što su to radile naše bake, i kod nje se uvijek okuplja šaroliko društvo. Ona je s Jawe i udana je za Nema, tipa iz Venezuele. On je kuhar i uskoro planiraju otvoriti svoj warung. Nemo bi htio praviti venezuelansku hranu poput arepe – specijalan kruh koji se peče i potom se u njega stavljaju razna mesa s grila, umaci i prilozi.

Irena 7

Sline mi cure na samu pomisao te ga nagovaram da to napravi što prije. Nudim mu i da napravim nekoliko pravih originalnih hrvatskih jela i da ću mu pokazati kako se rade pa da ih stavi na jelovnik.

- Mi imamo najbolju harnu na svijetu – tvrdim samouvjereno.
- Poput? – pita on.
- Na primjer, sarma i punjene paprike – ispaljujem ja, iako nisam baš ziher da su to izvorna hrvatska jela, a zapravo nemam pojma ni kako se prave.
- Ma daj, molim te, jedino pravo izvorno jelo su štrukle – dodaje Mirda.

Irena 1
- Da, da, štrukle su genijalne! Moraš to jednom probati – kažem ja i već me oblijeva hladni znoj pri pomisli da bih možda morala napraviti originalne zagorske štrukle jednom Venezuelancu u Indoneziji. Mislim, uvijek sam ih kupovala u dućanu i nekako termički obradila. O savijanju tijesta ne znam ništa.
Nemo odmah pristaje na hrvatske specijalitete u svojoj budućoj kuhinji. Zauzvrat nam nudi zaštitu ako jednog dana odemo u Venezuelu.
- Opasno je, ali moj je prijatelj šef bande u mom gradu pa nećete imati problema – kaže on smrtno ozbiljan. Uz to dodaje da u Venezueli gram kokaina košta kao kutija Marlbora i da ti policija neće ništa ako imaš manje od tri grama.

Irena 6

Nemo je jednom davno preživljavao tako što je ljudima gatao iz dlana. Ispalo je da se nikada neću obogatiti jer imam premekano srce za to, da je dobro što sam otišla od kuće jer bih se smrtno razboljela, da baš i nemam nekih skrivenih talenata i da neću baš dugo ni poživjeti. Mirdi je ispalo da mu je bolje da se prebaci s druge strane zakona.
- Ako postaneš dio mafije, bit ćeš uskoro broj jedan i imati jako puno novca. Bit ćeš jako dobar u tome – rekao mu je Nemo. Urnebesno! Tko ne bi sjedio kod Yole za krasnih toplih večeri.

Rjeđe su prilike kad idemo na neko mjesto sa skup(lj)om zapadnjačkom hranom. Na primjer, špagetima s pestom genovese koje koštaju tri dolara ili pizzom. Jeli smo je dva puta dosad, bila je mala i masna i koštala šest dolara, ali je bila pizza!

Irena 5
Na ribljoj tržnici također smo bili samo dva puta dosad. Kupili smo ribu mahi mahi, koja je poput tune, samo bijela riba. Kila košta četiri dolara, a grilanje dva dolara po kili u obližnjem warugnu. Ispečena na kokosovim orasima ima fantatičan okus. I skuplja je, naravno, od nasi gorenga pa ne idemo tako često.

Naš prijatelj Marlin, koji uskoro ide kući u Hrvatsku, kaže da će jesti do iznemoglosti.
- Samoborske kremšnite! Pa onda pečeni krumpiri, meso, francuska salata, cušpajz s kobasicom, pršut… - priča dok mu ja zavidim iz petnih žila. Jer jedino domaće hrvatsko što sam pojela u ovih sedam mjeseci jest štrudla od jabuka. Prekrasna, mirisna, prava štrudla koju je napravila Tea iz Zagreba koja živi ovdje na Baliju. Skoro su mi suze potekle od sreće.

Irena 4

Jer iako sam se prilagodila Aziji koliko god mogu, u meni i dalje čuči prava balkanska glad koja čeka dan da bude zadovoljena.

Piše: Nađa Irena Fišić

Foto: Marin Bašić

 

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj