Zašto je bolje piti čaj nego razgovarati s ribama?

04/09/2013

Kako je Nađa Irena Fišić svladala duplu fobiju - onu od mora i klaustrofobiju, prihvatila izazov i zaronila s bocama ravno do dna

Ne ronim ni pod razno. Pod morem držim oči čvrsto zatvorenima da slučajno ne bih vidjela crnilo koje me okružuje. Naravno da ne plivam niti daleko od obale. Provela sam pet tjedana na tajlandskom Otoku kornjača, Koh Tau, poznatom i kao ronilački raj. Treće je mjesto na ovoj našoj planeti Zemlji poznato po ronjenu i prekrasnom podmorju. Meni nije bilo ni na kraj pameti da istražim to čuveno tropsko podmorje i vidim izbliza sve te ribice koje plivaju oko grebena ili kornjače koje se vrzmaju oko potopljenih brodova.

Mislim da bi mi iste sekunde otkazalo srce kad bi ispod sebe ugledala ogromnu ražu. Nema šanse. Možete me zvati kukavicom, nespremnom na izazove, govoriti kako se strahovi najbolje liječe kad se suočiš s njima. Ne zanima me. Zato je nevjerojatno da sam prije par dana napravila upravo to – zaronila u podmorje. U punoj ratnoj spremi - sa bocama kisika, utezima oko struka, perajama, masci i ronilačkom odijelu.

y

Dobili smo poziv da dođemo u Amed, na istoku Balija koji se ne odbija. Iako je ovaj naš otok najpoznatiji po surfanju, Amed sve više iskače kao ronilački hot spot, gotovo jednako popularan kao Tajland.

- Samo recite kad želite roniti da vam sredimo instruktora – glasila je poruka iz hotela u koji smo se trebali smjestiti.
- Hvala, ali najbitnije mi je da pišem reportažu, ne i da ronim – odgovorila sam ja. Dajte molim vas! Mirda je bio poslovično ravnodušan, a naš prijatelj Michael, fotograf iz Las Vegasa, pretjerano oduševljen. Ronjenje mu je čista fantazija.

Put do Ameda izgleda kao da se lagano vozite u raj. Posvuda zelenilo, vulkani koji se vide u daljini, rižina polja, a sve po vijugavoj prekrasnoj cesti s koje puca pogled na more.
Hotel Baliku izgleda kao smještaj u raju; ogromna terasa s ležaljkama u skrivenim udubinama, svijećnjaci na zidovima, masivan krevet posut frangipani cvijetovima, kupaonica s jacuzzijem i cvijetovi, cvijetovi, cvijetovi posvuda. Pogled pada s jedne strane na divlju planinu, a s druge na pučinu.

Michael je bio očaran, čak je i Mirda imao nešto slično osmijehu na svom licu. Uvijek ću se smijati kad se sjetim razgovora.

y

Ja: So, do you have flowers all over your bathroom?
Michael: Fuck yeah!!!!
Možda sam se tu malo opustila i smekšala. Jer do vremena kad smo se upoznali s Nikom, instruktorom ronjenja, moji su obrambeni mehanizmi bili spušteni jaaaaako nisko.
- Čekaj malo, pisat ćeš o ronjenju, ali nećeš zaroniti? Kako ćeš onda to napisati, ne razumijem – bacio mi je rukavicu u lice Niko, iskusan ronioc sa preko 6 tisuća zarona. Dirnuo me tu u žicu. Nisam nikad pisala o nečemu na pamet niti začinila priču nečime što se nikada nije dogodilo. Koncerti na kojima nisam bila, intervjui koje nisam radila, ljudi s kojima nisam razgovarala ne postoje kod mene. Pa ako to znači da moram svladati duplu fobiju – onu od mora i klaustrofobiju, u redu. Idem! Napravit ću to za dobru priču k vragu!

- Bit ću cijelo vrijeme uz tebe, a možemo se i slikati kraj skulpture sirene koja je pod morem i o kojoj si nedavno pisala – uvjeravao me.
- U redu, zaronit ću! Mislim pa ne mogu umrijeti valjda! Ili? – gledala sam ga.
- Ne možeš. Uvjeravam te – rekao je on sigurno.
- Pristajem – rukovali smo se u to ime.
- Budi tu sutra u sedam – rekao je instruktor.
- Ujutro? – pitala sam i brzo dodala – nema problema - kad sam vidjela njegov pogled.
Odlučila sam i nije bilo natrag.
- Neću naprosto o tome razmišljati do sutra ujutro – mislila sam u sebi.

roniti 2

Baliku je opasno radio na tome da se sasvim prepustim ideji da je život divan. U prekrasnom otvorenom predvorju su nudili čak i 5 o’clock tea. Obožavam taj običaj, Engleze i njihovu prekrasnu tradiciju. Uvijek sam bila anglofil, a moja se ljubav potvrđivala svakim gutljajem crnog čaja s mlijekom i divnim kolačićima na koje sam mazala putar i trpala u usta male biskvite s okusom limuna. Divota!

Večer je bila još čarobnija. Pjesma tisuću cvrčaka, povjetarac s oceana, svijeće koje trpere i bacaju prekrasne sjene u kojima se sve čini uzbudljivim. Nije dolazilo u obzir da spavamo u sobi. Ležaljke s gomilom mekih jastučića pozivali su čovjeka da se upravo na njih baci i gleda u zvjezdano nebo. Ako neko mjesto odiše romantikom i ljubavi, to je Baliku, mislila sam dok sam blaženo tonula u san.

Probudile su me prve zrake sunca prije šest. Svijet se i dalje činio divnim. Idem malo zaroniti, koliko to uopće može trajati – pola sata najdulje. Malo zaronim, izronim, pih! NIšta lakše!  Potpisali smo formulare da nemamo zdravstvenih problema, Niko nam je strpljivo objasnio kako da stavimo maske, izjednačimo pritisak u ušima i rekao da samo dišemo. Utrpali su naše boce i opremu u kamion i krenuli smo na ronjenje tog prvog dana rujna ljeta gospodnjeg 2013.

roniti 1

Bez problema sam navukla usko odijelo i držala sam se sasvim dobro sve dok mi nisu stavili te boce i čvrsto ih zavezali oko mog tijela.
Klaustrofobija! Iste sekunde počeli su mi se zatvarati dišni putevi i srce ubrzano kucati.
- Gušim se – zajecala sa prema Mirdi.
- Prestani! Nemoj me sad razočarati – znala sam da će to reći. Počela sam duboko disati i brojati. Trik kojim se služim već xz godina otkako se borim s klaustrofobijom.
- Okej, idemo – veselo je rekao Niko.
Jedva sam ustala s tih 14 kila viška na sebi klipsajući vrlo nedostojanstveno prema oceanu. Amed je poznat i po svom crnom, vulkanskom pijesku, što znači da je ispod mora tamno.

Ušli smo do vrata u vodu i navukli peraje. Srce mi je i dalje bilo na 200 otkucaja u minuti, a pomisao da se otvorenih očiju spustim u dubinu (od metra, ali ipak!) me užasavala. Uspjela sam iz petog pokušaja disati normalno pod vodom i otvorenih očiju pogledati što je to ispod. Bio je to pijesak i ništa više.

roniti 4

- Okej, a sad ćemo roniti – rekao je Niko i zaplivao dalje od obale.
- Molim? Mislila sam da je to to!. Malo pogledaš ispod i gotovo!
No ispalo je da to nije ronjenje naravno. Ronjenje logično znači da moraš biti pod vodom cijelo vrijeme, pod njom disati, gledati i navodno uživati. Sranje!
- Sad ćemo zaroniti na par minuta, a onda idemo do koraljnog grebena – rekao je Niko.
- Jel mogu ja taj greben gledati onako od gore? Vidjet ću sigurno kako plivaju ribice, a usput se sunčam i to? – neću vam ni pokušati opisati njegov izraz lica.
- Dobro pa nisam sad baš tolika kukavica, idem – rekla sam u sebi, dala Niku ronilački znak savinutog palca i kažiprsta da je sve okej i krenuli smo u moj prvi uron.

Disala sam polako dok sam se grčevito držala za sirotog instruktora. Kad sam se spustila ispod dva metra bila sam skroz cool. Vidjela sam Mirdu kako izjednačava pritisak, pijesak i plavetnilo oko sebe i bila sam cijelu jednu sekundu ushićena! Pa ovo uopće nije tako strašno! I nema nekih nemani, crnih rupa, algi niti ogromnih raža. Totalno je u redu. Onda sam napravila grešku i pogledala gore. Moj je klaustrofobični mozak shvatio da se nalazimo ispod gomila kubika vode i odmah sam počela izranjati.

roniti 7

Trebalo mi je malo da dođem sebi nakon paničnog trganja maske s lica i želje da me neko teleportira na obalu. Drugi uron bio je lakši, a oko nas su plivale neke dobroćudne ribice koje kao da su mi davale podršku. Bilo je sve u redu, shvatila sam da mogu. Živa sam pod morem, dišem, neću umrijeti i ovo je neki sasvim drugi svijet. Sporiji, tiši i – nimalo moj svijet. Mogu, mogu ovo, ali ne želim.

- Super je Niko da sam zaronila, stvarno! Ali nema šanse da budem više od pet minuta pod morem i plivam oko grebena. Samo vi odite! - rekla sam i ostala čvrsta usprkos uvjeravanjima. Pogotovo jer Mirda nije više izranjao da mu se ne poremeti pritisak, a Niko mi rekao da nema uranjanja i izranjanja svako malo.

I tak su me oni ostavili usred mora i zaronili u dubine. Jedva sam se nekako dočepala obale plutajući i mlatarajući rukama! Scena dok izlazim iz mora s bocom, perajama i utezima nije nimalo nalik onoj kad Ursula Anderss ili Halle Berry rade isto!  Nimalo glamurozno sam padala po crnom, vulkanskom pijesku i iskobeljala se iz te proklete vode tek kad sam zakoračila široko poput žirafe. Posrtala sam po plaži pod teretom preteške ronilačke opreme dok su me lokalci nezainteresirano gledali. Odahula sam tek kad sam se izvukla iz svega prikopčanog na mene i bila opet u svom kupaćem.

roniti 3

Mirda se naravno spustio duboko, duboko. Sve do 21 metra, iako službeno smije do 12. Vidio je greben, ribice, sreo druge ronioce, imao osmijeh koji nije mogao skinuti. Michael je video potopljeni brod, jegulje i ostala čuda. Super!

Ali ja i dalje, uz rizik da me mrze svi ljubitelji mora i podmorja, tvrdim da to nije za ljude. Da nije prirodno biti negdje ispod u tami i hladnoći, dok je gore sunce. I da je puno ljepše piti 5 o’clock tea, nego razgovarati s ribama. Soooooori!!!

Piše: Nađa Irena Fišić

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj