Za sve je kriv moj tata sklon putovanjima

10/07/2013

Jer upravo je on glavni krivac što ja toliko volim putovati. On je taj koji je otišao na put oko svijeta kad je imao dvadeset i nešto godina te kupio zmiju na tržnici u Hong Kongu tek toliko da vidi kakvog je okusa

Da je još tu, sad bismo slavili njegovih 65 godina. Vjerojatno bi nas vodio u Samobor i tamo bismo jeli nešto ljuto, mesno i obilno. Svirali bi nam Cigani, a on bi uživao dok bi ispijao svoju omiljenu pivicu. Inzistirao bi da se sve pojede s tanjura i da u baru sa salatama napunim svoju zdjelicu do vrha. S tim nema zezancije! Poslije bi smazao palačinke sa šumskim voćem i sladoledom pa onda rekao: "Eh, a sad bismo mogli nekaj konkretno!" Sve bi to napravio moj tata, koji je otišao puno prerano i ostavio nas da hvatamo ustima zrak i još ga ne uspijevamo udahnuti do kraja.

Napravio bi on još puno toga; uživao u svakom mom prijeđenom kilometru, skužio čemu služi Skype, kupio smartphone i s guštom pikao po internetu da prati moje putovanje, postao bi član Facebooka i svaki dan mi sherao neke slike i viceve koji bi mi išli na živce, a vjerojatno bi već sad imao avionsku kartu u džepu da mi dođe u posjet za godišnji.
Jer upravo je on glavni krivac što ja toliko volim putovati. On je taj koji je otišao na put oko svijeta kad je imao dvadeset i nešto godina i kupio zmiju na placu u Hong Kongu tek toliko da vidi kakvog je okusa.

y

To da se migoljila u vrećici dok ju je nosio, iako su joj odsjekli glavu i oderali kožu, bila mi je jedna od glavnih priča iz djetinjstva kojoj se nisam mogla načuditi. Već prije škole kupio mi je kartu svijeta koju je stavio na moj pisaći stol i ja sam točno znala gdje je koja zemlja. On je taj koji je nagovorio baku da mu sa 16 godina kupi fotoaparat i otad napravio milijune fotografija. I on je taj s koji sam otišla u Afriku i nepovratno se zaljubila u Crni kontinent.

– Jel bi išla ti u Keniju? Čuj, baš sam nešto gledao. Ima ta neka ponuda da za cijenu jedne dobiješ dvije sobe. Svako plati svoju kartu i taman odemo prije nego što počne kišna sezona – rekao mi je jednog dana u pola jedanaest ujutro, kada me redovito zvao.
– Ma daj, stvarno? Kad bismo išli? – pitala sam ga.
– Za Uskrs. Tjedan dana, javi mi do sutra.

U mojoj redakciji su baš bile neke pretumbacije, promijenila sam rubriku, dobila novu urednicu. Godišnji nekako nije bio moguć. I u tom sam trenu odlučila da mi ovo znači sto puta više, da idem pa makar padale sjekire. Pokazalo se to jednom od najboljih odluka u životu. Jer rubrika i urednica su odavno u ropotarnici povijesti, a safari s mojim tatom nešto što se pamti zauvijek. Nakon što je sve pažljivo isplanirao, jer takav je bio, krenuli smo iz Beča jedne ponoći u travnju.

y

Aerodrom u Mombasi pogodio nas je kao šrapnel u glavu. Vrućina i vlaga, a onda mali autobus star 50 godina kojim su nas prevezli do hotela. Ispred hotela – naoružani stražari. Baš su u to vrijeme bili neredi u Nairobiju i bijelci su posvuda imali zaštitu. On je na to gledao kao na uzbuđenje, a ne kao na opasnost. Plan nam je bio da odmah odemo do jednog Zagrepčanina koji ondje živi već desetljećima i da ga pitamo za najbolje safarije.
Igor, vršnjak moga tate, dočekao nas je preplanuo i bos na plaži, gdje se bavi iznajmljivanjem plovila, ronilačke opreme i svega onoga što turistima na jednoj plaži treba.

- Moram uskoro u Hrvatsku po novu putovnicu. I to mi je ogroman problem – rekao nam je Igor. U glavi su mi se vrtjeli tehnički, administrativni i drugi problemi dok sam suosjećajno kimala glavom, sve dok nije rekao:
- Nikako mi se ne da obuti cipele. To mi je katastrofa. Zbog same pomisli odgađam taj put unedogled – rekao je dok smo se mi smijali. Danas, osam godina kasnije, jako dobro razumijem što je Igor htio reći. U japankama sam već šest mjeseci i pomisao na obuću me naprosto guši.

y

Dao nam je brojeve od vozača kojih nema po agencijama i dodao nekoliko savjeta. Odlučili smo se za safari u parku Tsavo West. Krenuli smo u četiri ujutro. Bila sam spremna na vrijeme, jer kod mog tate nema kašnjenja. Odnosno kašnjenje je doći na vrijeme, a na vrijeme pet minuta ranije. Dva vozača zadivljeno su gledala u gojzerice moga tate.

- Sviđaju vam se moje cipele? – pitao ih je on.
- Sviđaju nam se čarape. Kod nas u Africi nema takvih koje stoje. Sve vam odmah padnu do gležnja, katastrofa su – objašnjavala su njih dvojica stalno pogledavajući u solidne pamučne čarape moga tate. Tko bi rekao da ćemo prvoga dana safarija razmišljati o običnim čarapama samo zato što imaju čvrstu gumicu koja ih drži na okupu. Još smo se čudili jedni i drugi kad smo ušli u nacionalni park.

Nismo bili spremni na prizor koji nas je čekao. Zora koja se pomalja iza oblaka, crveni prašnjavi put i životinje. Na stotine njih. Slonovi u krdima koji prolaze pokraj nas, žirafe koje nas nezainteresirano gledaju dok jedu lišće s grana, antilope koje preplašeno zure u naš jeep, bizoni pokraj kojih prolazimo opasno blizu dok nas netremice promatraju, nojevi koji stoje kao ukopani, ptice u milijun boja. Mi prvo zapanjeno upijamo svu tu divotu oko nas koja izgleda sto puta bolje nego što smo mislili. Onda počinjemo slikati.

y

Tata nosi nekoliko objektiva i dva aparata da mu ništa ne promakne. Okidamo kao ludi i smijemo se svemu oko sebe. Ogroman slon s divovskim kljovama prilazi na metar od nas.
- Dođi, dođi, još malo bliže. Sad se okreni, taaaaako – tata se skroz uživio, hvata najbolji kut i visi do pola van iz jeepa.
Cilj je da aparatom uhvatimo afričkih "velikih pet": slona, bizona, nosoroga, leoparda i kralja divljine – lava.

Prvu dvojicu imamo, trećeg slikamo kod izvora rijeke Mzima. Leoparda i lava najteže je vidjeti. Zato idemo sve do granice s Tanzanijom. U Ngulia Lodgeu imaju atrakciju za nas zapadnjake. U park na jedno drvo svaku večer stavljaju komad sirovog mesa. Leopard se po njega penje negdje oko pola dva ujutro, tvrde nam to kao univerzalnu činjenicu.
- Ma moš' si mislit'. Baš dođe leopard i onda ga mi lijepo uslikamo dok on pozira. Nema šanse da se dignem usred noći – kaže tata dok tu večer gledamo slonove kako točno ispred lodgea dolaze na pojilo. Točno u pola dva lupaju nam na vrata da stiže leopard.
Čujem kako se otvaraju vrata i tata se šulja s aparatom van.

y

- I jesi išao slikati po noći? – pitam ga sljedeće jutro.
- Ah, kad sam već tu, onda jesam – kaže on kao da je on leopardu napravio uslugu.
- I stvarno je bio leopard, stavili su meso i sve to?
- Stavili su meso, jedan Japanac i ja smo čekali u zasjedi jedno pola sata i stvarno je nešto došlo. Zgrabilo meso i pobjeglo. Uspio sam nešto mutno uslikati. Čuj, nećemo baš svima reći da je to zapravo bila hijena – rekao je tata.

Dok se ponovno vozimo kroz nacionalni park Tsavo i gledamo u Kilimandžaro, odjednom nastaje uzbuna. Naš vozač dobiva dojavu da je viđen lav. Dodaje gas i jurimo s još nekoliko jeepova da stignemo na mjesto događaja. Navodno se lav upravo hrani. Stojimo u stavu mirno s aparatima i pokušavamo nešto nazreti kilometar dalje kroz šikaru. Bliže ne smijemo.

- Jel vidiš? – šapćem tati.
- Vidi se nešto, ali nemam pojma što je to. Mislim da je ovo samo fora da svi doma možemo pričati kako smo jurili za lavom – smije se on.
Kralja džungle nismo uspjeli vidjeti do kraja putovanja. Stalno bi izmicao. Bio bi viđen na jednom kraju, mi na drugom, baš bi otišao ili bi se prašina dizala za njegovim šapama. Stalno smo mu bili za repom.

y

- Slonova sam snimio stotinu, ali nijednog lava. Tješim se da je možda i bolje, jer tko zna, možda bi nas i napao – rekao je tata zadnjeg dana safarija vozaču.
- Napao? Lav? Ma nema šanse. Pa mnogo su opasniji slonovi. Prošle godine nam je jedan napao auto i toliko ga tresao da sam mislio da smo gotovi – ispričao je opušteno vozač dok je i dalje gledao u tatine čarape, a tata gubio boju.
- Kad samo pomislim da sam mu mahao fotoaparatom ispred surle! - tata nije mogao doći k sebi.

Ali sjetio se ponijeti sve čarape koje je imao na putovanju. Poklonio ih je dvojici očaranih vozača, a onda još skinuo i čarape na nogama i gojzerice i dao im sve. U hotel je ušao bos. Takav je sportaš bio. Sve do kraja. Nakon što su mu rekli da ima rak i mora na operaciju, otišao je u bolnicu svojom Vespom i isto tako se vratio doma.

- Ma kaj, niš, malo te izrežu, neću valjda ko neka baba ići taksijem – bio je njegov jedini komentar nakon zahvata. Nakon toga je otišao na Velebit planinariti i, naravno, fotografirati. Bila je to naša posljednja zajednička reportaža. Čitao ju je dok je bio u sterilnim jedinicama bolnice Merkur.

Radio je gotovo do zadnjega dana, vozio se svojim ljubljenim motorićem na Sljeme, slikao Zagorje i planirao kako sljedeće proljeće idemo za Kubu. I onda je jednoga dana jednostavno postalo preteško. Možda je i htio da ga svi pamtimo tako punog života i s jasno zacrtanim planovima kamo dalje putovati, a ne prikovanog za krevet. Zato sam sigurna da negdje sa svojim aparatom još vreba onog lava i pomno prati što se događa ovdje.

y
Da mu ide na živce što se još bojim geckoa, da uživa dok Mirda kao luđak juri motorom, da zajedno sa mnom obavezno proba lokalnu pivicu u svakoj zemlji gdje dođem. I zato - živio tata! Sretan ti rođendan! Fališ mi.

Fotografije: Branko Fišić

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj