Vraćam se Zagrebe tebi….

26/05/2014

Nije me bilo doma skoro godinu i pol i uzbuđena sam kao kad sam nekada
davno išla na more i jela sendviče već kod Karlovca. Nema boljeg osjećaja nego doći među svoje

Dom. Tamo gdje ti omiljena šalica za kavu. Dekica da se sakriješ od cijelog svijeta. Vrući čaj iz žute kartonske kutije na kojoj piše “kamilica”. Jastuk s otiskom tvog obraza. Tvoj kafić gdje te svi znaju i gdje se ne dogovaraš za piće, nego samo uđeš, a gazda ti već nosi nescaffe od čokolade. Tvoji ljudi. Oni s kojima se oko bitnih stvari kužiš bez puno priče, ali možeš pričati o glupostima zauvijek. Tamo gdje su ti korijeni. Tvoje ulice i parkovi gdje si prosipao svoj DNA. Gdje si rastao i odrastao, volio i gubio, smijao se. Meni je to pojam doma. Mjesto gdje pripadam.

I gdje nisam bila skoro godinu i pol dana. Zato je vrijeme da se vratim, da ga ponovo vidim i osjetim. Je li se promijenio? Već dva tjedna imam lude snove, uzbuđenje mi raste, pjevam iz sveg glasa Crvenu Jabuku dok vozim (Crvenu Jabuku, halo!). Jer jedva čekam! Jedva se čekam vratiti u svoj Zagreb!

Nakon Tajlanda, Malezije, Bornea, Indonezije, egzotike o kakvoj nisam ni sanjala i putovanju koje me zauvijek promijenilo, došlo je vrijeme da se vratim malo tamo odakle sam krenula. Nakon skoro godinu i pol, kupili smo karte do Hrvatske i odlučili se odmoriti od azijske avanture. Odluka je pala nakon što se Hrvatska plasirala na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu.

y 1

To je idealno vrijeme da budemo doma. Pa nećemo valjda gledati tekme bez ekipe? To nije to. Idemo u Zagreb u lipnju - objavio je Mirda. Ne zato što smo nešto ludi za nogometom, nego nam fali ta naša ekipa. To se prije pet mjeseci činilo kao cijela vječnost. Ali je mic po mic vječnost postala sutra. Nikada nisam ovoliko dugo bila izvan Hrvatske
i kužim da mi se perspektiva promijenila. Vidim puno bolje neke stvari ovako s odmakom, izdaleka.

Svi njurgaju, žale se i hejtaju, vole biti onako baš jako pametni. Ne volimo mi Hrvati, Srbi ni Bosanci svoje države, premijere, ministre, šefove, susjede, ali bome niti strance niti drugačije od nas. Ne volimo da je nekome bolje, ali ne osjećamo se baš sasvim dobro ni kad je nama samima dobro, jer nešto će sigurno poći po zlu. Volimo olajavati i kriviti druge, a nikada pri tom ne gledati sebe. Volimo se žaliti na ono što nemamo, ljubomorni smo na tuđe stanove, automobile, cipele, žene…Takvi smo, to nam je nekako u krvi.

I možda zato ne vidimo što sve imamo. Sve one divne stvari za koje mislimo da su upisane i da je to tako. Uzimamo te stvari zdravo za gotovo, a one su sve samo ne bezuvjetne.

1. Popiti kavu u gradu u pola sata ukradenog vremena s posla i sunčati se na terasi dok ispijaš fantastičan capuccino… Pojam trgova, a kamoli kafića s terasama u Aziji ne postoji. Možeš jedino sjediti na pločniku, ispijati hladnu nesicu iz limenke i udisati ispušne plinove milijardi skutera koji prolaze. O kvaliteti kave da ne govorim! Ako je uspijete pronaći košta kao jedan pošten obrok, a dobit ćete nešto nalik instant kavici. Zato je kava u gradu
jedan od onih trenutaka koje treba itekako cijeniti.

razmažene zvijezde

2. Prošetati placom i kupiti sir i vrhnje kod svoje kumice, matovilac, naranče i limun, kilu telećeg buta…Tržnice hranom u Aziji su za one s jakim želucem. Na plus 40 prodaju
se povrće i voće zajedno sa ribljim iznutricama, kokošjim nogicama i glavama, a između štandova su improvizirana kuhala gdje možete pojesti papreno ljutu juhu s pilećim jetricama ili bubrezima. Onako za dobro jutro. Jedva čekate zbrisati i nema onih susreta između štandova na Dolcu i fantastičnog mirisa kruha koji se širi iz pekare. Što nas dovodi do broja 3.

3. Kruh…naš svagdašnji nešto je što nam je normalno. Strašno nam ide na živce
što su pekare na svakom koraku, ali da ih nema, nastala bi revolucija. Izabrati svježi kruh koji najviše voliš je blagoslov, a ne nešto što se podrazumijeva. Pojesti burek je pak prava nirvana.

y 3

4. Otići na ručak kod rodbine…Mame, tate, djeda, bake - nema boljega na svijetu. Koliko ti god išli na živce, taj trud je čista ljubav. Nitko te nikada neće tako nahraniti. Pogotovo u bijelome svijetu. To ovdje nije običaj. Ma nije običaj da ljudi uopće jedu jedni kod drugih, jer hrana košta, nitko ne daje ako ne mora. Sjetite se toga kad vam se drugu nedjelju možda ne ide na obiteljski ručak. Vjerojatno onaj gdje su vaša omiljena jela.

5. Piti pivo s najboljim prijateljima… Nekako si mislim da najbolje frendove stekneš tamo negdje najdalje do 30te. Što te dulje znaju to su prijateljstva čvršća. Moj najbolji prijatelj i ja znamo se od svoje osme godine. I to je to. Nema više nekog takvog, neću više sigurno upoznati nikoga tko će me znati u samu srž i dalje me voljeti. I to je sasvim u redu. Postoji milijun ljudi koji na putovanju proleti tvojim životom, kraće ili duže, likova koji su kao iz romana i možda jednoga dana u njemu završe. Ali nisu tvoji i ti nisi njihov. Ekipa koju si ostavio doma za šankom zna biti okrutna, ali je tvoja i ti ih voliš baš zbog toga.

6. Misliti kako nemaš para, ali uvijek skupiti za kavicu, pljuge, pivo i bar dva omekšivača za rublje… Uvijek se kod nas nekako nađe, skupi, netko te počasti i ne očekuje za uzvrat ništa. I naravno tko još doma nema mašinu za veš i omekšivače u omiljenim mirisima? Ma nema šanse, pa ne možemo tako živjeti kao divljaci! Eh, kad si nisi doma, kad nemaš - nemaš! Nitko te neće počastiti, platiti niti te utješiti. A tu divnu napravu zvanu mašina za veš vidjela sam zadnji put u Europi.

7. Imati čistu vodu. Onaj osjećaj kad staneš pod tuš, možeš ustima hvatati vodu i tako dobro oprati kosu da te ništa ne svrbi poslije. Da, da, u Aziji i zapravo u većini zemalja voda je kao suho zlato. Ova iz mog tuša, kilometar od predivne egzotične plaže često je smeđa, uvijek slana. I nikada baš nikada ne možeš se isprati kako treba. Zato se ništa ne podrazumijeva, ništa to nije normalno i ništa ne traje vječno. Jel kužite vi koliko smo mi zapravo bogati? Da samo pogledamo ono pozitivno u nama. Jer iako se volimo žaliti, pa najviše od svega volimo pomagati. Uvijek smo tu jedni za druge. Azijati ne poznaju taj rječnik.

y 4

Da su se ove poplave u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj dogodile ovdje, ne znam da li bi ti netko pružio ruku. Što se desilo na Balkanu? Svi su potegli, ponudili pomoć, smještaj, pisma utjehe, komad kruha. Svoje srce. Jer upravo je to ono što imamo kao rijetko tko, a na što smo možda zaboravili. Nemamo kraljevske dragulje kao Britanci, nismo vrijedni kao Kinezi niti točni kao Švicarci, o tajlandskoj ljubaznosti da ne govorim. Ali imamo ono nešto što se računa više od svega. Imamo tu dušu i srce koji prorade uvijek kad treba, na koje možeš
računati. Zato se lijepo vratiti u takvu domovinu, među te divne njurgave ljude koji su tvoji, koji imaju srce.

Piše: Nađa Irena Fišić

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj