Pustolovina po Javi je počela

27/11/2013

Ostavili smo Bali iza sebe i uputili se u nepoznato, na najnaseljeniji otok na svijetu, prije čega su nas plašili tifusom, pljačkama i crnom magijom. Još se nekako držimo...

I tako smo se na Javu na kraju uputili naslijepo. Bez plana i programa, bez zacrtane rute i ideje. Na najnapučeniji otok na svijetu, gdje živi 140 milijuna ljudi, planirali smo krenuti u nedjelju u zoru da preteknemo kamione koji guše promet već od ranog jutra. Ovaj smo put putovali autom i nije bilo šanse za provlačenje kao s motorom. Natočili smo pun rezervoar od 40 litara za 270 tisuća rupija ili 135 kuna i bili smo spremni.

Naravno da smo zaspali i umjesto u pet ujutro krenuli u sedam i nešto. Totalno nas je zbunilo i to što je na trajektu na satu i na mobitelu pisalo sat manje, a na iPadu sat više. Odabrali smo vjerovati – iPadu, naravno. Što ti je um modernog čovjeka! Nije nam palo na isti taj um da je možda riječ o vremenskoj razlici i da se mobitel automatski podešava. Nismo znali da Java ima drugačije vrijeme od Balija puna dva dana.

nadja 2

Nakon silaska s trajekta odmah smo skrenuli desno na fantastičnu glavnu cestu, prošli kroz nacionalni park. Uspješno izbjegli vjeverice koje se navodno bacaju po krovovima automobila i nastavili voziti, voziti, voziti. Planirali smo stati negdje prije mraka i potražiti smještaj. Ali ništa nije izgledalo primamljivo kao cesta.

nadja 4

- Ajmo do Malanga, tamo prespavamo i nastavimo sutra za Pacitan, tamo prespavamo pa vidimo – predložila sam.
Mirda se složio, ali ga je cesta toliko povukla da nije bilo šanse da stane. Negdje usred šume istočne Jave i golemog pljuska ispred nas se odjednom ničim izazvan našao potpuno poludjeli vozač Toyote Avanze.

Ali u dobrom smislu, valjda najbolji vozač kojeg je Indonezija vidjela. Jer vodio nas je kroz pljusak, mrak i šumu bez greške. Slijedili bismo ga valjda do Jakarte, ali je Mirda povučen svojim testosteronima odjednom odlučio da je to sad ipak natjecanje. Pa ga je lijepo majstorski mačo pretekao i našao se sam u mrklom mraku na nepoznatom terenu. Fantastična ideja! Naš se dobri duh negdje putem izgubio, a nas je stisla glad te smo stali – ne, ne, ne u nekom divnom restoranu sa sočnim odreskom i krumpirima nego pred štandom s murtabakom.

nadja 5

Od silnog je ushićenja Mirda odmah kupio dva komada. Još kad je kao prilog dobio ukiseljene krastavce i čili papričice, njegovoj sreći nije bilo kraja. Uzdisao je i zapomagao u čistoj ekstazi dok je proždirao masni križanac bureka i palačinke. Jela sam i ja, naravno, ali još dok mi se u ustima topilo mljeveno meso, jaje, luk i pojačivači okusa, znala sam da će mi pasti kao kamen na želudac.

Iz nekog razloga moje tijelo ne voli puno začina, umaka, zdravog sirovog povrća i bućkuriša. Najviše volim da je sve lijepo prženo na ulju, krumpir, piletina, pa još ako je bijelog kruha – ijuju!

No bilo kako bilo, cesta je bila toliko dobra da je Mirda na krilima murtabak sreće odlučio voziti dok ne bude umoran. Ponekad se ozbiljno zapitam zašto nije neki vojnik ili robocop jer ima energije kao nečovjek. Kao vampir ili vukodlak iz popularne literature koju moja frendica Kikica i ja proždiremo!

Dakle, krenuli smo u sedam ujutro, ne računajući sat vremena na trajektu i kratka stajanja za vodu i grickalice, a vozio je do pola dva ujutro!
Umor ga je svladao negdje iznad Pacitana, 800 kilometara nakon starta. Lud čovjek!
Odlučili smo prespavati u autu. Mnogo privlačnija opcija nego traženje smještaja za sitne pare u očajne sate. U planinama smo jedva našli neko stajalište gdje se ništa ne odronjava, spustili siceve, pokrili se pareima i zaćorili.

nadja 6

Budila sam se svako malo u panici da nas netko ne opljačka, ubije, baci u rijeku koja je hučala ispod i slično. No uz sve to uspjeli smo odspavati do pola deset ujutro. Uz cestu koja je zapravo glavna. Zamislite kako je piškiti pokraj auta ujutro, prati zube i umivati se. Ja sam imala zatvorene oči, jer ako ne vidim nikoga, nitko ne vidi ni mene, zar ne?
Nakon pola sata vožnje – zatvorena cesta. Odron. Mirda izlazi izvidjeti situaciju.
- Ajde na kavu, našao sam nam društvo – kaže.

Društvo se sastoji isključivo od muškaraca kamiondžija koji pijuckaju kavicu čekajući da se otvori cesta i u čudu gledaju tko smo sad mi. Divljak koji na strahovitom indonezijskom priča priču svog života i bjelkinja koja se smješka jer joj je neugodno zbog toga.

Ali nakon desetak minuta iskreno nam se raduju. Znaju za Davora Šukera i Luku Modrića, kao i za Josipa Broza Tita. S beskrajnim strpljenjem slušaju Mirdu kako natuca: tingal di Bukit, sori Bali, ja, Bali, enam bulan, ja enam bulan, satu tahun lagi, blablabla. Na kraju su toliko oduševljeni tim napornim čovjekom iz Hrvatske da nam plaćaju kavu, svi se srdačno rukuju i žele nam selamat jalan. Odnosno sretan put.

nadja 7

Pacitan na obali je dobro zvučao, ali samo u teoriji. Nikakav smještaj, nigdje nikoga osim lijepe plaže gdje se ne možeš kupati jer je plitko kilometrima, a valovi su visoki. Nakon deset minuta odlučujemo krenuti za Yogyokartu.

Cesta je toliko dobra da Mirda, bivši bajker, svako malo podvriskuje od čiste miline. Tvrdi da ima erekciju koliko mu je ta cesta fantastična.

Ne želimo drito za Jogju, što je isto tako popularni naziv Yogyokarte, nego idemo vidjeti umjetno jezero Gajah Mungkur kod Wonogirija.

nadja 8

Prvi put skrećemo na bijelu cestu na karti. Postoji narančasta (glavna), žuta (malo manje glavna) i bijela (gotovo ne postoji). Ali krajolik je toliko fantastičan da nije bitno što voziš 20 na sat.

Kad smo stigli u Jogju, prvi smo se put u dva dana izgubili, i to u potrazi za backapckerskom četvrti pokraj Malioboro Streeta. Mirdina je misija pronaći što jeftiniji smještaj. I ne samo smještaj. Ali dobro, to je već za neku drugu priču.
Nakon što se zgraža nad cijenama od 180, 150 i 130 tisuća rupija za noć (90, 75, 65 kuna), pronalazi sobu za 80 tisuća, taman prije zalaska sunca.

nadja 9

Drage moje djevojke i žene, nijedna od nas ne bi nikada trebala spavati u takvoj sobi, niti se tuširati u takvoj kupaonici, a o WC-u da ne govorim. No navikla na loše i gore od toga, stisnem zube i, kao i uvijek, spavam na samom rubu kreveta da ništa previše ne dodirujem. Zvuči ludo, ali pomaže!

Već prvi dan idemo u šalabajzanje po Malioboru. Ako već moram biti u štakornici, ne želim to i jesti. Murtabak nikako ne mogu i želim nešto fino, zapakirano, plastificirano, skureno, umjetno – KFC! Dobila sam zeleno svjetlo samo zato što obrok stoji isto kao i murtabak – da netko ne bi pomislio da je Mirda odjednom dobio srce!

nadja 10

Nakon klopice navođeni nekim šestim čulom, kao i u svakom mjestu gdje smo ikada dosad bili – pronalazimo birc sa živom muzikom. Ponedjeljak je pa ne sviraju, ali mi svejedno naručujemo pivicu i igrom slučaja naletimo na Nanoka, lokalnog vodiča, konobara, šprehatora.

nadja 11

Nakon nekoliko pića želi nas voditi besplatno na vulkan Merapi (koji je to jutro, eto tako, "malo" eruptirao), što se Mirdi sviđa. Meni se sviđa što Nanok razumije moju potrebu za dobrim creambathom pa kaže da ima frendicu u čijem salonu to košta dva dolara. To je ono kad ti masiraju glavu, leđa, ramena i tako sat vremena. I Nanok se baš mora naručiti na farbanje! Malo je sijed, što mu se nikako ne sviđa. He-he, my kind of man! Mirda je totalno poražen, iako - kao i obično - gunđa kako sam skupa za održavanje (samo usporedbe radi bio je na creambathu prije polaska, i to za četiri dolara).

Sutradan nam je misija bila pronaći jednu princezu. Mirdin frend Gogi, tip koji je prije 15 godina pješice krenuo iz Hrvatske do Indije, cool lik, ovdje u Jogji mogao je imati budućnost.

nadja 1

Naime, 2004. došao je u grad, spazila ga je princeza imena Yovina (barem se tako predstavila) i zaljubila se. Ali Gogi nikako nije htio ostati usprkos svim blagodatima materijalnih divota koje mu je nudila te se vratio u Lijepu našu, zaposlio u banci od devet do pet, digao kredit, kupio stan, sve onako po PS-u. I dan-danas sjeća se svojih zlatnih vremena i princeze, ali mu nitko ne vjeruje.

Mirda je odlučio istražiti stvar pa smo krenuli u Sultanovu palaču. Nitko živ nije čuo za Yovinu. Postoji jedino Juwita, što je donekle slično, ali ne odgovara po godinama. Ali opet, sultan je imao 23 žene, 78 djece i samo se pet kćeri s prvom ženom. Mi zato čvrsto vjerujemo da Yovina postoji negdje, osim u Gogijevu sjećanju. Usput je u palači na Mirdu bacila oko glavna vodička. Ima 81 godinu, odlično se drži i laska mu da je "stvarno zgodan muškarac iz Irana".

Navečer smo opet došli u birtiju (znakovitog) imena Bintang. To je njihovo najpopularnije pivo. Kao da kod nas ideš u birc Ožujsko! Dočekao nas je Aide (rekli smo mu da to na hrvatskom znači C*moooon!) koji pjeva i pleše bez ikakva beda pred svima, fantastično!
Bend svira rock klasike - Rolling Stones, Nirvana, Bon Jovi (hi-hi-hi), Blur, AC/DC i sve tako u revijalnom tonu. Možda jedan od boljih cover bendova koje sam slušala, a bome sam se naslušala svega.

nadja 13

U jednom je trenutku ušao starac koji je prodavao cigarete. Nemaš ga što vidjeti - sitan i sasušen da ti se srce stisne. Došao je do našeg stola i rekli smo mu da sjedne. Ispostavilo se da Pastis ima 96 godina i ni sekunde mira. Čas sjedi pa se diže, puši, udara rukom ritam, ide do bara... Totalno cool frajer koji si je nakon deset navečer naručio šalicu crne kave.

Svirka se zahuktavala, Aide je nosio naramke piva, a mi smo mu vikali malo ajdeeeee, a malo ajmooooo (valjda još pod utjecajem Zdravka Mamića). Kao šlag na torti dogodilo se ono što se iščekivalo cijelu večer i što je već nekako pravilo na ovo putovanju po Aziji. Mirda je završio na stageu za mikrofonom.

Dok je pjevao Guns N'Roses, škvadra divljala i ja plesala, prišao mi je jedan divan plavokos mladić iz Nizozemske da malo popriča. Upitao me studiram li ovdje u Jogji kao i on?!?!?!!!

Pa tko ne bi volio ovaj grad! Sad kužim zašto neki ljudi tvrde da bi u Jogji mogli ostati zauvijek... Take me down to the paradise city where the grass is green and the girls are pretty, oh won

Piše: Nađa Irena Fišić

Foto: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj