Proputuješ pola svijeta, ali i dalje uvijek misliš da je doma najbolje

07/08/2013

Nije zahvalno pisati o nostalgiji baš u ljeto kad svi vole čitati o lakim temama, ali kad je lupila baš sad u ovim vrelim danima...

- Nostalgija, nostalgija mi dušu blablabla i cijeli život me je nešto tralalalalalaaaa, kad te nema ona mi je šubidubidaaaa, nostalgiiiiiiiiijaaaa – eto ta me pjesma prati zadnjih dana. Sjećate se te uspješnice? Danijela Martinović i Lidija Horvat Dunjko u duetu na nekoj od pjesama za Euroviziju. Tiha jeza od muzičkog uratka iz postrojenja Huljić-Huljić. A eto, ja baš tu od svih pjesama pjevušim i skoro da mi suze dođu.

Zbog te proklete nostalgije koja se spominje u stihovima.

Nema nekog posebnog razloga niti datuma, ma ni najmanjeg događaja koji bi me natjerao da za nečim žalim i budem melankolična, nostalgična niti nujna.

f

A opet taj osjećaj je tu, penje se uz vrat, šulja se u glavu, natapa mi srce. Osjećam se nostalgično, osamljeno, nepotpuno. Naprosto mi fale moji prijatelji, moji nekadašnji rituali, moje nekadašnje ja.

Fali mi đir po gradu nakon posla, koncerti u KSET-u i ITD-u, fali mi preskupa piva u Pifu, kupovanje limuna na Dolcu i subotnja kava u srcu Zagreba. Iako su mi dragi bendovi popout Primal Screama, Ramonesa, Pearl Jama, Built to Spill i The Mowgli’s, gotovo da mogu razumjeti dijasporu u Australiji koja hrli na koncerte Mladena Grdovića i Maje Šuput. Naprosto su “naši”.

Moja prijateljica Snježana, prekaljena novinarka sa stažem u Beogradu, Bosni i Bruxellesu, tvrdi kako ti se u stranom svijetu naprosto mijenja glazbeni ukus. Nešto što ovdje ne bi poslušao ni mrtav, tamo “vani” dobiva skroz drugu dimenziju. Sve više uviđam kako je u pravu. Mogla bi se iste sekunde rascmoljiti da začujem neku dalmatinsku klapu, iako veze s Dalmacijom nemam.

Moj prijatelj Igi, koji se brine da muzički ne zakržljam i svaki dan mi šalje po jednu pjesmu bendova kao što su Dead Flowers, Babes in Toyland ili Superchunk, uspio mi je izmamiti suze na oči. Poslao je hit od Vlade Divljana i Ljetnog kina “Vodim te na more”. Ah, kakva nostalgija. Već se vidim kako urlam na tu pjesmu na putu prema Jadranu dok jezdim prema nekom od otoka na ljetni odmor.

f

Vraća mi se srednja škola, Kultura u Križanićevoj, Kulušić i Lap, dani provedeni u Omladinskom… Taj Vladin glas naprosto me podsjeća na neka divna prohujala vremena, drage ljude i naš mentalitet. Koji je nenadmašan. Jer jedno je sigurno - kad je stvarno gadno, kad zagusti, Balkanac će ti uvijek reći: Ma ajde šta si se stis’o, može i gore, ajmo na pivu. I stvarno ti bude lakše. Kod nas doma uvijek imaš otići s nekim van, izjadati se, uvijek se ima za pljugu i cugu, bez obzira kako vladala vlada i koji rat nas gazio - to je ono što mi najviše fali. Ta toplina, ta široka balkanska duša. Toga vani naprosto nema. Kao ni tuluma kao doma. Ovdje su vrlo mlaki i nekako to nije to.

Ne znam, možda je u mašti i sjećanju nekako sve ljepše. Čudno je to. Jer fali mi, na primjer, i vrući asfalt mojega grada u čijem sam srcu provela nebrojena ljeta.

Tolike sam godine čekala da budem cijelo ljeto negdje osim u svom rodnom gradu. Kao dijete iz centra grada bez obitelji na moru ili selu, nikada, ali baš nikada nisam bila cijelo ljeto nigdje drugdje osim u Zagrebu. Disala sam ljeti zajedno s pulsirajućim i opustošenim gradom još davno prije nego što je ostanak u Zagrebu u kolovozu postao “in”.

I evo me sad, na jednom od najljepših otoka svijeta s prekrasnim vremenom i plažom pod nosom, bit ću ovdje cijelo ljeto. Sve je divno, od vremena preko hrane do ljudi s kojima se družimo. A meni se po glavi vrti Sljeme i gradske puste ulice koje tako volim.

Problem je vjerojatno u tome što se na jesen neću na njih vratiti. Neću prijateljicama prepričavati kako je bilo divno, neću opet uroniti u svoje rituale, otići u omiljenu birtiju kod svog najboljeg prijatelja.

To je problem nas putnika, kao i svih onih koji su otišli od kuće iz nekog razloga. Doma si, usprkos svemu što se događa, na sigurnom. Okružen si poznatim stvarima i ljudima koji služe kao vata da se priguše udarci vanjskog svijeta.

Ovdje krećeš ispočetka, nema više traga onome što si nekada bio. Novinar, inženjer, pjevač, profesor, dizajner, ma kakve to ima veze što si nekada radio. To je bilo onda, u nekom drugom vremenu i drugoj sredini. Sada si nepoznat, stran, dalek, kilometrima od svoga grada, jezika, događanja koji isprepleteni skupa čine tvoj identitet.

f

Pitala me prije nekoliko dana jedna Hrvatica koja je trenutačno na Baliju na medenom mjesecu: - Wow, mora da je super osjećaj tako otići u bijeli svijet. To je potpuna sloboda. Jel ti išta fali, jel za nečim žališ?

I uhvatila me baš u trenutku te dosadne nostalgije.

- Ah! Onaj osjećaj kad nesposobnim šefovima ne moraš više isporučivati tekstove s naručenim idiotskim temama, kad možeš reći ma nema šanse da u ovoj žabokrečini provedem više i jednu sekundu da bi me maltretirali jer dobivam plaću. Kad se u ponedjeljak ujutro ne moraš dizati iz kreveta, ne moraš odgovarati na službeni mobitel jer ga i nemaš, to je genijalno. Nakon što iskusiš da možeš i dobro ti je bez svega toga, povratka na staro nema. Samo što sve to ide uz određenu cijenu – pričam joj ja.

Ta naša sloboda ima svoju cijenu. Zove se prilagodba. Nema onoga za što si se sve ove godine držao. Nemaš više niti stalnih primanja niti sigurnosti pa automatski, htio-ne htio, moraš postati skromniji.

Ovdje naprosto nemaš za otići na pivu s prijateljima kad si malo u bedu. Ili piti kavu svaki dan na plaži u prekrasnom kafiću. Nemaš ni za finu večeru, steak niti odlazak fancy frizeru. Što bi iskreno malo ublažilo proces prilagodbe. Zapravo živiš tako da makneš sve te materijalne stvari iz svog života. I tek onda skužiš koliko si se na njih nakačio.

- Nakon nekog vremena stvarno nije bitno pereš li kosu šamponom L'Oreal Professional ili Doveom (okej, malo ipak je, ali nije toliko strašno). Ali ono što jest uvijek bitno je da ti fali biti ono što si nekada bio. Jer u ovoj situaciji kad se zaputiš na slijepo u bijeli svijet, nužno gubiš svoj identitet – pričam joj u bujici riječi.

- Nije bitno što si bio, bitno je samo što si sada i što sve možeš. Ili ne možeš. Tek ovdje vidiš od čega si zapravo. Što neki put može biti bolno – pričam ja. Jer imaš jaaaako puno vremena za razmišljanje. Većina ga zapravo nema. U zapadnom svijetu stalno si okupiran nečim i nedostatak vremena je gotovo cool.

Nema šanse da stignem, cijeli dan sam u uredu ili okej možemo se naći na pet minuta, više nemam i onda slavno - nisam ti se stigla javiti na mobitel, imam posla preko glave. I tako unedogled. Poznato, jel da?

Ljudi više ne stižu ništa. Najčešće u tom nestizanju stradaju oni sami jer nemaju vremena razmisliti što zapravo hoće, gdje ih je život odveo, nemaju mir. Boje se ostati sami da misli ne počnu nadirati.

I onda kad odjednom ne moraš ništa osim onoga što sam izabereš, nužno je i da počneš o svemu razmišljati.

- Imaš uspone i padove. Vrijeme kad ti je jako teško jer misliš ma tko sam k vragu ja i što radim ovdje među potpunim neznancima. Imam svoju domovinu, prijatelje, dobar život iza sebe. Što ja zapravo hoću – kažem ja i dodajem kako je to ipak najčešće tako kad si malodušan.

f

Michael iz Las Vegasa koji je postavio isto pitanje kaže da mu se čini kao da smo na detoksikaciji od Zapada i svih tih vrijednosti.

- Kao da ste u klinici za odvikavanje pa imate krize. Ovaj period je neka vrsta rehaba – kaže Michael. I vjerojatno je u pravu. Odlijepio si se od nečega što ti nije pasalo, ali se vjerojatno nikada nećeš priviknuti do kraja na život u stranom svijetu. To je naprosto tako. Ali više nikada se nećeš moći vratiti na staro.

Velika je stvar i što nismo negdje u Italiji, Bosni, Austriji niti Europi pa da malo skoknemo doma kad poželimo. Mi smo daleko 13 tisuća kilometara i kako stvari sada stoje kući dolazimo tek u svibnju druge godine. Nekih 550 dana nakon što smo otišli i rekli zbogom starom životu.

Koji je bio dobar, ali ne i dovoljno da nas zadrži. Je li ovaj bolji? Naravno da je, ne bi bili ovdje gdje jesmo. Puno drugačiji, duplo više nego razdaljina u kilometrima. I svaki dan je sve bolje.

Ali u trenucima nostalgije kad svira Vlada Divljan ili Azra ili Mišo Kovač, ah što bi bilo divno naći se s frendovima i koliko god sve bilo crno ili sivo reći: Ma što ste se stisli? Šta vam sad fali? Ajmo na pivu...

Piše: Nađa Irena Fišić

Snimili Damir Pavičić i Hrvoje Lacković

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj