Priča o ženi koja je odbila fantastičan posao zbog unutarnjeg mira

16/08/2013

Takvih nema puno i kad odrastem, želim biti poput nje, javlja naša Cosmo kolumnistica Nađa Irena Fišić

Bila je uspješna poslovna žena i imala posao iz snova. Radila je na Sejšelima kao menadžerica za goste iz Europe, osmišljavala planove kako poboljšati ponudu, osmislila ronilačke cruisinge, bavila se organizacijom vjenčanja i bila u pogonu od jutra do mraka. I onda je jednoga dana odlučila da to nije to. Ostavila je fantastično plaćen posao na prekrasnome mjestu na svijetu i odlučila se posvetiti samoj sebi. I uopće se ne lupa po glavi zbog toga, dapače.

Jer ona je Violeta Sredojević, rijetko hrabra djevojka koja slijedi srce, iako bi ponekad bilo puno lakše da samo zarađuje lovu i lagodno živi. Nedavno me pozvala k sebi u Ubud. Sjećate se onoga grada koji je proslavila knjiga, a kasnije i film “Jedi, moli, voli”.

y

- Htjela bih da dođeš i da vidiš što je sve Ubud. Da upoznaš ekipu koja tu živi, osjetiš ovu energiju i uvjeriš se da je ovo puuuuuno više od holivudske bajke - glasila je njezina poruka.

Naravno, kako ne bismo došli. Poveli smo sa sobom i Michaela, fotografa iz Las Vegasa, kojemu je posao da slika vjenčanja i evente u jednom od najuzbudljivijih gradova svijeta i koji je ovdje na godišnjem. Mjesto čvenka bio nam je nadaleko poznat restoran Alchemy.
Njegova je specijalnost u tome što je isključivo raw vegan. Drugim riječima, ništa se ne kuha niti termički obrađuje, a svi sastojci stižu s organske farme nedaleko od Ubuda.

Violeta je upravo odslušala seminar heart coacha Ricarda, koji je pričao o tome kako slijediti svoje srce, i odmah nas upoznala sa Shanti, vlasnicom restorana. Dok nam je ona iznosila sendviče sa špekom od kokosa, sushi od papaje i tortu od goji borovnica, Mirda i Michael su samo nijemo gledali ekipu i hranu ispred sebe. Ispred njih su prolazile zgodne žene koje vježbaju jogu i zdravo se hrane, alkohola nije bilo ni u ludilu, kao ni znaka zabranjeno pušenje jer je to nezamislivo.

y

Za hetero muškarce, osobito ove s Balkana, ulazak u takav jedan restoran nenadmašno je iskustvo, a izraz lica vrijedan pamćenja. Mirda je usta punih kosova špeka između listova salate, rajčice i bambusovih klica, tvrdio da nema šanse da u sendviču nema barem malo mesa jer je predobar da bi bio samo od povrća.

- Sigurno su se barem rajčice sušile zajedno na nekom tavanu uz špek. Znači, ipak je prevara! – izjavljivao je on na Shantino čuđenje i zaklinjanje da nijedna mrtva životinja nije kročila kod nje u Alchemy. Ona je, naime, iz Švedske i nikako nije shvaćala da se on šali, dok je Violeta umirala od smijeha.

Iako je proputovala gotovo cijelom zemaljskom kuglom i živjela u Njemačkoj, Indiji, Maroku, Španjolskoj, u njoj i dalje čuči taj balkanski humor zbog kojeg se ne doživljava previše ozbiljno, iako bi, za razliku od mnogih, na to imala potpuno pravo. Kad je prije godinu dana otišla sa Sejšela, njezini roditelji i prijatelji ostali su paf. Zašto pobogu? Pa kako? Što ti fali? Bila su pitanja koja su pljuštala sa svih strana. Ona se nije obazirala na to nego je odlučila pronaći svoj mir.

- Nisam mogla reći ne na poslu. Uvijek sam imala taj osjećaj da nisam dovoljno dobra. Mislila sam da moram raditi neke stvari da bi me ljudi voljeli. Nisam znala da prvo moraš naučiti voljeti samog sebe – pričala je Violeta uz ručno rađenu tamnu raw vegan čokoladu. U Ubud je došla prije godinu dana, a na Baliju je odlučila živjeti još puno prije toga.

y

- Bila sam ovdje prije nekoliko godina i u mjestu Lovina na sjeveru ušla u jedan mali warung, što je njihova lokalna zalogajnica. Bilo je to nedugo nakon drugog bombardiranja na otoku i turizam je stvarno doživio gadan udarac. Žena koja je radila u warungu sklopila je ruke na pozdrav, lagano se poklonila, kao što se nudi zahvalnost bogovima i rekla: "Hvala vam što ste došli na Bali." Toliko ljubavi ponuđenoj u jednoj gesti za mene je bio jasan znak da jednoga dana želim živjeti među takvim ljudima – rekla je Violeta.

Na početku joj nije bilo lako jer nije nikoga poznavala, ali ubrzo se snašla, i to zahvaljujući jogi.

- Mogu reći da mi se život promijenio otkako sam prvi put prije osam godina stala na prostirku za jogu. Gledala sam svoju kolegicu na poslu koja je imala obitelj i odgovornu poziciju, sve to uspješno žonglirala i uvijek bila smirena i nasmiješena.

Kad sam je pitala u čemu je stvar, samo mi je odgovorila: joga. Tako sam je i ja probala – kaže ona. Ne samo da je probala, nego se toliko izgradila i naučila da je postala joga učiteljica. Osvijestila je i način na koji se hrani, počela proučavati energije koje su svuda oko nas i postala iscjeliteljica. Pokrenula je i web stranicu Step to myself, koju itekako vrijedi pogledati. Osobito nakon što je upoznate.

y

No negdje na svojim putovanjima Violeta se gadno razboljela, što ju je malo usporilo, ali ne i zaustavilo. Nekoga bi to bacilo u depresiju, ali ona se borila i još više uronila u sebe.

- Ubud je za to bio pravo mjesto. Ovdje postoji jaka energija, ona vrsta koja pobuđuje tvoju pravu bit. Pokreće tvoju kreativnost, seksualnost, tvoje biće. Ovdje dolaze ljudi koji žele naučiti nešto o sebi. Zastati na trenutak u ovom ludom svijetu i shvatiti što zapravo žele. Ovdje živi gomila stranaca koja se okrenula raznim radionicama poput plesa, iscjeljivanja, joge, zdrave prehrane i našla svoj mir. Dolaze poslovni ljudi kako bi otkrili što ih blokira. Svi koji su ovdje znaju da je ovo posebno mjesto koje vas na neki način liječi.

Ovdje se ostvaruju snovi jer možeš riješiti problem koji te muči. Dolaze ljudi koji nemaju pojma što bi sa sobom i pronalaze upravo to što im treba – priča s golemom sigurnošću Violeta, iako to nama zvuči apstraktno. Naprosto nismo naviknuti rješenje problema otrkiti u sebi i zaviriti negdje duboko unutra. Kao što nismo naviknuti početi dan bez doze kofeina. Nakon što sam se probudila u Violetinoj vili okruženoj jezercem i usred zelenila, već je bio skuhan čaj od đumbira i limunske trave. 

y

- Kava, Violeta, kava – zavapila sam.
- Ma kakva kava, da odmah ujutro staviš u sebe te toksine kad tijelo najviše upija – rekla mi je ona. Naravno da je bila u pravu, ali svi smo mi nekako prelijeni da bismo se odrekli sitnih otrova bez kojih mislimo da ne možemo.
- Znam da mene većina ljudi ne razumije jer ne jedem crveno meso, bijeli kruh niti pijem kavu. To je teži put i treba puno odricanja da bi se dobro osjećao u svojoj koži. Ne trebaju mi toksini da bih se osjećala živo, ali shvaćam i da većina ljudi nije imala priliku živjeti nikako drugačije nego što žive – rekla je. Kad sam joj rekla da mi glava puca i da me jedino kava uz tabletu može spasiti da mi se bol ne protegne na nekoliko dana, preuzela je stvar u svoje ruke.

y

Izmasirala mi je vrat, leđa i glavu nekim fantastičnim pokretima od kojih sam se osjećala kao na oblacima, bol se smanjila, a ja potpuno opustila. Jer imala sam upravo onaj osjećaj koji ti se rijetko javlja kad si s nekim tko je toliko opušten i svjestan drugoga da se ne želiš od njega maknuti. Kad si pokraj Violete, kao da si uštekan na vrelo dobre energije koja te hrani. Za razliku od većine ljudi koja se obično hrani tvojom energijom i priča o sebi sto na sat. Takve ja zovem vampirima i trebalo mi je gotovo 40 godina da ih počnem zaobilaziti u širokom luku, a ne žaliti i slušati ih.

Violeta tako, primjerice, ima jedan veliki problem od kojeg uopće ne radi problem. Ponestaje joj, naime, ušteđevine i nije još pronašla posao.

- Imala sam ponudu za fantastičan posao u Dubaiju. Što se tiče plaće. Trebala sam početi raditi u rujnu ove godine, no bili su toliko agresivni da su mi na kraju rekli da se izvolim tamo nacrtati u roku od 24 sata. I usprkos tome što mi posao i više nego treba, što trošim zadnju lovu i što nemam pojma što će biti, rekla sam ne. Nikada više ne želim biti rob novcu i toliko se poniziti jer to samo znači da će duša patiti. Bila sam sretnija kad sam hodala po Himalaji nego kad sam imala ne znam koliko pari cipela – iskrena je.

y

I nekako dok je gledam u tim živim bojama koje su joj zaštitni znak, dok iz nje izbija ta smirenost i krasna energija, prvi puta shvaćam što znači ta prava unutarnja ljepota. I mislim kako kad odrastem, želim biti Violeta.

Piše: Nađa Irena Fišić

Foto: Michael Roberts

 

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj