Polugoli, mokri i veseli

03/01/2014

Ako slavite Novu godinu u Aziji, novogodišnja haljina vam je posljednja briga. No što kad zbog kiše koja lije danima ostanete doslovno goli i bosi, a čak vas i pomno nanesena maskara napusti? Vrijeme je da se hrabro suočite sami sa sobom, sa svojim željama i snovima

Protekle 2013. nisam postala bitno pametnija ni drugačija, a kamoli bogatija. U prostranstvima Azije spoznala sam da je bitno samo ono što ti instinkt govori, da vrijeme neumoljivo curi i da je ono slavno "jednoga dana" zapravo danas.

Nova godina. Što da se radi, gdje da se ide, tko je gdje i s kim, ide li nam se ili ne… Svake godine isto. Ne da ti se baš van na zimu, ali glupo je i ostati kod kuće. Naravno da su novogodišnji tulumi najlošiji jer su isforsirani.

kuta 10

U Aziji je druga priča. Toplo je pa ti je svejedno. Sve radi pa ako ti se negdje i ne sviđa, možeš dalje, ulice su prepune, ekipa slavi sve u šesnaest.

Ovo je druga nova godina koju sam provela u Aziji. Prije dvije godine bio je to Bangkok, ove godine Kuta. Gdje drugdje slaviti nego na ulici! Osjetiti bilo grada, gledati u ekipu, stopiti se s gomilom.

Prognoza je najavljivala da će vrijeme biti lijepo i da će baš 1. siječnja početi padati kiša. Fantastično! Usred kišne sezone u tropima imati nekoliko lijepih dana pravi je blagoslov. Još ako se potrefi da ne pokisnemo na ulici i na motoru, prava fantazija.

Naravno da prognoza nije bila točna. Nakon nekoliko stvarno divnih dana, u kojima sam (vrlo malograđanski, rekao je Grinch/Mirda) hvatala boju, počelo se oblačiti baš na Staru godinu.

Za razliku od Božića, Mirda je bio praznično raspoložen. Svima je u kuverte spremio novac za poklon (Marin, doduše, još čeka tu novogodišnju čestitku), odveo me u restoran i downloadao sve što sam poželjela. Mora da ga baš Božić jedini nekako baca u krivu stranu. Mislim još krivlju nego inače.

kuta 2

Oko osam navečer na terasu su nam u posjet došli Marin, Nina i Lucian. Naš najbolji frend ovdje i odnedavno susjed te njegovo dvoje prijatelja Francuza.

Nina je putovala po Aziji pune četiri godine. Sve dok nije upoznala Lucijana u nekoj zajedničkoj backpackerskoj spavaonici na Filipinima. 

- Proveli smo posljednjih pet mjeseci u Švicarskoj. Ja sam radio kao kuhar, a Nina kao konobarica. Kako Švicarci ne vole raditi takve poslove, ima ih gomila, a mi se kao Francuzi u francuskom govornom području Švicarske možemo ondje zaposliti bez problema - priča Lucian. Imali su i besplatan smještaj pa su bez problema mogli štedjeti. U tih šest mjeseci uspjeli su skucati 24.000 eura. Nešto o čemu prosječan Hrvat može samo sanjati. I sad će biti šest mjeseci na putu. Kad se vrate u Europu, vjerojatno će ponovno za Švicarsku, gdje ih čeka posao.

Nas troje Balkanaca mogli smo samo slušati dok smo pijuckali svoje piće. Negdje oko pola deset, kad smo trebali krenuti za Kutu, počelo je i opako sijevati.

kuta 11

Sad ili nikad. Ako ostanemo još malo, vjerojatno nećemo ni otići. Lucian i Nina nisu htjeli s nama. Ipak su još novopečeni par kojima je više do njih samih nego do neke tamo nove godine.

Oboružali smo se kabanicama i jaknama te krenuli u bitku s vremenom kako bismo u Kutu stigli prije pljuska. Stigao nas je, naravno, na pola puta, a dok smo našli parking, već je propisno padalo. Ne možeš se sakriti od tropske kiše. Glupo je hodati s kišobranom, a ionako je toplo pa nema veze što si mokar.

kuta 7

Kuta je bila u kaosu. Kao da je cijeli svijet za Novu godinu poželio biti baš ovdje. Ulice su bile prepune ljudi, glazba je treštala iz svakog bara, birca i restorana. Iako nisi mogao normalno ni hodati, tu i tamo bi se provukao koji motor. Indonežani su po tom pitanju stvarno kamikaze.

Moje su se japanke toliko sklizale da sam hodala bosa, kosa mi je bila potpuno mokra, a maskara i tuš specijalno naneseni za ovu priliku razmazani. Ali izgled za Novu godinu u Kuti stvarno nije bitan. Svi su ionako hodali polugoli, mokri i veseli.

kuta 4

Krenuli smo prema plaži. Mislim da nikada u životu nisam vidjela toliko ljudi na jednome mjestu. Zamislite najdužu pješčanu plažu koja postoji, a na njoj svaki centimetar zauzet. Svi su se sjatili gledati vatromet i ispaljivati gomile raketa. Deset minuta prije ponoći svaki je djelić sekunde pokraj nas nešto prolijetalo, kiša je lijevala, nebo eksplodiralo u milijun boja, a golemi se valovi lomili pred našim očima. Bilo je potpuno sumanuto, kao u nekom filmu. Nismo imali pojma kad je nastupila ponoć. Kiša je pljuštala sve jače, a mi smo odlučili otići na mjesto gdje smo naletjeli prvi put kad smo došli u ovaj grad prije sedam mjeseci – Secret Garden.

kuta 5

Birtija sa živom glazbom ni ovaj nas put nije razočarala. Iz nekog razloga u Secret Gardenu svira uvijek neki strašno prijateljski nastrojen bend. Nakon dvije pjesme već smo bili na stageu s njima.

Sreli smo i nekog Australca koji je plesao s nama, a hit večeri bila je truba u obliku zmaja koja se odnekud stvorila za našim stolom. Preobraženi Grinch dohvatio se trube i puhao uokolo, a svi su razdragano pljeskali. Bila je to prava Nova godina, onakva kakvu čovjek i zamišlja da bi trebala biti.

kuta 6

Nakon svega Mirda je napravio drastičan korak i odveo me u McDonald's. Mjesto na koje inače ne idemo ni u ludilu. A ja tako volim te njihove divne krumpiriće.

Prognoza je za Novu godinu bila točna. Padalo je od jutra kao da nikada neće prestati. I nije. Izlazak iz kuće dalje od terase jednostavno nije bio opcija. Ali kad te uhvati novogodišnja glad nakon novogodišnje noći, onda imaš problem.

kuta 9

Pronašla sam pet paradajza, nekoliko patlidžana, jednu konzervu tune, češnjak i tjesteninu. Iz svega toga nastala je novogodišnja pasta koja je zapravo (u nedostatku bolje) bila jako dobra dok smo je jeli uz zvučnu kulisu pljuska na našoj terasi. Daleko od prošlogodišnjeg odojka i francuske garniranih kolačima. Daleko od svijeta iz kojeg smo otišli. Jako daleko od filma koji smo ostavili iza sebe.

I tako je, eto, prošla ova 2013. godina.

Godina u kojoj sam napravila drastičan rez na svim poljima. Samo petnaest dana protekle 2013. provela sam u Hrvatskoj. Ostatak sam putovala po Tajlandu, Maleziji i Indoneziji. Upoznala hrpu ljudi i sudbina, bila gladna i jadna, sretna i ekstatično bezbrižna.

kuta 8

Od stalno zaposlene postala freelancer, od šmizle putnica i lutalica bez adrese, od žene bez vremena ona s mnogo minuta za razmišljanje. I što sam zaključila?

Da je bitno samo ono što ti instinkt govori, da vrijeme neumoljivo curi i da je ono slavno "jednoga dana" zapravo danas. Da su prijatelji jako važna stavka bez koje se ne može, da je dom mjesto gdje ti je srce, da su tvoji korijeni ono što te čini takvim kakav jesi i da ih treba cijeniti.

Nisam postala bitno pametnija ni drugačija, a kamoli bogatija. Jedino u onom segmentu koji će jednog dana biti važan.

kuta 1

Kad ću svojoj djeci i unucima prepričavati ovu hrpu ludorija koje sam doživjela umjesto priča za laku noć, a oni će se smijati jer će misliti da pretjerujem i da je to bajka.
Zato ništa ne može zamijeniti ovo iskustvo 2013. i zauvijek ću je pamtiti. Sretna nam 2014.! Nosi nam upravo ono što odlučimo. Živjeliiiii!!!

Piše: Nađa Irena Fišić

Foto: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj