Nije sve avantura, plaža i party

05/07/2013

U isto vrijeme umire jedan cijeli narod i nitko ne može ništa. Ja barem želim podići glas, znati da će se možda barem netko osvrnuti i zamisliti. Barem jedna jedina osoba, makar na sekundu

Ostala sam zapravo dužna priču kako sam uopće završila na Baliju. Zašto smo napustili Borneo, skratili boravak za dva mjeseca i odletjeli u Indoneziju. Za to je na kraju zaslužan narod Penana. Niste čuli za njih? Jako malo ljudi jest. Oni su nomadi. Međutim, onim pravim izvornim životom nomada, koji se svaki čas sele i idu u lov kako bi se prehranili, od njih 16 tisuća tako još živi samo njih 200. Jer jednostavno nemaju više gdje i od čega živjeti.

Žive u pokrajini Sarawak na Borneu. Pokrajini koja je prebogata naftom, baš kao i susjedna Sabah. Kad gledate tornjeve Petronas u Kuala Lumpuru i mislite da odaju moć i baš su divni, znajte da je jedan sagrađen novcem iz Sabaha, a drugi novcem od nafte iz Sarawaka.

Te dvije pokrajine, naime, dobivaju samo pet posto prihoda od svoje nafte, sve ostalo ide u malezijsku prijestolnicu. U Kota Kinabaluu, Sabah, stanovnici su nam kao strancima pokazivali ceste koje nisu obnavljane godinama, nedostatak javnog prijevoza, sve ono na što bi zbog bogatstva svoje pokrajine trebali imati pravo. U glavnom gradu Sarawaka, Kutchingu, čuli smo istu priču.

Preko couchsurfinga završili smo u posjetu kod Chaia. Ugostio nas je u svojoj kući, došao je po nas na aerodrom i bio savršen domaćin četiri dana. Mi smo kao pravi turisti koji imaju uvijek manjak vremena i želju za što više kilometara u nogama napokon htjeli vidjeti malo prave džungle, narod koji ondje živi. Omirisati zrak nakon pljuska, vidjeti ptice u milijun boja i kupati se pod slapom.

No istina je da ono što gledamo u dokumentarnim filmovima, što nam škaklja maštu i vuče nas da putujemo u daleke, neistražene predjele, da se osjetimo djelićem Majke Zemlje, u stvarnosti gotovo više i ne postoji. Naš put do mjesta u Sarawaku, gdje živi narod Penan, bio je nemoguć. Razumljivo je da ne žele vidjeti strance koje zanima kako žive. Ali sam put do blizine njihova prebivališta u Miriju ili Baramu preskup je ako nemate sponzore. Treba iznajmiti jeepove, vodiče, opremu, samo da bi se malo omirisala ta prava priroda. Drugim riječima, morate imati jako puno novca da biste bili u dodiru s njom. Potpuno groteskno.

y

Zato nam je Chai prikazao dokumentarac o Penanima. Napravljen tako da shvatite kako živimo u svijetu gdje novac pokreće sve i glavna je religija. Taj nomadski narod, eto, na njihovu nesreću, živi u državi koja je glavni izvoznik palmina ulja. Malezija, naime, drži 50 posto svjetskog tržišta vrijednog milijarde eura, dolara, ringita, kuna…

Iznosi su toliko enormni da su prije tri godine odlučili zasaditi plantaže palmi na milijun hektara. Nauštrb prašuma gdje Penani mirno žive već stoljećima. Ponudili su im nastambe, obrazovanje za djecu, ono što se smatra “civiliziranijim” načinom života. I upravo im tako opalili pljusku. Što znači “civilizirati” nekoga tko živi svojim životom i nikome ne smeta? Prisiliti ih na drugačiji način života za njih znači polagano i sigurno umiranje.

- Samo želimo svoju šumu. Ona nam je život. U njoj imamo hranu i vodu, ovdje je naš dom. Ali šume je sve manje, kao i životinja i biljaka. Ne znamo što će biti za nekoliko godina, ali naša djeca neće imati gdje biti. Čeka nas polagana i sigurna smrt. Pozvali smo vas ovdje da nam pokušate pomoći. Možete li? – govorio je jedan Penan u kameru novinara BBC-ja kojem su u očima bile suze. Jer nitko im ne može pomoći.

Vladu ne zanima njihov način života, ne zanima ih što iz nasada palmi bježe životinje, što su nasadi beživotni i zapravo znače zelenu pustinju. Nekoliko su puta pokušali prosvjedovati, što je 1987. godine strašno naljutilo vladu.

- Vojska i policija su nam rekle da maknemo barikade. Rekli smo im da branimo našu zemlju. Lako je vama vojnicima i policajcima. Vi imate plaću. Imate novac u džepu. Možete kupiti što poželite - rižu i šećer. Imate novac u banci. Za nas je naša šuma novac, naša banka. To je jedino mjesto gdje možemo naći hranu – rekao je jedan od Penana tada. Uhitili su ga, bacilli u zatvor, mučili i pretukli, što je sve dokumentirala nezavisna organizacija IDEAL iz Sarawaka. Još stotine njih su ubijeni, a cijele obitelji Penana smještene su u izbjegličke kampove, što je za njih ravno smrti.

Strani su mediji izvještavali o “etničkim sukobima”, što bi redovito završavalo u stupcu s vijestima. Nikoga zapravo nije bilo briga. Pojavio se samo jedan čovjek koji je želio pomoći. Švicarac Bruno Manser, aktivist za zaštitu okoliša, stigao je u Sarawak nakon krvavih nereda.

y

Pet je godina živio među Penanima, naučio njihov jezik, običaje i način lova. Primili su ga kao svoga i nazvali “lakei Penan” ili čovjek Penan. Pisao je dnevnik koji je objavljen u medijima u Baselu. Malezijske vlasti zbog toga su ga proglasile nepoželjnim i ucijenile njegovu glavu na 40 tisuća dolara. On se vratio u Europu kako bi doveo filmsku ekipu koja će dokumentirati što malezijska vlada radi Penanima. Misteriozno je nestao u Sarawaku 2000. godine. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

Nitko nije odgovarao i ništa se nije promijenilo. Sječa drveća i njihov odvoz golemim kamionima i dalje zagađuju vodu koju Penani koriste, uništavaju palme koje su prirodno nikle i od kojih Penani prave brašno, zbog nje odumiru divlje svinje, jeleni i ostala divljač, onemogućen je rast dreća na kojima niče voće koje Penani jedu i opasno su se prorijedile biljke koje nomadi upotrebljavaju za liječenje.

Za šumske ljude poput Penana te su biljke i životinje svete kao utjelovljenje moćnih duhova. Sve ono u što pleme Penana vjeruje sustavno se iskorjenjuje. Sve ono čime se hrane sustavno uništava. No istodobno je moć Malezije na svjetskom ekonomskom tržištu sve veća, očekuje se da će se uskoro ubrojiti među najmoćnije i najrazvijenije - u Zemlje prvog svijeta.

Penani su pisali i tražili pravdu. Tužili su se da su kompanije koje iskorjenjuju šumu na zemlji koja pripada njima, što je pokrajina Sarawak i priznala, te da krše pravo na prvoposjed zemljišta. Vlada je samo slegnula ramenima. Kakva prava, kakvi zahtjevi kad palmino ulje donosi golem novac?

Prije šest godina u Long Benaliju Penani su u očaju stavili još jednu blokadu da bi spriječili prolaz kamionima. Stigli su specijalci zajedno sa zaposlenicima kompanije Samling koja krči šume na tom području. Ishod možete naslutiti. Budućnosti za Penane nema. Malezijske i međunarodne nevladine organizacije bore se za njihova prava i pozivaju na Konvenciju Ujedinjenih naroda broj 169, koja pravo na zemlju daje plemenima koja su na njoj prva živjela.

Malezija konvenciju nije usvojila. Štoviše malezijski su političari optužili sve te NGO aktiviste da žele da Penani i dalje ostanu “necivilizirani” i da im onemogućuju da se asimiliraju u “normalno” malezijsko društvo. Zato su Penanima prije dvije godine, na njihovoj zemlji, počeli graditi hidroelektranu Murum, koja će poplaviti najmanje šest nomadskih sela, kad je prvi put puste u pogon.

y

Još ih jednom nisu pitali ništa, niti je pripremljen socijalni plan, kao ni onaj za očuvanje okoliša. Penani su čak poudili da će se preseliti, ali na mjesto gdje imaju mogućnosti za život. No u tom se dijelu šume već ukorijenila kineska kompanija Shin Yang radi dizanja plantaže palmi. Kad počnu s krčenjem šume, Penani više neće imati gdje živjeti.

Sve se to događa na prekrasnom Borneu, domovini orangutana koji odumiru zajedno s izvornim šumama, ali su glavna reklama za taj dio Malezije. I možda ste krajičkom oka nedavno zamijetili kako se Singapur guši u dimu koji zagađuje sve oko sebe. Palila su se golema područja kako bi se sve pripremilo za nastambe palmi. I zbog dobiti uništilo još više života ljudi i životinja.

Na takvom Borneu nismo željeli ostati, dati ni ringita više u malezijsku ekonomiju niti se praviti kao da je sve divno. Ništa se neće promijeniti, ovaj tekst vjerojatno neće značiti ništa jer nije zabavan niti je priča o divnim avanturama.

Ali meni je bitan, jer cijeli jedan svijet uskoro više neće postojati. Džepovi političara bit će puniji i vozit će se još veća SUV vozila kao prividan status moći. I zato ovim tekstom dižem svoj mali, backpackerski ženski glas da se k vragu zna. Da se netko zamisli barem na sekundu, da ne prođe sve tako olako kao da ljudski život ne vrijedi više od stupca vijesti u rubrici Vanjska politika ili Crna kronika. Jer itekako vrijedi. Ne želim misliti da smo svi postali toliko otuđeni i bešćutni. Jer onda više ništa nema smisla.

Piše: Nađa Irena Fišić

Foto: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj