U Singapuru nema zezancije

08/11/2013

U Singapuru je prvo pitanje: A što radite? Najbitnije je koliko zarađuješ, gdje živiš, koji su ti poslovni planovi. A ovo je bio naš plan za zabavu...

Ulazak u Singapur na aerodromu Changi bio je najlakši ulazak u neku zemlju u povijesti mojih putovanja. Dala sam putovnicu i zamolila službenika da mi lupi žig negdje sa strane jer imam još jako malo mjesta. On me lijepo pitao: "Može li ovdje?" i ponudio bombonima te sam prošla kroz carinsku kontrolu da me nitko nije okrznuo pogledom. Kakva divna i uređena država!

Nije da smo nešto švercali ili imali prijaviti. Svome smo prijatelju i domaćinu Marku nosili pršut, ali to se ionako ne računa, zar ne?! Mirda je nosio i šest kutija cigareta, koje na Baliju koštaju dolar i pol. Ali ni to se ne računa jer možeš unijeti šteku, jel da? Eh, srećom da nismo bili zanimljivi carinicima jer se sve itekako računa. 

singapur 8

U Singapur, naime, smiješ ući s jednom kutijom cigareta, i to otvorenom iz koje fali jedna pljuga. Svaka sljedeća neotvorena kutija, iako ćeš je ti popušiti, koštat će te 200 dolara kazne i uništit će ti je pred tvojim zaprepaštenim pogledom i sve tanjim novčanikom. U Singapuru kutija pljuga košta 11 i pol dolara. Nema u Singapuru zezancije!

Točno se zna i koliko košta taksi, nema cjenkanja, nema pregovaranja, taksimetar uredno sve broji. Marko nam je rekao da će nas taksi do njegova stana koštati 22 dolara. Tako je i bilo.

singapur 3

- Može li se ovdje jesti za jedan dolar? – pitao je Mirda taksista.
- Ahahahaaaa, no, no – odgovorio je on.
- Za dva?
- Noooo...
- Za tri?
- Maybe – odgovorio je taksist Kinez.

Jer Singapur je divno uređena i jako skupa država/grad. Prvo što uočiš su beskrajno čiste ulice. Smeća nema nigdje. Jeste li znali da je u Singapur zabranjeno unositi žvake? Da se ne mogu ni kupiti? Jer ne žele da ih ljudi bacaju po ulici, da se lijepe i tako nagrđuju okoliš.

singapur 9

Poput dvoje male djece koja su prvi puta došla u grad, sutradan smo krenuli u istraživanje. Okretali smo se oko sebe, buljili u sve te goleme nebodere, fantastične zgrade i držali se za ruke u metrou da se slučajno ne izgubimo. Kao pravi sretni ljudi navikli na osmijehe u Indoneziji, svakom smo se htjeli nasmiješiti i pozdraviti ga. Nitko nas nije gledao. Ako si slučajno i uhvatio nečiji pogled i nasmiješio se, taj bi odmah sagnuo glavu i ubrzao korak, vjerojatno misleći da želimo nešto od njega. U metrou su svi uredno stajali iza crvene crte u redu i čekali da se vrata otvore. Nitko nije ništa jeo ni pio. Kazna za takve rabote je pet tisuća dolara.

singapur 5

U vlaku su svi isto tako uredno buljili u svoje iPade, iPhonove, iPodove, mladi i stari. Kad bismo trebali izaći na nekoj stanici, samo bismo gurali ove ispred, nitko nije rekao: Oprostite, samo malo, izlazite li? Ništa, nema ljudskog kontakta i razgovora. Nije to ništa različitije od Londona ili New Yorka, ali u Singapuru svi toliko poštuju pravila da je to stvarno fantastično.

Naš Marko bio je osvježenje nakon prvotnog šoka sterilne civilizacije. Odmah je isplanirao izlazak: prvo večera onda šalabajzanje po Arab Streetu, četvrti u kojoj sve vrvi od života. 

singapur 1

Poveo nas je na večeru kod Joy, koja je prava Singapurka. U rezidencijalnu četvrt stigli smo u kratkim hlačama i gumenim japankama, kao i svagdje gdje idemo. Simpatična nas je Joy prigrlila odmah, a njezini roditelji silno su bili ponosni što u kući od dva kata imaju i lift. Ultimativni luksuz i dokaz bogatstva.

singapur 4

Nekom igrom slučaja Joyin dečko je Srbin iz Beograda. Pa baš krasno, Balkanci u dalekoj Aziji! Ali ovaj je bio totalno nabrijan na Hrvate. Nije nam se još dogodilo da sretnemo nekoga s Balkana, a da bilo koga mrzi. Srbi Hrvate, Hrvati Srbe, Bošnjaci nekoga od nas. Ovoliko daleko od kuće i s ratom koji nas je sve obilježio, samo želimo što prije zaboraviti i ne misliti na agresiju. Rijetko tko je bio na strani Miloševićeva režima, sve su to normalni, pametni ljudi, koji su se grozili rata. Ali baš ovaj Srbin nas je mrzio na prvi pogled!
Kad smo ga pitali što radi, odgovorio je da je naučnik.

- Naučnik? To ti je kod nas onaj kod frizera ili šustera, kako to misliš? – pitala sam ga.
- Naučnik sam na Harvardu – odgovorio je.
- Misliš znanstvenik?
- Naučnik.
- Okej, a u kojem području, što proučavaš?
- Bavim se influencom.
- Ahaaaa, gripom. Znaš li da je španjolska gripa bila najpogubnija u povijesti? Ljudi su u New Yorku 1919. doslovno umirali u metrou. Ukrcali bi se u vlak i našli bi ih mrtve na zadnjoj stanici. Umrlo ih je na milijune – izvukla sam taj podatak negdje iz pete silno ponosna na sebe što mogu o nečemu pričati i s takvim likom.
- To je bilo 1918. – odgovorio je.

singapur 6

Kakav kreten! Sad nam je, naravno, žao da mu nismo još nešto rekli, opalili mu koju, ali bili smo u potpunoj nevjerici da tako nešto još postoji.

Zato smo se orijentirali na druge. U jednom trenu je na večeru sišla (liftom, naravno) i Joyina mama. Uzela je svoju čašu balonku s crnim vinom i pokušavali smo ugodno ćaskati. U Singapuru je prvo pitanje: A što radite? Najbitnije je koliko zarađuješ, gdje živiš, koji su ti poslovni planovi. Što više radiš, to valjda imaš veće šanse da imaš više para i više napreduješ pa si i veća faca.

- A što vi radite? – bilo je neizbježno pitanje koja je mama uputila Mirdi.
- Putujemo.
- Putujete?
- Da, trenutačno živimo na Baliju.
- Lijepo, a što radite?
- Surfam, sviram gitaru, čitam, jedem nasi goreng. 
- Oooo, zanimljivo. A koji su vam planovi?

singapur 2

I onda odgovor zbog kojeg ću zauvijek zapamtiti facu Joyine mame.
- Moj je plan da umrem s glavom u nasi gorengu. Koji košta jedan dolar – odgovorio joj je Mirda i ostavio je bez teksta. Zaboravila je popiti i svoj gutljaj skupog vina iz lijepe čaše.
Nakon toga društvance se premjestilo na terasu, do koje se išlo liftom. Pušači su morali u posebno odijeljen dio da se izdvoje od ovih kojima dim smeta.

Oni su jeli sladoled Ben&Jerry koji košta 15 dolara, a ja sam se nekako ipak pridružila pušačima, iako pljugu nisam stavila u usta deset godina. Tu smo sreli jednu jedinu ženu koja puši. Irene je, naravno, bila Indonežanka. Zajedno s njom odlučili smo otići u Arab Street i napustiti društvance sa sladoledom.

Piše: Nađa Irena Fišić

Foto: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj