Možeš i u zemlju Nedođiju ako si s dobrom ekipom

14/03/2014

Da budem potpuno iskrena, uopće mi se nije išlo na Tajland. Zaredalo se previše druma pod nogama, prašine među prstima, nemira, nepoznatih kreveta s kvrgavim madracima i neurednog života

Vratili smo se iz Ubuda samo nekoliko dana prije putovanja i željela sam samo spavati u svom krevetu, jesti i pisati. Ponovno pakiranje, ovaj put u jedan ruksak za nas dvoje, dizalo mi je sve dlake na glavi.

Ali onda me počelo obuzimati uzbuđenje. Dan prije puta imala sam ozbiljnu putnu groznicu i bila uzbuđena kao malo dijete. Da vidim Igija koji će mi ispričati sve o koncertima, Jelenu i Maju koje će mi reći što ima u Zagrebu, Juru s kojim smo u Aziji bili prvi put prije dvije godine. Kao da ideš doma!

Osim što je to bio Bangkok, prljav, vruć i blokiran zbog prosvjeda.
Zasjeli smo u birtiju preko puta hotela gdje se ekipa smjestila i čekali u zasjedi kad će koji prvi doći. Imamo prastari mobitel koji nema interneta, u bircu nemaju Wi-Fi, ekipe nema u hotelu. Najbolje je čekati.

y 1

Kako je mjesto radnje Khao San Road, čekati nije teško. U sekundi prođe milijun nevjerojatnih likova; žena od 70 godina sa sijedim dreadlocksima do guze, tetovirane djevojčice koje vuku goleme ruksake, she-maleovi u štiklama, ulični prodavači koji prodaju sve – od škorpiona za grickanje preko nakita do lasera.

I evo ga! Odjednom u toj gomili likova odnekud klizi Igi. Laganini se ogledava po Khao Sanu s ručnikom oko vrata. Ja mu mašem kao pomahnitala i plačem od sreće, a on se šeretski smješka i pozdravlja nas sa: Ej, bok.

- Čekaj, znao si da smo tu – pitam u nevjerici.
- Ma ne, malo sam izašao nakon bazena da vidim što ima u susjedstvu – odgovara on. Eto, to je moj prijatelj. Ništa ga ne može iznenaditi.
Uskoro se skupljaju i ostali. Padamo u zagrljaj jedni drugima i meni opet idu suze. Sretna sam, najsretnija. Kako je dobro opet vidjeti poznata lica.

I zato odmah mogu reći da su na putovanju najbitniji ljudi. Da oni čine samu srž. Mogu ga učiniti divnim ili paklenim.

Nakon dva dana bilo je jasno da će ga ovaj sastav učiniti nezaboravnim. Već me tada bilo strah što cure imaju samo dva tjedna. Pa to je ništa!

y 2

Ali u Bangkoku smo toliko slavili i upoznali toliko Hrvata da nismo mogli vjerovati.
Sreli smo jednog Splićanina pa dva hrvatska pilota, Dunju i Svena koji su bili na Baliju, pridružio se Leo koji živi u Bangkoku – nas Hrvata i Kineza dvije milijarde! Na svakom koraku netko naš ili netko tko dolazi ili je već bio.

Igi i ja smo uspjeli otići i do prosvjednika. S potpuno pomahnitalim vozačem tuk-tuka – njihova prometala, koje je zapravo prikolica zakačena na motor. Prosvjednici su, naime, blokirali pola grada zbog nezadovoljstva vladom. Utaborili su se ispred šoping centra MBK i ne mrdaju. Tuk-tukovi i taksiji zato moraju prijeći pola grada da dođu do tamo. Naš je vozač taj put valjda prošao tisuću puta i raspalio po gasu kao da nam se radi o životu. Čovjek jednostavno više nema živaca!

Iako su se mediji raspisali da se nikako ne ide među prosvjednike, da je opasno, da su neprijateljski raspoloženi, od svega toga – ništa.

Prosvjedi u Bangkoku su zapravo jedan veliki vašar. Pripadnici pokreta Shut Down Bangkok lijepo su se smjestili ispred MBK-ja, imaju binu, muziku, kuhaju i žive na ulici pod šatorima. Puste te unutra kroz rampu i onda počinju štandovi na kojima se prodaje sve i svašta. Meni je, na primjer, za oko zapela majica Ramones sa šiljcima! Uz to možeš i nešto pojesti ako ogladniš, a na kraju su nas i besplatno nahranili! Oduvijek sam bila fan prosvjeda!

Ali u Bangkoku smo ostali predugo. Čekali smo vizu za Indoneziju, dok se ekipa već zabavljala na jugu.

y 3

Odredište – Kho Phi Phi, slavni otok gdje je Leonardo di Caprio našao svoju plažu snova.
I svi ostali koji u hordama nadiru na taj rajski otok. Put autobusom trajao je gotovo 24 sata. I tad sam shvatila kako je zapravo masovan postao taj backpackerski turizam. Možeš stvarno stići gdje god zaželiš, ali tretiraju te kao vreću. Jednom kad im platiš, naravno. U autobus su nas potrpali i truckali do zore, kad su nas izbacili i prebacili u mini kombi. Uz to su usred noći počeli navlačiti zastore na prozore. Molim? Tad mi je već lagano počeo rasti tlak.

A kad je vozač mini busa počeo određivati gdje će tko sjesti, odnosno tko kome u krilo, eh pukao mi je film. U tajlandskom stilu nas 15 trebalo se stisnuti na osam mjesta.
Kriva je, naravno, moja klaustrofobija kojoj ne pada na pamet voziti se u zatvorenom pretrpanom prostoru bez izlaza za bijeg. Svi ti divni pristojni zapadnjaci poput Šveđana, Francuza i Norvežana poslušno su sjedali na svoja mjesta, Mirda me gledao pogledom: ulazi unutra i ne pravi probleme, ubit ću te! Ali ja se nisam dala. Što mi može, sjedi zaglavljen na zadnjem sjedalu, he-he-he. Naumila sam sjediti na prednjem sjedalu, i to pokraj prozora!

- You go in – nestrpljiv je vozač.
- No, I go front – odgovaram ja na thai engleskom.
- No, go in – on.
- No, front – ja.
- Back – on
- No, here – ja.

Nakon natezanja popustio je pa sam gledala kroz prozor prednjeg sjedala sve do Krabija.
I onda Phi Phi. Vjerujte mi – stvarno je raj na zemlji i ima najdivnije plaže u Tajlandu. Baš onako kao s razglednice – bijeli pijesak, tirkizno more i palme.

y 4

Jelena, Maja, Jura i Igi smjestili su se skroz na drugom kraju otoka jer je tamo bio najjeftiniji smještaj. Bungalova na Phi Phiju nema ispod 600 bahta. Dočekao nas je Igi sa svojim legendarnim ručnikom, a kako je Mirda bio škrt dati sto bahra za prijevoz do smještaja, hodao je po paklenom suncu, uskoj kozjoj stazici i kleo sto na sat! Do Long Beacha došao je ljut kao ris, dok ga je ekipica ugodno izvaljena pod suncobranima u čudu gledala i pitala: A zašto je Mirda ljut? Zašto nije platio 100 bahta?

Mirda je uvijek malo ljut, to mu je zaštitni znak, a štedi gdje treba i ne treba. Trebaš ga jednostavno takvog prihvatiti.

Prvi put u godinu i nešto napokon smo se rastali – on je otišao u muški, a ja u ženski bungalov. Nakon 24-satnog mirdizma 390 dana bilo je tako divno biti s curama. Koje imaju gomilu stvari i bespotrebnih ženskih sitnica, nije bitno gdje što stoji i sve možeš posuđivati. Aaaaaaaah…

No te je noći pala i prva ozbiljna ozljeda. Igi je stao na ježa. Pravog, egzotičnog i s golemim bodljama koje su se smjestile duž cijelog tabana.
Mirda se odmah pretvorio u kirurga i pincetom mu kopao po nozi, ali nije bilo pomoći. Bodlje su bile preduboko.

y 5

Zato se sutra bacio u potragu za octom koji pomaže da se bodlje lakše apsorbiraju, kad već ne idu van. Žicao je od restorana do restorana i skupljao u vrećice ocat kako bi Igi držao nogu u njoj. Igi i ja smo jedan cijeli dan proveli na terasi dok su se ostali kupali. I mislim da će me taj miris octa zauvijek podsjećati na Igijev taban, ne na salatu!

Ali htjeli smo svakako vidjeti Bamboo Island – čudo prirode, pješčani otočić usred tirkiznog mora – pa se trebalo krenuti dalje.

- Ali tamo bi trebalo prespavati! Može se u šatorima. Znači treba nam netko da nas prebaci i dođe po nas sutra. I da ne košta milijun bahta – sinula nam je genijalna ideja. Malo je manje bilo genijalno što smo ideju išli realizirati u grad. Jer Phi Phi se pretvorio u najgori masovni europski turizam koji možete zamisliti. Na svakom koraku pizza, kokteli, pivo, Engleskinje koje izgledaju kao da idu van subotom navečer, i to u Essexu– umjetne trepavice, Kim Kardashian make up, minjaci i čipkasti korzeti. Kakav je ovo Tajland? A tek ovi Tajlanđani? Ni traga osmijesima, cjenkanju i dobroj trgovini. Lova, lova, lova – to je sve što ih zanima. Eh, taj mi je dio bio najgore razočaranje. Stvarno smo mi bijelci postali hodajući bankomati. Nakon mučnih pregovora Mirda je uspio pronaći na doku nekog starog ribara koji nas je pristao prebaciti do Bambooa i natrag. Zove se znakovito – Mr. Yes!

y 6

Sutradan ga čekamo pod punom ratnom spremom i s jednim ranjenikom. Nada nam blijedi kako se sunce diže. Nema Mr. Yesa.

- A zašto ne bismo pitali u našem resortu je li tako nešto moguće?
Trebali smo to, naravno, odmah jer dogovor i brod bili su riješeni u pola sata.
Taj divni Bamboo otok ostao mi je u sjećanju od prošle godine. Jedva sam čekala da ga ostali vide.

Usput smo prošli pokraj Maya plaže – upravo one gdje je grupica avanturista na čelu s Tildom Swinton pronašla svoj raj. Mislim da je ipak trebala pobiti svu tu ekipu, zajedno s Leonardom na kraju filma, kako se tajna lokacija plaže ne bi otkrila.

Jer ulaz izgleda kao da ulazite u marinu Frapa. Stotine brodova naguralo se na plažu, ne vidiš je uopće. Jelena, Jura i Mirda otplivali su do kopna, uspjeli pobjeći čuvaru koji naplaćuje ulaz i vratili se razočarani – plaža je puna smeća! Bamboo je zato divan! Ako izuzmemo dvije tisuće kineskih turista koji hodaju uokolo u neonskim prslucima za spašavanje.

y 7

Idemo odmah srediti smještaj jer šatora ima samo šest. Naš je brodar već lagano počeo odvezivati brodicu dok se vodio sljedeći razgovor:
- Možemo li unajmiti dva šatora – pitaju Mirda i Igi.
- Može – odgovara lik u kaubojskom šeširu. On je rendžer koji čuva Bamboo, jer ipak je to nacionalni park.
- Samo malo pričekajte – dodaje on.
Čekamo da nas netko smjesti, kad se pojavljuje žena rendžerica koja kaže:
- Nooooo! No tent! It is Valentine*s Day, you know? Special! Only reservation – govori ona dok mi potpuno zbunjeni čekamo. Ne možemo spavati ni na plaži, a naša brodica lagano odlazi.
- Moramo natrag – Mirda i ja krećemo u mahnitu potragu za našim vozačem.
Ali ne! Ipak ima smještaja! Nekim čudom pojavio se opet čovjek u kaubojskom šeširu i rekao da može!

y 8

I to tri šatora, ne samo dva! Željno smo iščekivali vidjeti tko će biti ta romantična ekipa koja si je rezervirala Valentinovo na jednom od najljepših mjesta na svijetu. Kad ono – par starih Kineza, koji su se pokupili u krpe već oko devet.

Mi smo pak plesali pod punim Mjesecom gledajući u valove. Volim ove ljude! Želim da naše putovanje traje zauvijek.

Ali sutra idemo dalje. Za Koh Lantu koja je divlja, prašna i gdje je sve moguće.
Ujedno je i puno jeftinija od Kho Phi Phija. Smjestili smo se u Monkey bungalove kod gazde Adama na Khong Klong plaži. Maja i Jelena imaju naaaajveći bungalov. Odnosno terasu kao stvorenu za tulumarenje pa kod njih neprestano visimo.

y 9

Plaža je udaljena dva metra, Seven Eleven pet minuta. Ima li boljeg? Još nam je gazda iznajmio svoj pick up za lunjanje otokom. Srećom, Maja sjedi naprijed do Mirde koji vozi. Napokon da netko, osim mene, malo ponese teret pomahnitalog vozača na testosteronima. Ali ova horoskopska Bičica ne libi ga se maznuti kad on pretjera i ubaci u petu. Dok mi ostali sjedimo vani na suncu, s vjetrom u kosi i uživamo sto na sat.
- Kaj nije divno? – govori Jelena nakon što se vozimo u zalazak sunca nakon cijelog dana na plaži. Divno je, divno! To bi tako zapravo trebalo izgledati.

y 11

Ali curke moraju kući, što nam svima kida srce. Bez njih jednostavno neće biti isto!
Zato zadnju noć organiziramo najveći tulum. Odlučujemo se za buckete – ultimativni otrov koji diže iz mrtvih: jeftini tajlandski viski SamSong i Coca Cola. Ihaaaaaaa!!!
- Joj, slabo je ovo – viče Jelena dok Maja miksa koktelčić smrti. Maja muški dodaje još viskija.

- Da, da, slabo! Kad se sutra probudim tetovirana negdje u Bangkoku – smije se Jelena. I nije bilo daleko od istine. Bome smo se propisno oprostili tu večer. Rastali smo se s obećanjem da ovo moramo ponoviti u istom sastavu.

y 12

Cure su odletjele za Europu, a mi smo zastali na pola puta do Krabija – otoku Koh Jum.
Mjestu gdje je vrijeme stalo, osmijesi i dalje postoje, a bungalovi su kao iz priče. Na visokim drvenim nogama, s romantičnim mrežama za komarce i plažom koja ima najljepše školjke na svijetu.

U grad se ide tuk-tukom, a on se sastoji od pošte, turističke agencije, dva restorana i nekoliko dućana. Najpopularniji je onaj koji drži Lang, simpatična Tajlanđanka koja sve zna po imenu i maže vas tigrovom masti ako vas boli koljeno ili imate začepljen nos.
Kod nje se okuplja najnevjerojatnija galerija likova – tajlandski maser koji jako voli pivo Leo, Francuskinja Izabelle koja prehoda cijeli otok u danu i strašno je mršava, stariji bračni parovi koji dolaze godinama, Njemica udana za lokalca koji svira reggae, francuski kuhar koji ima najbolji recept za senf… Nakon nekoliko sati svi smo frendovi.

y 13

Otok ima neku posebnu čaroliju pa, umjesto daljnjeg lunjanja, odlučujemo na njemu ostati do kraja. Iako mi se srce para dok ispraćam prvo Igija koji mi je kao brat, a onda i Juru. Ima nešto tužno u tim ostancima. Kad svi odu, a ti stojiš na obali i mašeš…
Ali bilo je toliko dobro da ne bih ništa promijenila. Jedino bih nam dodala malo vremena koje je tako brzo iscurilo…

y 14

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj