Mali amaterski vodič po Baliju iz prve ruke

02/08/2013

Kada, kako, gdje točno i zašto, kome reći selamat pagi i apa kabar, koliko što košta i što sve ne nositi na putu prema otoku sreće

Bali je popularna egzotična destinacija za putnike, avanturiste i novopečene mladence diljem svijeta. I izgleda točno tako kao na raglednicama i slikama. Uz to posjeduje i neku magiju koja na vas djeluje tako da poželite ostati zauvijek. Bali je čudo. Naš prijatelj Marlin tvrdi i kako je sve na ovom otoku intenzivnije. Ljubav, mržnja, svađe, bolest, sreća, nirvana... A ja sam se uvjerilada je naš mudri prijatelj često u pravu.

U posljednje vrijeme javlja mi se sve više ljudi koji bi htjeli doći. Frendovi od frendova, urednica, prijatelj iz New Yorka.... Svi oni vidjeli su divne slike i pročitali o ovom rajskom otoku, ali možda za sve one putnike namjernike nije na odmet dati par informacija iz prve ruke. Što je dobro, a što ne, što je kao u vodičima, a što je uljepšano. Koja je prava priča o četiri dijela Balija. Surferskom, šminkerskom, izvornom i priči za sebe – Ubudu.

Svi zamišljalju kako bi ovdje trebalo doći kad je doma u Europi sivo i hladno, ali to je potpuno krivo. Na Baliju je sezona isto kao i u Hrvatskoj. Dobro, malo dulja. Traje od travnja pa negdje do kraja studenog i nije nikako za dolaziti na zimu. Tada su kiše non stop i iako je 30 stupnjeva, nema se zapravo ništa pametno raditi. Osim čitati I pisati knjige ili se posvetiti isključivo sebi. Nešto što biste radili i da se na zimu zatvorite na neki od naših otoka poput Visa ili Hvara. Ovdje je jedino i dalje toplo.

f

Prvo i osnovno treba imati vizu koja se vadi u indonezijskoj ambasadi u zemlji iz koje krećete. Košta oko 25 dolara i dobije se u pravilu drugi dan. Ljudi koji rade u indonezijskom ambasadi u Zagrebu, divno su ljubazni. Baš kao i Indonežani u Indoneziji. Ako im još kažete selamat pagi (dobro jutro) ili apa kabar (kako ste), dobit ćete i nove prijatelje. Obično će vam dati turističku vizu na mjesec dana, osim ako baš ne zatražite onu naziva «social visa» za što vam treba sponzor ili povratna karta natrag iz Indonezije i koja je na snazi 60 dana.

Iz nekog nepoznatog razloga, puno je jeftinije putovati Europa-Azija-Europa nego obratno. Najbolji izbor su Avio karte hr, skyscaner, agencija STA kod Krvavog mosta, Qatar Airways. Air France ima ponudu naziva Wow srijeda, gdje se, srijedom naravno, nađu fantastične ponude. Nedavno je ovdje bila ekipa koje je letila Zagreb-Singapur-Zagreb za četiri I pol tisuće kuna što su kupili baš jedne srijede. Fora je jedino u tome da kartu morate kupiti baš na dan kad ponuda izađe. Na žalost niti jedna od navedenih kompanija niti agencija nije mi sponzor.

f

Spominjem ih da onima koji žele putovati bude lakše, da im možda uštedim nebrojene sate surfanja na internetu u potrazi za najboljom ponudom. Jeftinije se prođe ako se traži karta do Bangkoka, Kuala Lumpura ili Singapura, a ne direktno do Denpasara. S tih destinacija avionom Air Asie do Denpasara. lako se stiže. Air Asia je super kompanija i ima neki put ludilo od cijena i to sve preko interneta. (Ne, ni oni mi nisu sponzori) Ali ako se ide preko Tajlanda treba znati da su u Bangkoku napravili poseban aerodrom za Air Asiu što automatski znači i vizu i ekstra trošak! Sve za zaradu!

Po dolasku na aerodrom na Baliju ćete morati ispuniti i formular s adresom boravka. Nemojte se zeznuti kao Mirda i ostaviti coolersko mjesto adrese prazno. Dobio je strog ukor imgracijskog časnika, koji inače sve pušta bez problema. I onda šok aerodroma u Denpasaru. Kad smo prije dva mjeseca sletjeli imali smo viziju živopisnog otoka usred Indijskog oceana s bijelim pješčanim plažama, prekrasnim morem, frangipani cvjetovima na svakom koraku. Dočekao nas je aerodrom glasniji i luđi od londonskog Heathrowa i newyorškog JFK-ja. Stotine i stotine ljudi nagurano je oko izlaska iz aerodroma. Vozači s napisanim imenima gostiju, taksisti koji se guraju i viču za potencijalnim klijentima, ljudi koji su došli po svoju rodbinu i prijatelje.

Nikako se ne dajte upecati na prvog taksista. Osim toga, kad malo izađete s aerodroma postoji i taksi služba koja se zove Blue Bird i koja je puno jeftinija. Dok vas ovi prvi pet kilometara do glavnog grada Kute voze za 20, Blue Bird vozi za pet dolara. Da, da, na Baliju se sve računa u američkim dolarima. I obavezno se cjenka! Indonezijska valuta je rupija. Jedan dolar je oko 9 700 rupija. Ja zaokružim na 10 tisuća. I još uvijek ne mogu svladati sve te silne nule nikako! Eh, kad sjednete jednom u taj taksi, automobil ili ne daj Bože motor, koji je ovdje glavno prometalo, čeka vas potpuni i čisti nepatvoreni strah! Iako imaju dvije trake, kao da ih ima šest.

f

Motori napadaju sa svih strana. Kad stojite na semaforu, kao da čekate početak utrke. Najbolje od svega je da u Indoneziji ne postoji auto škola. Oni sami nauče voziti, prođu neki test i to je to. Za skutere ne treba čak ni to. Ovdje klinci voze motore od svoje sedme godine. Mirda uživa u tom kaosu, vozi slalom, zalijeće se pa koči kao manijak, prvi kreće na semaforu. Bivši bajker obožava taj kaos u kojem začuđujuće rijetko ima nesreća. Ja se grčevito držim za njega i nakon desetine tisuća prijeđenih kilometara, a na licu mi je najčešće zaleđen vrisak. Nikako se na to ne mogu naviknuti. I tako je na cijelom otoku, u cijeloj Indoneziji, ma u cijeloj Aziji.

Bali je međutim mjesto gdje stvarno za svakoga ima nešto. Recimo da ga se može podijeliti u četiri dijela Surferski se nalazi na polutoku Bukit gdje smo mi. Vrvi surferima iz cijelog svijeta, plažama i komadima. Muškim I ženskim. Hrana je jeftina, jede se po raznim warunzima (njihova verzija pečenjare). Od dolar do dva. Cola je pola dolara, ali pive ispod 2 i pol dolara nema. Ovo je naprosto muslimanske zemlja i alkohol je skup. Ovdje nema partijanja, svi žive za surf, znači sportski su nastrojeni, piju voćne shakeove i idu spavati rano. Brije se uglavnom po plažama, subotom i nedjeljom su svirke pod zvjezdanim nebom.

f

Subotom na plaži Padang Padang gdje svira reggae bend, nedjeljom u bircu naziva Single Finn, izgrađenom na litici iznad plaže Uuwatu gdje surfaju oni najodvažniji I najbolji. Baš ovdje kod nas na plaž Balangan Može se I bolje I skuplje jesti u Jimbaranu, a da je još uvijek prihvatljivo. Kako je tamo ogromna riblja tržnica, na meniju su riblji specijaliteti, od 4 dolara na dalje. Jimbaran je naputu do šminkerskog dijela Balija. Glavni grad Kuta i kvartovi Seminyak, Canggu, Legian. To izgleda bez pretjeriavnja kao londonski Chelsea ili Manhattan na moru. Nema šta nema od dućana i restorana. Tu je piva tri i pol dolara, a ima i vino i viski, ali po paprenim cijenama. Odnosno pravim zapadnoeuroskim.

f

Ako vam je do shoppinga, ovo je pravo mjesto za to, jer ima svih marki kao i po svijetu samo puno jeftinije. U Seminyaku ima takvih dizajnerskih dućana da ti pamet stane. Odmah do plaže u Kuti su Zara i Aldo, kao i Top Shop. Da ne govorim o surferskim outletima gdje nađeš fenomenalnu robu za smiješne pare. Uz to, ništa od kozmetike ne treba nositi iz Hrvatske! Ovdje je Sensodyne pasta za zube 12 kuna dezić Rexona 8 kuna, Dove od 400 mililitara 12 kuna i sve tako u revijalnom tonu.( I opet, ništa od sponzorstva, samo volim te marke) S tim da je ponuda bolja i veća, jer ovdje ipak živi brdo ljudi sa Zapada. U Seminyaku žive ljudi koji imaju novaca, mogu rentati vile za tisuću dolara mjesečno, mogu ići na večere za dvadeset dolara.

f

Što je za Australce ili Zapadnjake još uvijek u redu, a za Indonežane nedostižno. Žene su ovdje sređene, našminkane, isfrizirane, baš kao u svakom velikom megalopolisu. Masaže, spa oaze, frizeri, estetski kirurzi, sve to postoji ovdje I možete se njegovati na sve žive načine I kad god poželite. Cijene su kao u Hrvatskoj u nekim boljim salonima.

U Seminyaki naprosto nema masaže za pet dolara kao na Bukitu. Ubud je nešto sasvim drugo. Grad u unutrašnjosti otoka postao je mega popularan nakon knjige Jedi, Moli, Voli, koja je izašla 2006. godine. Žao mi je, ali taj američki bullshit o bogatoj ženi koja otkriva sebe, što nije tako teško ako imaš podeblji bankovni račun, strašno mi ide na živce. No bilo kako bilo, Ubud je nakon toga eksplodirao. Balian, odnosno balinežanska vrsta šamana, kod kojeg je Julia Roberts u filmu Eat, Pray, Love liječila slomljeno srce, I dalje radi. Ketut Liyer je međutim nedavno završio bolnici zbog premorenosti. Baliani naime nikada ne odbijaju primiti pacijente, a on ih je odjednom imao toliko da je radio dan I noć.

Ubud je jednom rječju centar spiritualnosti, joge, zdravog načina života, pozitivnih misli ali i businessa. Stalno su koncerti i događanja, uskoro je jazz festiva, u desetom mjesecu međunarodni festival književnosti, gdje će doć ineki od najpopularnijih književnika današnjice… Treba vidjeti Monkey Forest, osjetiti međunarodni buzz, popiti voćni shake u nekoj od brojnih veganskih birtijica, pardon kafića. Tamo je i ludilo od suvenira. Najbolji majstori u izradi drvenarije na svijetu.

f

Maske za dva, tri dolara, razne sitnice, ma svašta. Na kraju poludiš i pokupuješ sve! I to te košta 40 dolara za punu vreću. No Ubuđani su jako osjetljivi na svoju zajednicu. Tako sun a primjer potpuno “skrenuli” kad se nedavno doznalo da u Ubud dolazi McDonald’s. Pokrenuta je peticija protiv lanca brze hrane I do sada je skupljena 61 tisuća potpisa. Tek tolko da dobijete uvid da ste stvarno došli na mjesto gdje se cijene duh I tijelo. Nismo još jedino stigli do sjevera Balija, zapravo najsiromašnijeg I najizvornijeg dijela gdje mžete vidjeti hramove I osjetiti pravu I izvornu magiju zemlje.

Ne morate se bojati niti malarije, Na Baliju je nema. No ako idete na Lombok ili otoke Gili, to je druga priča I svakako se trebate savjetovati sa liječnicima iz Zavoda za Javno zdravstvo. Postoji još tisuću zapažanja, savjeta, sitnica I naputaka o kojima bih mogla drobiti na još nekoliko kartica. Zato ako bilo tko stiže nek mi se javi! Gdje iznajmiti motor ili auto I zašto baš tamo, gdje se izmasirati, gdje popiti jeftino veliko pivo I pojesti dobru pizzu ispričat ću svakome. Iako nemam sponzora moja je nadnica bijedna. Tabla domaćeg špeka na primjer. Ili samo podijeliti sreću s nekim tko donosi dašak I miris dalekog doma.

Piše: Nađa Irena Fišić

Foto: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj