Kuhanje za petero nakon gotovo godinu dana nikako nije dobra ideja

22/11/2013

Jaaao, kako ta obećanja u subotu navečer zvuče potpuno sumanuto u nedjelju ujutro! Zašto, o zašto sam obećala kuhati za petero ljudi?!

Kuhanje ručka možda jest neka sasvim normalna radnja kad si kod kuće na poznatom teritoriju i radiš to redovito. Ali u ovih deset mjeseci kuhala sam samo jednom! Malo je reći da sam zakržljala i ne baš okretna kao nekada.

Nakon što sam legla u šest ujutro, zadatak je bio još teži. Probudila sam se u 11 u potpunoj panici! Ručak bi trebao biti gotov do dva, i to za Mirdu, Marka i njegove cimere Cash i Swati. Marko ima apetit medvjeda.

Prije svega toga ipak treba otići u dućan. Dok Mirda leži poput leša, u glavi vrtim put do dućana i što bih ja to za Boga miloga trebala skuhati za petero ljudi, a da je ne samo dovoljno nego i dobro!

Kilogram pilećeg filea, tri kile krumpira, zelena salata, cherry rajčice i kukuruzi. To će poslužiti.

klopa 3

Jedva sam se doteglila do stana sa silnim vrećicama po vrućini i vlazi od koje u Singapuru jedva dišeš.

Ako počnem u 12, do dva sam ziher gotova, optimistično sam razmišljala.

Naravno da sam u pola jedan tek počela guliti krumpire. U pola dva sam pokucala Cashu na vrata da ga pitam kako se pali štednjak. Mirda i Marko za to su se vrijeme bućkali u bazenu. Vjerojatno bi me i ubili da sam pitala kako se pali plin.

U dva me pomalo počela hvatati nesvjestica jer sam u isto vrijeme imala kukuruze, dvije tave s pilećim šniclima i gigantski lonac s krumpirima na štednjaku. U Aziji, naime, nitko nema pećnicu pa da lijepo sve strpaš u protvan, nabacaš začina i zaboraviš na to sljedećih sat vremena. Ovako sam morala improvizirati. Prvo skuhati tri kile krumpira, a onda ih zapeći u woku. Balansirati isti omjer začina u tavama jer nije sve stalo u jednu, okretati kukuruze da se svi jednako skuhaju. U pola tri ukućani su polako počeli provirivati u kuhinju. Kraj je još bio negdje daleko na horizontu. Kad sam u tri i nešto napokon sve stavila na stol, Marko je samo pogledao i rekao: "To je sve? Pa to pojedem sam."

klopa 6

Nije bio daleko od istine. Hrana je planula iako su Cash i Swati, Indijac i Indijka, nenavikli na europsko kuhanje. Šnicli su plivali u ulju, kukuruz je bio malko prekuhan, ali nitko se nije otrovao i ništa nije ostalo. To je valjda neki znak uspjeha.

Od silne muke morala sam odspavati poslijepodne. Tako odmorena odlučila sam se upustiti u još jedan suicidalan pokušaj s neizvjesnim krajem – pečenjem palačinki.
Nakon mućenja jaja, brašna i vode viljuškom, ispalo je sasvim dobro, iako smo pojeli cijelu Swatinu Nutellu.

- Nema veze, to mi je ionako za svaki slučaj. Ja je nisam stigla pojesti posljednjih par mjeseci – rekla je djevojka koja radi u Appleu, i to nekih 14 sati dnevno. Kući dođe prespavati, a kuhanje joj je nezamisliv luksuz.

klopa 5

Što ti je život - kad moraš kuhati, ide ti na živce, ali kad nemaš vremena ili nemaš kuhinju kao ja, počne ti faliti. Dobro, ne baš toliko da kuhaš svaki dan. 

Sutra smo zato otišli do China Towna. Kao i svagdje u svijetu, ondje se divno jede. Ali ovaj singapurski food court u kineskoj četvrti nešto je najbolje što sam ikada vidjela ili probala. Proteže se trima ulicama i nudi sve što ti želudac hoće – uključujući i pizze i lepinje.

Najpopularniji je hot pot. Izabereš od milijarde ponuđenog povrća, mesa i ribe što hoćeš, a oni to sve skupa skuhaju i serviraju u zdjeli od jedno pet litara.

klopa 2

Mirda je navalio na svoj omiljeni nasi campur. Campur je miks na indonezijskom. Stave ti rižu pa onda uz to razno povrće u umacima, malo mesa, tofua, nečeg nepoznatog i neidentificarnog i, naravno, pakleno ljutog.

Ja sam, na Mirdino veliko ogorčenje, potpuno europski orijentirana kad je o hrani riječ. Komad mesa, krumpir, kruh i ja sam sretna. Zato sam se radije odlučila za netom pečene kiflice s češnjakom i pizzu calzone s mljevenim mesom i mladim lukom. Mmmmmmm! Još kad smo naletjeli na goleme pite od krumpira…

klopa 7

Taman smo omastili brk i počeli pješice istraživati grad kad se odjednom nebo zatvorilo i sručio se pravi tropski pljusak. Zamislite najjači hrvatski ljetni pljusak, pomnožite s deset i dobit ćete otprilike sliku što je to kiša ovdje blizu Ekvatora. Ali bila je to ujedno prva kiša, munje i gromovi koje smo osjetili u posljednjih pet mjeseci. Nakon duuuugog ljeta i vrućina spopala me silna želja za sivilom, hladnoćom i kišnim kapima. Jednostavno se želiš zavući u kuću, slušati kišu, pokriti se dekicom i gledati omiljene serije. Okej, kod nas dekica ne dolazi u obzir, ali sve drugo da.

Teže je, naravno, jer nemaš dom ni kauč ni kuhinju, ali želja je svejedno ista. Vrijeme me poslužilo pa je tako drugi dan bilo sivo od jutra, lijevalo je kao iz kabla i puhalo, što znači da je dan bio idealan za kuhanje domaćeg cušpajza i gledanje telke. Kao točka na i prije odlaska iz Singapura.

klopa 8

Zaželjeli smo se Zemlje sloboda i sretnih ljudi, naše Indonezije. Došli smo na aerodrom uredno dva sata prije leta, proveli vrijeme u klimatiziranom prostoru na 24 stupnja, ja sam onjušila sve nove parfeme, prošli smo kroz vrata kao u "Zvjezdanim stazama" i odletjeli na naš otok.

klopa 4

Dočekala nas je vrućina, prašina, neočišćene ceste, buka i prometni kaos. I svi su bili nasmiješeni, pitali - kao i uvijek - treba li nam možda prijevoz i stali malo proćaskati. Nije bilo žurbe ni pognutih glava koje ne žele pozdraviti. Nije bilo buljenja u mobitele ni namrštenih lica. Nije bilo ograničenja brzine, zabrane pušenja, jedenja ili pijenja. Djeca i poznanici mahali su nam i pozdravljali nas dok smo se vozili na Bukit, gdje živimo, i u tom trenutku činilo mi se da sam stigla kući. Daleko od onog pravog doma, ali isto tako u srcu.

Piše: Nađa Irena Fišić

Foto: Damir Pavičić

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj