Kako ponovno vozim motor nakon golemog straha

28/03/2014

Kako vrijeme liječi sve rane, tako liječi i strahove. Pobijedit ćete ih tek kad ste spremni, nikako na silu

Ja vozim motor. Pardon, skuter. Ali vozim! Znam da je to sasvim nebitna vijest, ali meni je kao da letim. U Aziji se, naime, sve odvija na dva kotača, a ja sam, poput tuke, već godinu dana paralizirana od straha što će se dogoditi ako ponovno upalim skuter. Jer skupo sam platila vožnju prije dvije godine u Vijetnamu.

motor 2

Božić smo proveli na Phu Quocu, vijetnamskom otoku s kilometarskim plažama i cesticama koje idu uz njih. Što je bolje nego voziti se uz palme s pogledom na more? Nisam skuter vozila nekoliko godina, ali nije mi bio nikakav problem. Upalila sam iz prve, izašla na cestu, bez ikakva straha i problema, kao neka najnormalnija žena. Provezli smo se kroz grad, s glavne skrenuli na manju, pa još manju cestu, sve dok nismo došli do zemljanog puta. Crvena zemlja i kamenčići. Ma nikakav problem!

Stali smo na ručak, obišli farmu bisera i krenuli dalje. Vozila sam druga u koloni i u jednom trenu je frend ispred mene naglo zakočio. Ja sam napravila isto, samo pogrešnom kočnicom. Svom snagom stisnula sam prednju umjesto zadnje, motor je počeo padati ulijevo, ja sam podletjela pod njega cijelom lijevom stranom tijela, gadno lupila glavom i oderala sve što se oderati dalo. Vijetnamci iz obližnjeg sela odmah su priskočili u pomoć. Onako ošamućenu i krvavu unijeli su me u neko dvorište i dezinficirali mi rane koliko su mogli. Ali trebalo je doći do bolnice. Neću nikada zaboraviti Mirdino pitanje za milijun dolara:

motor 4

- Možeš ti sama voziti do bolnice?
- Molim, što, kako misliš?
- Mislim vozit ću ja ispred, ali možeš li ti iza mene?
- Ne mogu uopće stati na lijevu nogu, ne znam gdje sam, mislim da stvarno ne mogu.
- Ali da sad ne gnjavimo ljude da voze tvoj motor.
- Vrti mi se, stvarno mi nije baš najbolje – rekla sam umjesto da ga maznem po glavi. Nevjerojatno! Nekako sam sjela iza njega kako bismo se upustili u najbolniju vožnju života. Na moje otvorene rane na koljenu i na nozi ulijetala je prašina, zabijali se insekti dok je sunce pržilo. Ali prava je bol tek slijedila.

motor 8

Bolnica na Phu Quocu izgledala je kao ona iz serije "M.A.S.H.". Odveli su nas u neku sobu s limenim stolovima. Dok smo čekali liječnika, vidjela sam na podu čik. Pa dobro, barem nešto da mi odvuče pažnju. Kad je doktor ušao, kratko me pogledao i rekao: Lej daun!
- Ju hold hr hands - naredio je Mirdi.

Zašto? Jer je uzeo alkohol i polio me cijelom dužinom po živim ranama. Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa…

motor 6

Nakon toga je na to prilijepio gaze i dao mi recepte za neke antibiotike. Bilo je to na polovici našeg putovanja od tri tjedna. Trebalo je još doći do Bangkoka pa onda do otoka Koh Tao, prije nego što odletimo kući. Rane je trebalo prematati svaki dan i Mirda je to radio svaku večer. Bilo je grozno. On nije najstrpljiviji čovjek na svijetu, a ja sam najosjetljivija žena. Do trenutka kad smo došli u Bangkok, moja noga ne samo da nije bila bolje, nego je počela bubriti. Otišli smo u dobru bolnicu, za svaki slučaj.

Iako po Mirdinu, nisam smjela ni pisnuti dok sam hodala jer je to znak slabosti, kad su me vidjeli, ovi u bolnici su me odmah strpali u invalidska kolica  i vozili uokolo. Napokon da me netko malo mazi!

motor 1

Rane su se, naravno, na tropskim temperaturama zagnojile, dobila sam još antibiotika i išla svaki dan na previjanje. Do Koh Taa sam stigla gotovo kao mumija. Da ne spominjem da sam od antibiotika dobila gljivice. Guranje vaginaleta na plus 50 u mini kupaonicama hopsajući na jednoj nozi stvarno nije jedno od ljepših sjećanja.

Noga nije bila nimalo bolje, dapače. Jedan dan mi je bilo dosta. Otišla sam u neku lokalnu kliniku kod žene koja je radila kao medicinska sestra u Bangkoku, ali ne drži se slijepo moderne medicine.

Pogledala je moju sirotu nogu, promijenila zavoje i rekla da nema više nikakva zamatanja rane.

- Stavit ćemo kokosovo ulje, proći će za dva dana - rekla mi je.

motor 5

Namočila je gaze u njega, natopila rane i rekla da ne skidam dva dana. Kad sam ponovno došla kod nje, skinula mi je poveze, a rane su se zatvorile i počele zacjeljivati. Agonija je polako prolazila. Pet dana nakon toga bila sam u hladnoj zagrebačkoj zimi i bilo je malo gadno navlačiti najlonke i tajice preko koljena, ožiljci su ostali zauvijek, ali nije bilo nekih većih posljedica.

Osim onih u mojoj glavi. Sjesti ponovno za skuter? Ma nema šanse!

motor 12

Dlanovi su mi se znojili pri samoj pomisli. Koliki idiot moraš biti da ne voziš skuter u Aziji gdje ne možeš nikamo pješke, nema javnog prijevoza, a nemaš ni love za taksi? Jednostavno moraš biti kukavica i koza poput mene!

No kao što je to uvijek u životu, čovjek do tog zaključka mora doći sam. Nikakvi savjeti, mudrovanja, urlanja ni nagovaranja neće vas dovesti do toga da napravite nešto ako niste spremni.

I tako sam jednog dana odlučila da sam spremna. Mirda je, s druge strane, odlučio da moram proći testove prije nego što krenem na cestu.

motor 13

Na parkiralištu mi je postavio japanke koje su glumile čunjeve i trebala sam raditi osmice, zaokrete i ostale ludosti.

Prvi put sam se jedva držala na sjedalu, kao balvan. Nije bilo šanse da skrenem ni u jednu stranu bez spuštanja noge na pod. Kao da u životu nisam vozila. Mirdina škola vožnje urodila je i promatračima. Toliko je urlao: Gas, gas, gaaaaaaas, sad, sad, ma saaaaaaad! Ajde, ajdeeeeeeeeeeee, da su se ljudi počeli okupljati da vide što se događa.
Svi koji su ikada bili neiskusni vozači znaju koliko je publika u tim trenucima nepoželjna. Znojila sam se tri puta više od muke i treme. Dok je Mirda lamatao rukama, držao se za glavu ili samo mrko gledao, ljudi su me bodrili. Bilo je kao na nekim utrkama. Dok je on vikao: Ma neeeeeee, oni su vikali: Good, good, yeeees!!!

motor 5

Dečki koji rade u našem resortu, svaki bi dan u pola šest čekali da se pojavim na parkiralištu. Kad je Mirda izmislio da na prostoru od dva metra moram prijeći pet prepreka i skrenuti lijevo, desno, lijeve, desno pa izravnati, svima se to učinilo kao izazov. Na kraju se parkiralište pretvorilo u poligon s iscrtanim točkama i Mirda je organizirao natjecanje: staza se mora proći u što kraćem roku, svako spuštanje noge ili prelazak preko točke je dvije sekunde više u konačnom zbroju vremena.

motor 10

Smjela sam na cestu tek kad tri puta prođem stazu u jednom i drugom pravcu bez spuštanja noge. I uspjela sam!

Nakon nekoliko dana, doduše iz xy pokušaja, ali jesam. I izašla sam na cestu. Prvo sam odvozila do plaže, okrenula nasred ceste i vratila se uz uspon od 90 stupnjeva, nakon toga sam otišla do pet kilometara udaljene robne kuće i glavne ceste.

Cestica je uska, uokolo je drveće koje zaklanja pogled, vozi se po lijevoj strani i ja imam nosače za surf dasku, što me čini dvostruko širom od normalnog skutera, ali sve je nekako moguće! Nevjerojatno! Definitivni klik dogodio se kad sam s dvadeset na sat i s čvorom u želucu išla prema gadnom zavoju koji je uz to i toliko okomit da nisam znala što sad – da prikočim pa da mogu skrenuti ili da dam gas da ne stanem?

motor 9

Ruke su mi se već počele znojiti kad sam rekla samoj sebi: Ma daj, molim te, pa naravno da možeš! Ajde, gas! I prošla sam bez problema.

Sad vozim do robne kuće Nirmala u Ungasanu koja je žila kucavica događanja. Uvijek nekog sretneš, Yoela ima štand s kavicom, malo pronjuškam što sve ima u ponudi u Nirmali, a da mi Mirda ne visi za vratom, gledam kako život tutnji dok sjedim na stepenicama. Divota!

motor 3

Sad bih se najradije izlupala što nisam krenula i ranije. Ali valjda stvari moraju sazreti da bi se ostvarile. Ništa ne ide na silu, govorila je moja baka. I bila je u pravu. Treba se dogoditi klik u glavi. Evo, moj još klikće i hoće još! Tko zna, možda se uskoro odvažim i na glavnu cestu. A onda… ma samo je nebo granica!

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj