O tome se ne priča: samoubojstva

11/07/2020

Statistike kažu da se u prosjeku svakog dana u godini u Hrvatskoj dogode dva samoubojstva. U posljednjih deset godina život si je u Hrvatskoj oduzelo deset tisuća ljudi. Budući da na jednu osobu koja počini samoubojstvo dođe 280 onih koji ozbiljno razmišljaju o tom činu, to nije problem o kojem treba šutjeti. O njemu treba govoriti dovoljno glasno da nas čuju svi kojima smo potrebni

Samoubojstvo nije nešto što se događa “nekome tamo” ili “negdje tamo”. Statistike kažu da se u prosjeku svakog dana u godini u Hrvatskoj dogode dva samoubojstva. U posljednjih deset godina deset tisuća ljudi u Hrvatskoj oduzelo si je život. Možemo staviti taj broj u europske ili svjetske okvire i parametre te na razne načine računati je li on velik, mali ili se uklapa u prosjek ili jednostavno možemo ostaviti statistiku po strani i priznati da nije riječ o brojkama nego o ljudskim životima te da je svaki život izgubljen zbog samoubojstva – previše. Ako ćemo se fokusirati na brojeve, još je alarmantniji podatak da na jednu osobu koja počini samoubojstvo dođe 280 onih koji ozbiljno razmišljaju o tome.

Pokazatelj je to da je samoubojstvo problem koji, nažalost, lako može postati blizak bilo kome od nas, koliko god zatvarali oči, šutjeli o tome, gurali probleme pod tepih i pravili od toga tabu temu, ono o čemu se ne priča ili, čak ako se i priča, govori se potiho, da nitko ne čuje. Srećom, došlo je vrijeme da pustimo glas te otvoreno i iskreno počnemo progovarati o problemima, čak i o onim najtežim i najgorim. Na problematiku samoubojstva, posebno među mladim ljudima, već dvije godine prstom upire i Netflixova serija “13 Reasons Why”, snimljena prema istoimenom romanu Jaya Ashera iz 2007. godine, koja svoju radnju gradi na tematici vršnjačkog nasilja, mentalnih problema i samoubojstva jednog od glavnih likova – srednjoškolke Hannah Baker.

I dok dio medija, stručnjaka i javnosti smatra kako je ta serija remek-djelo kojim se lako može prodrijeti do najrizičnije skupine kada je o samoubojstvima riječ – tinejdžera i mladih, te na njima blizak način ukazati na potencijalna rješenja, prevenirati samoubojstva i pokazati im kako zaista nikad nisu sami te da rješenje baš uvijek postoji, pa i onda kad ga ne vidimo jasno, drugi dio medija, stručnjaka i javnosti smatra da bi seriju trebalo zabraniti zbog brutalnosti. Istini u oči nije lako pogledati, posebno kad je ona brutalna i ružna kakva nužno mora biti kad je o takvoj temi riječ, ali to i dalje ne znači da je zatvaranje očiju rješenje.

Serija “13 Reasons Why” progovara o temama o kojima se inače ne govori, a itekako bi se trebalo. Kad sam pripremajući ovaj članak kontaktirala jedinu osobu za koju znam da je o svom pokušaju samoubojstva javno progovorila, tražeći od nje da još jednom ispriča svoju priču, sama sam sebe trebala ohrabriti na taj razgovor. Danima sam gledala u njezino ime na ekranu mobitela pokušavajući joj poslati poruku te bila sama na sebe ljuta što si dopuštam da budem zarobljena u tom osjećaju da samoubojstvo i njegov pokušaj nisu nešto o čemu se priča. A onda sam jednog jutra osvijestila kako je baš ta situacija, ta tišina kojom su takve priče obavijene, najveći problem.

O samoubojstvu se ne govori, a realno bi se trebalo vikati. U razloge samoubojstava i pokušaje samoubojstva se ne ulazi, a jedino bi se kopanjem po njima problem mogao rješavati. O tome kako odajemo dojam sve otvorenije, slobodnije i emancipiranije generacije, a zapravo sve osamljeniji i zatvoreniji također se ne govori, a nemjerljivo je važnije od svih trivijalnosti kojima smo svaki dan bombardirani. O psihičkom zdravlju šutimo, a o zdravlju općenito govori se mnogo otvorenije. Priče onih koji su o samoubojstvu razmišljali pa su ipak našli izlaz iz svojih problema trebamo tražiti povećalom, a istodobno se već otvoreno govori o preživljavanju raka, tumora, srčanih ili moždanih udara te niza drugih dijagnoza.

Da, istina, samoubojstvo i psihičko zdravlje nisu duge i jednorozi, o njima sigurno nije ni najugodnije ni najlakše govoriti, čak ni slušati, čitati ili ih gledati na ekranu, ali vjerujem da svaka priča o tome može doprijeti do nekoga kome je potrebna i potencijalno mu pomoći. Milijun je motiva koji mogu biti razlog za samoubojstvo, ali većini onih koji se odlučuju na to zajedničko je to što se u tom svom problemu osjećaju sami i ne vide izlaz. Svaka priča o problematici samoubojstava i svaki glas pušten na tu temu može biti slamka spasa koja je tim ljudima potrebna.

Upravo zato onih 280 ljudi s početka priče koji o samoubojstvu razmišljaju a ne počine ga imaju moć svojom pričom i iskustvom drugima spasiti život. Baš zato moja je urednica i htjela ovu priču na stranicama Cosmopolitana, baš zato sam se ja nakon nekoliko dana buljenja u ekran javila Ani i pitala je da podijeli s nama svoju priču, baš zato je Ana bez trenutka predomišljanja na to pristala. O problemu samoubojstva ne treba šutjeti. To je problem o kojem treba govoriti dovoljno glasno da nas čuju svi oni kojima smo potrebni. PREVENCIJA SAMOUBOJSTAVAPrevenciju samoubojstava treba provoditi u tri segmenta, odnosno razlikujemo primarnu, sekundarnu i tercijarnu prevenciju.

Primarna prevencija značila bi razvijanje emocionalne inteligencije, posebno samosvijesti i samopoštovanja, a potom i suosjećanja i socijalnih vještina putem formalnog i neformalnog obrazovanja (vrtića, škola, udruga, medija). Sekundarna bi podrazumijevala javno, kontinuirano i dugoročno destigmatiziranje psihičkih boli i tegoba jer time šaljemo poruku da nije sramota imati problem ili teškoću pa tako povećavamo vjerojatnost da će se čovjek javiti kad mu treba pomoć. I na kraju, tercijarna prevencija značila bi razvijanje mreže kriznih telefona i centara, poboljšanje pristupa psihološkoj pomoći putem redovita zdravstvena osiguranja i drugih javnozdravstvenih ustanova, što podrazumijeva i više stručnjaka dostup­nih svuda u Hrvatskoj, i to na vrijeme.

ŠTO KADA PREPOZNAMO SUICIDALNE MISLI KOD BLIŽNJIH

Često se zna dogoditi da su ljudi iznimno zabrinuti za nekoga tko govori ili na druge načine daje do znanja da pomišlja na suicid, ali tu temu izbjegavaju jer se boje govoriti o njoj ili ne znaju kako. U redu je, dapače poželjno je reći nešto poput: “Zabrinuta sam za tebe, čujem kako govoriš o tome da pomišljaš nauditi si.” Time nećemo “dodatno rastužiti” čovjeka ili ga “podsjetiti” na to nego ćemo pokazati da vidimo koliko mu je teško i da smo tu, a to je važno i vrijedno te upravo ono što mu može pomoći. Iako nikada ne znamo o čemu ljudi razmišljaju, postoje znakovi koji nam daju do znanja da rizik postoji, primjerice kada osoba govori o samoubojstvu, o tome piše ili šalje dvosmislene poruke, čak i ako to čini u šali. Nagle i dramatične promjene ponašanja, izraženo beznađe, depresivnost, gubitak volje za svakodnevne aktivnosti, kao i nedavni gubici ili ružni događaji mogu predstavljati rizik pa je važno obratiti pozornost i potražiti pomoć.

GDJE POTRAŽITI POMOĆ?

• Klinika za psihijatriju KBC-a Zagreb - Centar za krizna stanja i prevenciju suicida 01/2376-470 • Psihološki centar TESA 01/4828-888 • Hrabri telefon 116-111 • Na svjetskoj razini samoubojstvo je drugi vodeći uzrok smrti u dobi od 15 do 29 godina • Samoubojstvo češće počine muškarci, a iz perspektive dobi, češće ga počine starije osobe • BLISKE OSOBE?

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj