Kako skužiti kompulzivnu lažljivicu

26/07/2021

Priznajte, svi to radimo. Pomalo lažemo sebi i drugima. Nekada kako bismo se predstavili kao nešto što nismo, a nekada slažemo a da toga nismo ni svjesni. Ali koja je cijena pretvaranja da smo netko drugi? Društvene mreže i internet otkrivaju potpuno novu vrstu prevaranata

Dok je sjedila preko puta čovjeka, a noge su joj se klatile sa stolice jer nije mogla dotaknuti pod, Graceino srce počelo je jako udarati. Pod svjetlošću lampe osjećala se kao pod reflektorima. Svećenik, u svojim četrdesetima, u tamnom odijelu gledao je negdje preko stola, između njih, ali kao da je gledao u njezinu dušu. No nije se dala uplašiti. Svećenik se nasmijao, a bore na njegovu licu još su se više produbile.

Nije to prije primijetila. A potom je progovorio: “Vjeruješ u svemogućeg Boga Oca, njegova sina Isusa Krista i Svetog Duha?“ “Da“, odgovorila je Grace brzo. “Jesi li ikada imala nečiste misli?“ “Ne“, ugrizla se malo za usnu. “Pušiš li, piješ li alkohol, kavu ili čaj“, ponovno je upitao svećenik. “Ne“, odgovorila je Grace. Sada je već odgovarala u ritmu. “Kradeš li“, ispitivao je dalje. “Ne“, reče Grace ozbiljno. Bila je na “intervjuu vrijednosti“, uobičajenom za mlade ljude u mormonskoj crkvi, i tada je Grace prvi put lagala. I otad to stalno radi. U doba kada se naš život sagledava kroz prizmu društvenih medija, a predsjednik Amerike izbacuje lažne vijesti kad god ga netko kritizira, granica između stvarnog i fiktivnog manja je nego ikada. Novi prevaranti pojavljuju se na društvenim mrežama svakodnevno spinajući vijesti i laži sve intrigantnije. Istraživanja su pokazala da ljudi više lažu online nego licem u lice pa ako se svakog dana pošalje više od 65 milijardi poruka na WhatsAppu, koliko se samo laži napiše putem te aplikacije dnevno?

Svi mi lažemo, ali velika je razlika u tome slažemo li prijateljici da joj je nova frizura lijepa i lažiramo li svoj identitet. No što to toliko nagoni nekoga da slaže u vezi sa svojim identitetom? I je li danas pomoću pristupačnih tehnologija to postalo lakše više nego ikada? Digitalno prerušavanje Kada Grace otvori laptop, ona postaje netko drugi. Iza sebe ostavlja svoju jednostavnu, plavu sobu, život bez prijatelja i postaje ono što je oduvijek najviše željela - popularna. U 18. godini laganje je bilo obavezan dio njezina odrastanja. “Mogu se pretvoriti u ono što želim, i to je jako uzbudljivo“, kaže šest godina nakon što je dala “intervju vrijednosti“. Naravno, ne treba zanemariti činjenicu da nije moguće potvrditi je li istina sve što Grace kaže, ali želim joj povjerovati jer sam je našla na društvenim mrežama kako unezvijereno traži savjete nepoznatih ljudi kako se izvući iz mreže laži koju je isplela. Grace je odrasla u mormonskoj zajednici na zapadu Amerike, u religiji “u kojoj ste ili ekstremno dobri ili ekstremno loši“.

Ideja da je zapravo loša osoba već se usadila duboko u njoj, toliko da joj je uskoro palo na pamet kako bi umjetnost laganja mogla pretvoriti u svoju prednost. Ova introvertna, nedruštvena osoba našla je zadovoljstvo u druženju na društvenim forumima. No nije joj bilo dovoljno samo sudjelovati u raspravama, Grace je žudjela za pažnjom i znala je kako to postići. “Pisala sam blog u kojem sam detaljno opisala kako sam doživjela automobilsku nesreću i da sam paralizirana od struka naniže“, priznala je. Post je poslužio svrsi. Preplavili su je porukama. “To me je stvarno učinilo popularnom“, rekla mi je Grace. “Dobro sam se osjećala jer nikada nisam bila toliko popularna u stvarnom životu.“ Otada su se njezine laži gomilale: njezina sestra umrla je od raka, potječe iz obitelji s četrdesetero djece, ima IQ 140...

A onda bi uslijedili sati i sati uvjeravanja kako bi se te laži održale. Sve to, isprepleteno s nekoliko elemenata istine. “Da bi priča bila autentičnija“, objašnjava Grace. Godinama nije osjećala nikakvu krivnju. “Nisam se kajala. Samo sam željela da taj osjećaj potraje.“ U međuvremenu se sprijateljila s dvije osobe s online foruma koje su predložile da se nađu. Grace je bila u nemogućoj situaciji - nije imala drugih prijatelja i očajnički je željela ići, ali nije mogla. Ti ljudi misle da je paralizirana od struka naniže. Morala bi odugovlačiti razgovor i izbjegavati sastanak s njima ili im sve priznati i riskirati gubitak jedinih prijatelja koje je imala. Još nije odlučila koju će taktiku primijeniti. Laganje zbog ljubavi Lažovima bi možda bilo lako sebe uvjeriti da njihove prevare nikome ne nanose zlo. Onima koji postanu kompulzivni lažljivci zbog novca ili ljubavi - ulog je vrlo velik. Kada se Julia počela dopisivati sa Stefanom na Twitteru, kao pasionirana biciklistkinja, bila je impresionirana njegovim pričama o putovanjima biciklom po svijetu. Odlučno su se upustili u vezu na daljinu jer je on živio u Škotskoj, a ona u Londonu.

Negdje prije njihova drugog sastanka, Stefan ju je nazvao i rekao: “Pakiraj se, vodim te u Pariz.“ Julia je bila oduševljena. Bio je to onaj romantični potez koji je oduvijek priželjkivala. Međutim, kada se nakon nekoliko sati našla sa Stefanom na stanici, bilo je jasno da od puta nema ništa. “Zaboravio sam putovnicu“, psovao je Stefan. “Poslao sam je u indijsko veleposlanstvo zbog moje biciklističke ture i još mi je nisu vratili.“ Julia je bila zbunjena. “Zašto bi planirao put u Pariz ako nije imao putovnicu“, pitala se. No Stefan se već dovoljno živcirao zbog toga pa nije htjela pogoršavati situaciju. Umjesto toga, proveli su vikend pokraj mora i sve je bilo zaboravljeno. Šest mjeseci nakon toga Julia se oprostila od svog života u Londonu i preselila se u Škotsku kod Stefana. Brzo su se zbližili i on joj se povjerio da ima kćer iz prethodne veze koja je prekinuta prije puno godina. Dodatno ih je zbližavala uzajamna ljubav prema vegetarijanstvu i prirodi. “Po prirodi sam impulzivna pa nitko nije mislio da me treba upozoriti da to ne radim“, rekla je Julia gotovo devet godina poslije. Nakon njezina preseljenja u Škotsku došlo je do izražaja pravo Stefanovo lice. Njegov bicikl skupljao je prašinu u šupi. Dane je provodio gledajući reprize serija kod kuće. Jednog jutra zatekla ga je kako jede sendvič sa šunkom.

Zapravo je malo toga bilo istinito u vezi s njim. Majka njegova djeteta s kojom je bio u “kratkoj vezi“ zapravo je bila njegova bivša supruga od koje se tek nedavno razveo. O, da, i njegovo pravo ime nije bilo Stefan. “Jednom me je njegova majka pitala zašto ga stalno zovem Stefan kada se on zove Steven“, sjeća se Julia. Bila je zbunjena. Zašto bi lagao o tako osnovnim stvarima? “To je ono čemu oni zapravo teže“, kaže psihologinja dr. Jane McNeill. Laganje je, prema njezinu mišljenju, klizav teren na kojem se laži i prikrivanja samo nagomilavaju. Njezina istraživanja pokazuju da što više lažemo, naš mozak izaziva veće emocionalne reakcije. To objašnjava zašto se počinje s malom laži koja nakon nekog vremena preraste u lavinu mnogo većih i smjelijih laži. Stefanove laži nastavile su se gomilati, a kad god bi se Julia suočila s njim, radio je ono što najbolje zna - lagao bi. Nakon dvije godine njegovih manipulacija konačno je skupila snage napustiti ga. Ali ostale su emotivne rane - borila se s osjećajem vlastite lakovjernosti. “Više nisam znala u što vjerovati“, priznala je. Kada je nakon četiri godine upoznala nekog, nije znala razlučiti je li on stvaran ili ne. “Prve sam godine neprestano bila na oprezu. Bila sam uvjerena da se lažno predstavlja“, kaže.

Lažni prijatelji Glupi osmijeh na licu Anne Delvey kada je konačno sve izašlo na vidjelo zauvijek se urezao u pamćenje Rachel Deloache Williams. Rachel se zbližila s Annom kada se ona, kao buduća bogata nasljednica, poprilično potrudila u New Yorku 2015. godine da njih dvije postanu prijateljice. Rachel je postala dio Annina bogatog društvenog života i dio svega što je išlo uz to: hoteli s pet zvjezdica, privatni avioni, putovanja... Problem je bio što ništa od toga nije bilo stvarno. Anna Delvey nije bila buduća bogata nasljednica nego prevarantica (čije je pravo ime bilo Ana Sorokin), a Rachel je bila samo jedna od kolateralnih žrtava. Annin “šarm“ pokazao se neodoljivim sve do samoga kraja, kada je mračna istina konačno izašla na vidjelo. Sve je otkriveno kada je Rachel morala platiti račun od 62.000 dolara u luksuznom marokanskom hotelu jer je Anna imala problem s plaćanjem svojim kreditnim karticama.

Poslije nije mogla vratiti Rachel novac, a zapravo to nije ni namjeravala. Anna je trenutačno u zatvoru gdje služi kaznu od 12 godina za tešku krađu. Kažnjena je zbog financijskog aspekta svog zločina, ali kazna za emotivnu traumu ne može se nadomjestiti boravkom u zatvoru. “Prije ovoga rekla bih vam da prilično dobro mogu ocijeniti nečiji karakter. Tako da je činjenica da je ona izabrala baš mene, da mi se toliko približila, a potom me izdala, poprilično bolna“, priznaje Rachel. Nakon toga s Annom Rachel je duboko uznemirena, sumnja u sebe i ranjiva je, a gdje je kazna za to? “Ne očekujem da će ona izvući neke pouke iz toga groznog iskustva osim što će možda naučiti neke nove trikove od društva iz zatvora“, zaključuje Rachel. Priroda ili odgoj? Kako netko može lagati tako lako i lukavo i da ga pritom baš briga za sve? To je prvo pitanje koje padne na pamet svakom tko ima prirodni talent ili barem malu sklonost empatiji. Odmah nakon toga slijedi pretpostavka da je razlog za to sociopatski, patološki ili je možda odgovor u psihičkoj nestabilnosti? Ali istina je da to nitko zasigurno ne zna. Grace opisuje svoju ovisnost o laganju kao dozu dopamina.

Neka istraživanja pokazuju da su osobe koje imaju više bijele mase mozga u prednjem dijelu sklone neprestanom laganju. No je li to nešto s čim se rađate, potpuno prirodno? Ili je to fizička promjena koja se razvija kao posljedica neke traume iz okruženja ili vrste odgoja? Gotovo je nemoguće zaključiti. “Kompulzivni lažov nije znanstveni proizvod“, kaže psihijatar dr. Neel Burton te dodaje: “To je samo termin koji ljudi koriste. Mi nemamo definiciju za to.“ Čini se da je kompulzivno laganje simptom koji se najvjerojatnije javlja kod osoba koje su marginalne, asocijalne, narcisoidne i vole glumatati. Ali laganje može biti i simptom za nešto drugo, nešto što utječe i na mene i na tebe, nešto tako jednostavno kao što je nisko samopoštovanje.

Anna Sorokin očito nije marila za to koga povređuje kao Anna Delvey, ali znala je što je time željela postići - status. Steven je možda postao Stefan kako bi lakše ispunio neke svoje aspiracije. Grace je priznala da su njezina izmišljanja bila vođena potrebom da bude zapažena. Prema tome, svaki scenarij je drugačiji, ali jedna nit je zajednička: nisko samopoštovanje. Sve staze vode na jedno mjesto - prema želji da budu nešto više. Jedino medicinsko objašnjenje za ovakvo ponašanje je Munchausenov sindrom, po kojem se osoba namjerno pretvara da je bolesna. To se radi kako bi se privukla toliko željena pažnja. Klinički uzrok: nisko samopoštovanje.

Ponekad ljudi lažu ili smišljaju neku prevaru ne da bi nekoga povrijedili ili zato što su zli, nego zato što imaju očajnu potrebu za tim. Internet olakšava laganje. Fotomontažama i raznim aplikacijama u sekundi možemo promijeniti svoj identitet. Stranice poput Ashley Madison jako olakšavaju prevaru. Googleov pretraživač za “lažne preporuke za posao“ daje 55 milijuna rezultata. Uostalom, na internetu, na poslu i kod kuće svi vodimo dvostruki, a neki i trostruki život. To je svijet u kojem živimo. Stvaran život ide ruku pod ruku s virtualnim, društvenim mrežama pa svjesno prihvaćamo štetu, psihičku i duhovnu, koju nam one nanose. A to je savršeno plodno tlo za stvaranje lažova. I kada razmislimo o tome, pod stalnom zaštitom piksela među nama, kako uopće možemo biti sigurni tko je tko?

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj