Ježiga, i njoj je nekad pun kufer. 7 razloga zašto mame psuju i zašto to nije najgroznija stvar ikad

01/02/2021

Možemo li se konačno prestati praviti da je psovanje tako grozna stvar i na trenutak biti realni?

Odavno smo izgubili kontrolu nad onime što (i pred kime) izgovaramo. Budimo realni - živimo u svijetu u kojemu smo usavršili komunikaciju skraćenicama.

Jučer sam na pitanje: "Idemo na trening?", dobila odgovor: "Nmg dns." Ha? "Samoglasnici?" 

"Ndmse."
"LOL."

Je li onda čudno da nam se vokabular smanjio do granice u kojoj se dovoljno dobro izražavamo samo ako nas puste da psujemo? Apsolutno ne. Dapače, ne vidim ništa previše loše u psovanju. Ne bih rekla da sam netko tko psuje do te mjere da to prelazi granice ukusa. Nikako. Psujem damski. Onako - po potrebi.

Suzdržavam se na poslu... do deadlinea kad se redakcija već tradicionalno transformira u kavanu. No, problem se javlja u trenutku kad počnemo misliti na djecu. Ako sam navikla svu svoju frustraciju, tugu, razočaranje, sreću i uzbuđenje izražavati u psovkama, kako će se to odraziti na moju djecu? Naposljetku, ja sam njihov najveći uzor i moje će se ponašanje naposljetku na njih i odraziti. Nemam djecu i neću pametovati (samo malo), ali na pomisao da me u jednom trenutku zove teta iz vrtića i kaže da moje četverogodišnje dijete pomahnitalo trči po sobi vičući psovke, vjerojatno bi umrla od smijeha.

I ne bi se samo smijala. Vjerojatno bih bila lagano dirnuta. "To je MOJE dijete!" Ali, bi li me to uzrujalo? Apsolutno i definitivno ne. Znam, znam da bi možda trebalo i da se potpuno razumijemo, odrasla sam uz roditelje koji gotovo nikad nisu psovali. Bar ne na hrvatskom. Psovali su na njemačkom ili rumunjskom, budući da dolazim iz poprilično neobične obitelji. Istovremeno su me pustili da kopiram te psovke jer svi dobro znamo da psovke na stranom jeziku nisu ni približno onako grozne kao kad psuješ na svojem. Gotovo da nisu ni psovke. Kad bi se sa 6 godina derala: "Scheisse!", oni bi se smijali. Jesu li zbog toga loši roditelji? Ni blizu.

Ali nisam jedina koja tako misli. Naime, na istraživanju naziva "Znanost psovanja", psiholozi su otkrili kako psovanje u vrlo maloj (ako i ikojoj) mjeri šteti djeci. Štoviše, došli su do zaključka kako ne postoji ijedna riječ koja bi nekome mogla naštetiti.

Naposljetku, riječ je riječ - bitno je ono što ona za nas znači i na koji se način koristi.

Dat ću jedan primjer. Ako ekspletive (da, to je fensi naziv za psovke) koristite kako bi verbalno napali svoje dijete - primjerice tako da djetetu kažete da je š*pak - onda ste DEFINITIVNO je***i kreten, dno j***nog dna i ne zaslužujete biti roditelj. S druge strane, ako po sedamdesetpeti put pred djetetom odalamite prst u stolić i refleksno vrisnete: "AAAAAA JE**M TI...!!!", čestitam, normalni ste.

Ja ću vrlo vjerojatno psovati pred djecom. Sigurno to neću forsirati niti raditi ekscesivno, niti ću djeci na hladnjak lijepiti "psovke dana", ali me djeca neće transformirati u sveticu kojoj će najružnija riječ u vokabularu biti "k vrapcu". Ušli smo u novu eru. U trenutku kad saznaju za televiziju, internet, druge članove obitelji koji su popili čašicu više, svoje vršnjake u školi... čut će psovke. Vjerojatno ću ih naučiti da ne psuju u školi i pred drugom djecom i sigurno ću im svakodnevno ponavljati da psovke nikad ne bi trebali koristiti tako da njima nekoga vrijeđaju. Iskreno, ako je to, kao i u mom slučaju, njihov način da izbace frustracije, onda je to i najbezazleniji način. Vjerovali ili ne, ima gorih stvari.

A evo i sedam razloga zašto su mame koje psuju, najbolje mame:

1. Izravne su s djecom.  Nema okolišanja. Nema uljepšavanja. Nema lažnih razgovora i izmišljenih priča. Zamislite koliko bi neželjenih trudnoća bilo spriječeno kad roditelji s djecom ne bi godinama pričali o rodama?

2. Divne su i znaju se izražavati. Kad nešto vole - kavu, vino, umjetnost, burek - onda to stvarno j****o vole! Slave život psovkama. Priznajte, ljudi koji psuju jednostavno su strastveni po pitanju onoga oko čega psuju i time su psovke daleko od negativnog.

3. Stvari ne shvaćaju previše ozbiljno.  Psovke koriste kako bi adekvatno izrazile svoje emocije, bile one tužne ili sretne. Psovke su svojevrsni ispušni ventil i u tim trenucima služe poput vode kojom polako gase vatru. Da nema psovki, možda bi te iste frustracije izrazile na neki drugi, nasilan način. Jednostavno, one vjeruju da postoje određene emocije koje je nemoguće izbaciti iz sistema bez korištenja psovki i iskreno, slažem se.

4. Svejedno im je što ih drugi smatraju k*jom. One su samopouzdane, jake i odlučne i one definitivno imaju svoje "ja". Nemaju nikakav problem s riječi "ne" i one ne odgajaju djecu prema onome što piše u knjigama već prema onome što znaju iz vlastitog iskustva. Vremena se mijenjaju, pa tako i način na koji će svojem djetetu prenijeti znanje. Neustrašive su.


5. Nitko se ne usuđuje zamjeriti njihovoj djeci. Netko je to jednom učinio i to jako, jako skupo platio. Naime, u trenutku kad se itko zamjeri njihovom djetetu, ta će ih majka jezikom rasjeći na milijun komadića. To je potpora koja djetetu treba.

6. Odlične su u pričanju priča. Postoji niz modernih majki koje su blogerice obožavane diljem svijeta. Njihove su priče izravne, napete i presmiješne. Njihova će djeca od njih definitivno čuti neke "zabranjene" riječi, ali ih i naučiti pisati i pričati fantastične priče koje će im pomoći u školi, ali i na razgovorima za posao.

7. Vrlo su otvorenog uma. Majke koje ne postavljaju granice u izražavanju, rijetko postavljaju granice u drugim aspektima života. One ne osuđuju niti ih brine hoće li itko osuđivati njih. Zapravo, zamislite ih kao nekoga tko bez prestanka pokazuje srednji prst svima onima koji ju ne prihvaćaju onakvu kakva je, jer ona prihvaća sve ostale. Djecu je potrebnu naučiti da budu tolerantna, da razviju smisao za empatiju i da ne osuđuju. Također ih je potrebno naučiti da, u trenutku kad netko počne osuđivati njih, "Odj**i" je posve legitiman i razuman odgovor.

Dakle, možemo li napokon odbaciti ona isforsirana, lažna, sveta, gramatično ispravna, elitistička i pretenciozna pravila? Jednom kad moje dijete bude razumjelo moje riječi, želim razgovarati s njim, a ne u njega. Psovanje je znak poštovanja (a ne nepoštovanja) koje želim prenijeti njima kako bi oni to prigodno mogli prenijeti nekom drugom. Ne sviđa vam se moje mišljenje? Onda znate što s njime učiniti.

 

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj