Jesam li pogriješila jer sam se odlučila na operaciju smanjivanja grudi?

24/03/2016

Jedna nam djevojka otkriva kako su seksepil i moć u nama, a ne na nama

Sa 11 godina shvatila sam da imati grudi znači posjedovati moć. 

Bila je to dodjela MTV Video Music Awardsa 2001., kad sam, kao i ostatak svijeta, zaslijepljeno gledala kako Britney Spears izvodi, izvijajući se poput zmije, “I’m a Slave 4 U,” dok su joj grudi izvirivale iz zelenoga grudnjaka. Postala sam opsjednuta danom kada ću i ja (istinski sam se nadala) imati takve grudi.  

Negdje između sedmog i osmog osnovne, moj se san počeo ostvarivati. Moja ravna prsa počela su poprimati obline, sportski grudnjak više nije bio opcija – trebala sam onaj s košaricama C. No i to je uskoro postalo premalo pa sam do 13. godine morala kupovati grudnjake s košaricom E (jeste li uopće znali da to postoji?)! I bila sam ushićena! Nikad nisam spadala u kategoriju vitkih, atletski građenih djevojčica u školi, ali zato sam sad imala svoje adute, i to par raskošnih aduta koji su itekako zapinjali za oko dečkima. Imala sam moć... ili sam barem mislila da je imam. 

Moj prvi dejt s dečkom koji mi se jako sviđao većinu je vremena uključivao sjedenje u kinu s njegovom rukom ispod moje majice, dok mi je prstima stiskao i gnječio jednu dojku, da bi zatim prešao na drugu, a da me u međuvremenu nije ni pogledao. Čak me poslije toga nije ni poljubio. Slično je bilo i s nizom dečki nakon njega – svi su puno više bili zainteresirani za moje grudi, nego za mene, ali, iskreno, za to sam i ja snosila dio odgovornosti.

Uvijek sam ih stavljala u prvi plan, zavodila ih grudima, misleći da će ih to privući, nakon čega će se zaljubiti u moju osobnost i činjenicu da znam sve Springsteenove pjesme. No frajeri koje sam privlačila nisu marili za te dijelove moje osobnosti. Ja sam za njih bila “sisata” i to je bilo to. 

Kada sam krenula na fakultet, moje su grudi počele pokazivati zamor. Prvo: osjećala sam fizičku bol – često sam spavala s toplim oblozima kako bih ublažila bol u donjem dijelu leđa i ramenima. Nosila sam tri sportska grudnjaka na treninge i jedva mogla izvoditi neke vježbe.   

A onda sam počela osjećati i psihološki teret.  Iako sam srednju završila s peticama i dobila stipendiju za faks, nisam se uspjela riješiti imidža seksi praznoglave namiguše. Nakon što mi je profesor tjelesnog rekao: “Puno si pametnija nego što izgledaš”, dakako, buljeći pritom u moj dekolte, odlučila sam napraviti rez. Dok su druge cure na faks dolazile u uskim trapericama i pripijenim topićima, ja sam nosila široke tunike. Umjesto da sam džeparac zarađivala radeći kao hostesa u cool klubu kao brojne cure s kojima sam se družila, preko student‑servisa pronašla sam posao administratorice u maloj obiteljskoj firmi u kojoj su radile samo vlasnica, starija gospođa, i njezina kći. I svu sam energiju usmjerila na učenje.   

Dvije godine nakon moje velike odluke, uspjela sam skupiti hrabrost i zakazati pregled kod estetskog kirurga s namjerom da smanjim grudi. Silna su mi pitanja padala na pamet. Tko ću biti s manjim grudima – netko tko će se uklopiti u masu? Hoće li se nova ja sviđati dečkima? Kvragu, hoće li se nova ja sviđati samoj sebi? Ipak, negdje duboko u sebi mislila sam da će mi smanjenje dojki poboljšati zdravstveno stanje. I mislila sam da će moji budući poslodavci moći donijeti objektivniji sud o meni, utemeljen na mojim razmišljanjima, znanju i sposobnosti, ne na mom dekolteu. 

Nisam željela puno manje grudi. Kad sam došla na konzultacije kod kirurga, natjerala sam ga da mi se zakune da neće pretjerati sa smanjivanjem tkiva. “Želim nositi grudnjak košarica D”, odlučno sam rekla. On se samo nasmijao i rekao: “Obećavam vam da ćete biti zadovoljni.”

Prije zahvata sam malo istražila podatke o smanjivanju grudi. Dr.  Scot Glas­berg, predsjednik američkog društva plastičnih kirurga (American Society of Plastic Surgeons), kaže da oko 90 posto pacijentica koje se podvrgnu smanjenju dojki osjeća tjelesno, ali i psihološko rasterećenje.  

Kad sam nakon operacije došla kući, nisam osjećala psihološko rasterećenje. Kad sam se prvi put pogledala u zrcalo, briznula sam u plač. Moje grudi, još natečene od operacije, bile su upola manje nego prije i prekrivene šavovima. Znala sam da će to zacijeliti, ali nisam si mogla pomoći – osjećala sam se kao Frankensteinovo čudovište. Osim toga, strašno me boljelo, ali gore od te boli bila je misao koja mi je stalno prolazila glavom: Uništila sam se. 

Sljedeći tjedan išla sam na pregled kod liječnika i pitala sam ga kolika će biti veličina mojih grudi kad se potpuno smanje otekline. “Bit će to raskošne C košarice,” rekao je vedro, na što sam počela plakati. Obuzela me strašna tjeskoba misleći da sam svu tu bol prošla kako bih postala jedna obična, neprimjetna djevojka. 

Tjedni su prolazili, a moji se strahovi smanjivali. Ljudi nisu imali reakcija. Ljudi nisu primjećivali promjenu na meni. Muškarci su mi i dalje prilazili, nisam im postala nezanimljiva. Nisam s dijelom svojih grudi izgubila i dio svoje moći. Trebalo mi je gotovo četiri mjeseca da se naviknem na svoj novi izgled.  Počela sam se ponovno osjećati seksi, ali više nisam izbacivala grudi u prvi plan. 

I shvatila sam da sam važna ja, a ne veličina mojih košarica.

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj