Ima li mjesta za kajanje?

29/06/2020

Propuštene prilike mogu nesnosno žuljati jer sigurno smo neke stvari mogle napraviti drugačije, ali tko zna što nas čeka na sljedećem zavoju. Važno je prihvatiti sebe, napraviti odlučujuće rezove, istinom trijumfirati nad pogreškama i prestati žaliti što smo u nekom trenutku skrenule u “pogrešnom” smjeru

Koliko ste puta čule rečenicu ”Bolje da se kaješ zbog nečega što si napravila nego zbog nečega što nisi“? Je li ta misao za vas istina ili običan mit? Sigurno vam se dogodilo da ste čuli ili pročitali ispovijest koja vas je duboko dotaknula. Znate da postoje različiti forumi, a na jednom od njih žene otvoreno pišu o tome za čim žale, zamišljajući kako bi njihov život izgledao da su postupile drugačije. Zaista zanimljivo.

A još je zanimljivije što ih to nije omelo da budu jake, ostvarene, uspješne i, prije svega, ponosne na sebe jer su prebrodile ta teška iskustva. Odabrali smo četiri koje su samo za Cosmopolitan ispričale svoje priče zbog kojih su ranije, čak i pred svojim najbližima, spuštale glavu i skretale pogled. Život bez potomstva Ima puno žena koje se do 35. nisu ostvarile u ulozi roditelja. Za neke je to slučajnost, a druge planiraju postati majke nakon što izgrade zavidnu karijeru. A jesu li uspjeh na poslovnom planu i zahtjevna profesija mjerilo uspjeha u životu, ispričala nam je A. M. (39). “Ne potječem iz imućne obitelji, a ni moji roditelji nemaju visok stupanj obrazovanja.

Nikada mi nije nametano da moram postati doktorica znanosti, no upravo zato sam si zacrtala iznimno visoke ciljeve. Željela sam zavidnu karijeru i sve ono što nisam imala u djetinjstvu. Dvadesete sam posvetila školovanju kako bih postala odvjetnica, što je podrazumijevalo studiranje prava te puno više učenja, volontiranja i rada nego što je možda bilo potrebno za neku drugu profesiju. Ništa me nije moglo omesti u tome. S vremenom sam se odviknula od društvenog života koji su vodile moje prijateljice. Kad god mi je bilo teško, podsjećala sam samu sebe dokle sam dogurala i nije postojala opcija odustajanja. I uspjela sam, postala sam odvjetnica. Počela sam dobivati sve zahtjevnije slučajeve, angažirali su me sve važniji klijenti te je moje ime postalo prepoznatljivo u gradu. Bila sam ponosna na sebe. Ipak, kako su godine odmicale, sve sam češće čula pitanje: ‘Zašto nemaš djecu?’ Kako objasniti da mi nije bilo u plan da nemam obitelj? No ljudi su si olako davali za pravo petljati se u moju najdublju intimu, bez imalo ustručavanja. ‘Znaš li koliko bi ti život bio drugačiji da imaš dijete?’, ‘Trebala si napraviti pauzu i roditi pa nastaviti karijeru’, ‘Djeca mijenjaju pogled na život’ - nizali su se dobronamjerni komentari. No ne znam. Vjerujem da djeca mijenjaju pogled na svijet i da, danas mi je žao. Uspješna sam u svom poslu, ali to nije dovoljno za sreću.

k

Zbog velike posvećenosti poslu, želje da budem što bolja, nisam ni razmišljala da mi je potreban emotivni partner. Godine su prošle kao da ih je netko rukom odnio. Možda ću usvojiti dijete i tako ublažiti žal za nečim što sam propustila, ali ne bježim od istine, a to je da nemam potomstvo. Žene trebaju biti jednako uspješne kao i muškarci i nikada ne dopustiti da ovise o nekom, no najveće je bogatstvo obitelj i to nema cijenu. Na vagi uspjeha ona se ne može mjeriti ni s čim.“ Strast umjesto ljubavi Na Sveučilištu Ludvig Maksimilijan u Münchenu provedeno je istraživanje u kojem su pokušali zaključiti u kojem se razdoblju veze strast znatno smanjuje. Rezultati su bili iznenađujući. Utvrđeno je da se već nakon 12 mjeseci veze smanjuje želja za seksualnim odnosima, pogotovo ženama. Isplati li se onda ostaviti partnera kojeg volite zbog nedostatka strasti, otkrila je Jovana Stefanović (29) iz Beograda.

“Svoje punoljetstvo pamtim kao jedan od najljepših događaja u životu. Tada sam prohodala s dečkom o kojem sam od prijatelja čula samo lijepe riječi. Od prvog razgovora bilo je jasno da se slažemo u svemu. Nisam mogla naći ni jednu manu našem odnosu. Imali smo sve: podršku, razumijevanje, poštovanje, povjerenje, strast. Kada me pitao želim li živjeti njim, nisam oklijevala ni trenutka. Jedva sam čekala! Apsolutno smo sve radili zajedno pa je zajednički život bila očekivana i logična odluka, a onda sam nakon duljeg razdoblja izašla jednu večer s prijateljicama“, priča Jovana i dodaje: “Bile su prepune priča i anegdota koje sam proteklih godina propustila. Pomno sam ih slušala polako shvaćajući koliko mi sve to nedostaje. Izlasci su postali sve češći, a samim time je i moj seksualni život postajao sve rjeđi. Osjećala sam da sam se pomalo zasitila iako našu ljubav nikad nisam dovela u pitanje. U nekom od izlazaka upoznala sam jednog simpatičnog dečka. Razmijenili smo brojeve telefona, ali nije ništa poduzimao jer je bio upoznat s mojim ljubavnim životom. No kad god bismo izlazile, bila sam sretna jer sam znala da ću ga vidjeti. Na kraju nisam uspjela odoljeti i prepustila sam se strasti.

Za razliku od mnogih žena koje bi se na mojemu mjestu kajale i potrudile sve zataškati, odlučila sam priznati prevaru. Možda bi moja odluka bila drugačija da nisam donijela još jednu, a to je da nastavim vezu s novim dečkom. Povrijedila sam dečka koji me volio. Istinski. Vidjela sam bol i tugu u njegovim očima, ali ne i bijes, iako je imao potpuno pravo na to. Moja nova veza završila je vrlo brzo, no do danas nisam skupila snage kontaktirati bivšeg. Vjerojatno je na to utjecalo i to što sam znala da je sretan s novom djevojkom s kojom gradi novi život. Da nisam pogriješila, možda bih bila na njezinu mjestu. Shvatila sam da je najvažnije da vam partner ponajprije bude prijatelj. Kada nađete nekog tko će biti tu za vas i onda kada vam je najteže, tada imate sve. Strast nije mjerilo ljubavi, a ljubav je garancija kvalitetnijeg života.“ Prikriveni nasilnik Ivana Jokić (35) svoju prvu ljubav upoznala je na fakultetu.

k

Njezina je priča dokaz da je između ljubavi i mržnje tanka granica koju je jedva uspjela prijeći i stati na put nasilniku. “Upoznali smo se na fakultetu, na kojem je on izgradio status najpopularnijeg frajera. Imali smo zajedničko društvo. Bio je obrazovan, kulturan, duhovit i smijali smo se satima. S vremenom smo se upustili u vezu koja je bila puna razumijevanja i podrške. Govorila sam da je to ono što sam oduvijek tražila i sa 25 godina ostala sam u drugom stanju. Ljudi su cijenili njegov stav kojim se uvijek isticao iz mase i imala sam dojam da su mu se svi obraćali sa strahopoštovanjem. Dolaskom sina u naš život potpuno su nam se promijenile navike. Gotovo nikada nije bio kod kuće i nije provodio vrijeme sa mnom. Kad god bih pitala što se s nama dogodilo, odbrusio bi nešto i izašao, sve do jedne večeri“, iskrena je Ivana. “Svađe koje su se uglavnom odigravale noću, kada uspavam dijete, postajale su učestalije i intenzivnije. Od povišenog tona, vrijeđanja i nadmetanja došli smo do gurkanja i udaranja šakom o stol. Tada nisam ni slutila da će ta šaka završiti i na mom licu. Bila sam spremna na sve kako bih spasila naš odnos. Ironično, zar ne? I ja bih to pomislila da sam na vašemu mjestu. Nakon udarca uvijek bi uslijedilo ispričavanje i preklinjanje, a meni se tada činilo da vidim dečka u kojeg sam bila ludo zaljubljena. Prelazila sam i preko fizičkih obračuna koji su postali svakodnevni. Bila sam njegova vreća za istresanje, iz samo njemu poznatih razloga. Nisam željela vjerovati u to da pokraj sebe imam čovjeka koji me fizički zlostavlja.

Nisam željela prihvatiti činjenicu da noći provodim u suzama, strepnji i strahu kada će uslijediti nove batine, iako sam imala potrebu vrištati na sav glas i svima reći što se događa u naša četiri zida. Znate kako kažu: ‘Da mi je ova pamet i one godine.’ Tako bih vam i ja rekla. Kajem se što nisam skupila snagu i otišla mnogo ranije. Kajem se što sam dopustila da moj sin bude izložen užasnim scenama. On je danas desetogodišnjak i govori da njegovu mamu nitko ne smije ni pipnuti. Da sam ranije imala hrabrosti, ne bih godinama trpjela bol. Napustila sam ga kada sam zadobila teške tjelesne ozljede i provela mjesec dana u bolnici. Tada sam ga prijavila. On je bio nasilnik, osoba koju više ne poznajem. Ne znam kako mi se sve to dogodilo, ali sigurna sam da nijedna žena ne treba trpjeti fizičko nasilje ni od koga, ne smije šutjeti i strahovati.

A svakoj ženi kojoj se to događa neophodna je podrška najbližih i, vjerujte, postoji život i poslije toga. Samo nam je ponekad potrebno malo više snage.“ Sve zbog izgleda Brojne djevojke izgledom žele “zadovoljiti” okolinu, a dokaz tome je i životna priča Ane Dejanović (28) koja je zbog dijeta imala velikih zdravstvenih problema. Naime, posljedica njezine velike želje da izgleda što bolje bila je anoreksija. “Danas postoje određeni standardi pa se za djevojku kaže da je lijepa isključivo ako ima određene tjelesne proporcije i prelijepo lice. Upravo zbog toga mnoge se djevojke smatraju manje vrijednima, a i ja sam u jednom razdoblju bila jedna od njih. Dok sam studirala, nisam bila uopće fizički aktivna.

Nije mi naročito smetao ni višak kilograma, ali kad bih se spremala za izlazak s prijateljicama koje su imale zavidnu figuru, pomišljala sam na to da promijenim nešto na sebi. Jednog sam dana odlučila da bih mogla malo smršavjeti i pripaziti na prehranu. U početku mi nije bilo lako, ali osjećala sam zadovoljstvo jer je rezultat bio i više nego vidljiv. Došla sam do težine koju nisam očekivala i dobivala komplimente, ali uplašila sam se da će se izgubljeni kilogrami vratiti.

Zato sam nastavila dijetu, a potom i izbacila neke obroke. To je dovelo do pretjerane mršavosti i kad su mi prijateljice ukazivale na to, smatrala sam da su ljubomorne. Uslijedilo je razdoblje neprospavanih noći. Budila sam se tresući se od hladnoće, menstruacije su mi bile sve rjeđe, razina šećera u krvi znatno je padala pa nisam imala koncentracije ni za što. Na inicijativu roditelja potražila sam stručnu pomoć. Ni sama sebi više nisam izgledala lijepo. Bolovala sam od anoreksije. Nakon silnih pretraga utvrđeno je da imam ozbiljan hormonalni poremećaj i počela sam se liječiti. Djevojke trebaju znati da je sreća kada prihvatite ono što imate i shvatite da ljepota nije u fizičkom izgledu.“ Ekstremna žudnja za uspjehom u poslu, težnja za savršenom figurom, želja za strašću ili nemogućnost da se pobjegne od partnera nasilnika samo su neki razlozi zbog kojih žene žale. Ima onih koje šute, ali i onih koje su svoja iskustva i poruke podijelile s najbližima, pa i s nama. One žive sa svojim pogreškama, a otkrile su istinu jer ih je ona ojačala, ali i kako bi nekom možda otvorile oči. Sreća je za svakoga drugačija i sami biramo svoj životni put, no najvažnije je da cijenimo ono što imamo te da volimo sebe i znamo koliko vrijedimo.

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj