Sloboda govora za zahodsku školjku

02/05/2020

Naravno da nitko normalan ne bi ugrožavao slobodu govora, no kako izaći na kraj s govorom mržnje, klevetama, sramoćenjem, javnim spaljivanjima i sve brojnijim trolovima?

Povremeno odlučim apstinirati od interneta. Dobro, ne baš od cijelog interneta jer bi to značilo potpunu izolaciju u svakom, pa i egzistencijalnom smislu – ali prestanem pratiti informativne portale i društvene mreže. A na to povlačenje uvijek me navedu primjeri govora mržnje. Posljednja dva slučaja koja su me duboko uznemirila i potaknula da na dulje kliknem crveni iksić na sve informativne prozore bili su primjeri poruka koje je novinarka i spisateljica Martina Mlinarević Sopta dobivala u inbox od svojih mrzitelja te ništa manje zli komentari ispod članaka o Ivi i Mladenu koji žele posvojiti djecu.

No komentari koje sam jednim klikom maknula iz svog vidnog polja nisu nestali. Mnogi od njih nemaju nikakav problem s tim da svoju mržnju i poziv na linč potpišu stvarnim imenom i prezimenom, ali mnogi se u tom prljavom poslu služe pseudonimima, lažnim identitetom kreiranim baš zato da bi mogli neometano sijati zlo. Povremeno pokušavam zamisliti tog anonimnog hejtera ili hejtericu pred računalom kako se sladostrasno iživljava na ljudima. Najteže mi pada upravo to što njihovi neprobavljivi komentari u meni izazovu bijes koji bi mogao eskalirati u mržnju, a s tim osjećajem moglo bi se i meni dogoditi da nekome od njih ostavim opaki komentar – što znači da bih uz manjak kontrole postala “jedna od njih”.

Jer zlo izaziva lančanu reakciju, širi se kao zaraza i ohrabruje druge koji su ga skloni verbalizirati. I ne samo verbalizirati jer, kao što znamo, na fašničkim su svečanostima ove godine simbolički spaljeni i Martina i Mladen i Ivo.

Zloupotreba slobode govora

Svi znamo što je govor mržnje – svaki oblik izražavanja koji promovira ili opravdava mržnju, netoleranciju i diskriminaciju na temelju rase, nacionalnosti, vjeroispovijesti, spola, seksualne orijentacije, podrijetla ili bilo čega drugoga što razlikuje pojedinca ili grupu.

No jednako tako znamo što je sloboda izražavanja, i svi ćemo se zdušno boriti za nju. Mnoge su se već rasprave u medijskom prostoru vodile o tome koliko se ograničavanje slobode izražavanja, bez obzira na to je li riječ o govoru mržnje, kosi s člankom 19. Deklaracije o ljudskim pravima i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, koji jamči “slobodu primanja i širenja informacija i ideja svake vrste”.

Za razliku od tih međunarodnih dokumenata, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava navodi pod kojim okolnostima to pravo može biti ograničeno pa i sankcionirano – u pitanjima državne sigurnosti te radi sprečavanja nereda ili zločina, zaštite morala te zaštite ugleda ili prava drugih. Sad zamislite koliko ste puta sami naišli na primjere koji krše ovu konvenciju i koji bi trebali biti sankcionirani. U hrvatskom pravnom sustavu postoji niz zakona kojima se definira sloboda govora, ali i njezina zloupotreba.

Za primjere o kojima govorim u ovom tekstu najvažniji su Zakon o suzbijanju diskriminacije i novi Kazneni zakon koji sankcionira govor mržnje te definira i druga, u zakonu nova kaznena djela koja se mogu počiniti javnim izražavanjem, poput onih protiv časti i ugleda: uvredu, teško sramoćenje, klevetu i povredu ravnopravnosti. U najavi je i Zakon o sprečavanju neprimjerenog ponašanja na društvenim mrežama, iako mnogi stručnjaci misle da ga nije potrebno donositi jer sve to već sadrži Kazneni zakon. No zakon je jedno, a njegova primjena nešto drugo.

Kad stvarna osoba vrijeđa, sramoti ili kleveće drugu osobu, moguće ju je prijaviti policiji koja potom provodi kriminalističko istraživanje i Državnom odvjetništvu podnosi optužni prijedlog. No što sa svim onim trolovima i anonimcima koji su se toliko namnožili da bi trebalo osnovati poseban istražiteljski ured za otkrivanje njihova identiteta? Osim toga, dalo bi se progovoriti i o trendu “unajmljivanja” trolova pojedinih portala koji računaju na veći broj klikova ako se u komentarima zakuha neki skandal. Europski sud za ljudska prava jednom je već donio presudu prema kojoj je internetski portal jednako odgovora za govor mržnjen kao i za članke koje potpisuju njegovi novinari, uz obrazloženje da komercijalni portal nema pravo komentare tretirati kao javni trg za čiju je kontrolu zadužena policija ili javno odvjetništvo.

Pravo i odgovornost

U glavi pojedinca koji se na internetu oglasi mržnjom vjerojatno postoji opravdanje koje mu omogućuje da s tim živi. Sigurno bi se pozvao na pravo na vlastito mišljenje, zaboravljajući pritom na odgovornost prema drugom biću i društvu koje dijelimo. Sloboda govora dobrobit je pojedinca sve dok ne zadire u tuđu slobodu i dok je ne ugrožava, a to je ono što mnogi ne uzimaju u obzir kad na internetu objave nešto što bi u razgovoru uživo s neistomišljenicima prešutjeli. Možda bi upravo to trebao biti osnovni kriterij u savjesti svakog čovjeka koji ostavlja pisani trag u virtualnom svijetu – da se zapita bi li to u lice rekao osobi kojoj je namijenjeno. Bi li Martini u oči rekao da joj želi smrt ili Mladenu i Ivi da ih treba likvidirati?

Uvjerena sam da bi mu oči u oči s osobom koju mrzi ponestalo hrabrosti te da se u takvim slučajevima, osim zlih namjera, krije i golemi kukavičluk komentatora koji imaju petlje pozivati na linč samo tamo gdje im nitko ne može ništa. Jednom je Miljenko Jergović čitateljske komentare nazvao septičkim jamama koje zjape ispod članaka i doista nije mogao naći bolju metaforu za tzv. slobodu govora koja tu količinu “izmeta” omogućuje. Što nas manje puni tu zahodsku školjku, svijet će biti bolje mjesto.

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj