Zašto ljubav boli?

28/03/2016

Možda nam se samo čini, ali je li moguće da mi danas patimo više od svih junakinja Jane Austen te Bridget Jones i Werthera zajedno? Evo kako ćete tom osjećaju konačno stati na kraj

Kada je Lana Jurčević prije nekoliko tjedana objavila pjesmu “Nitko i ništa” sa svog novog albuma “Pobjede i porazi”, istog smo trena poželjeli saznati koji joj je to gad slomio srce pa da mu polomimo noge (šala mala). No Lana je mudro izbjegla odgovor objasnivši da je pjesmu napisala nekoć davno i da su riječi pjesme o tome kako je ona “bez njega nitko i ništa, samo jedna bezimena priča” posvećene nekoj budućoj ljubavi koja joj tek treba slomiti srce. Jer, kao što svi mi negdje duboko u sebi slutimo, samo ljubav koja nas dokrajči tako da nemamo snage ni ustati iz kreveta, a kamoli shvatiti da je oko nas još stotinu zgodnijih frajera, može biti ona prava. I doista! Internet je prepun postova nesretno zaljubljenih djevojaka koje iskreno progovaraju o tome kako se osjećaju nakon raspada ljubavi. Citiramo, “kao nitko i ništa, bezvrijedno biće koje više ne vrijedi ni pišljiva boba i ni u čemu ne pronalazi smisao postojanja, a kamoli radovanja”. Pa kad već i klinke u vrtiću znaju da svaka ljubav sadrži taj bug da boli kao sam vrag, nije nam preostalo ništa drugo nego proučiti uzroke te ljubavne boli i zapitati se jesu li naše sestre u prošlosti podjednako patile. Ili su se možda tu i tamo znale prošvercati neranjena srca? I ne manje bitno, postoji li neki analgetik (ili barem program koji bi uspješno spojio sve djeliće rasparanog srca) pa da izbjegnemo tu famoznu patnju koja sa svakim stoljećem postaje sve gora. Da bismo vam pružili odgovore na sva ta pitanja, dobro smo proučili knjigu sociologinje Eve Illouz “Zašto ljubav boli”. I konačno vam možemo izlistati popis glavnih krivaca zašto je najljepši i najvredniji osjećaj na svijetu postao tako prokleto bolan. Pa evo ih... a gle čuda, među njima nije i vaš bivši :)

SRLJANJE BEZ ZAŠTITE

Da se odmah razumijemo, ovdje nipošto ne mislimo na to da iste večeri kad upoznate frajera srljate u seks bez zaštite, nego na to da smo mi cure tijekom povijesti izgubile dosta zaštitnika i rituala koji su nas na neki način izolirali od bola. Uostalom, pokušajte se pomoću kostimiranih filmova ili starih romana prisjetiti kako je izgledalo udvaranje do 19. stoljeća. Cure su sjedile kod kuće s mamom, tatom, sekama, tetama, šukunbakama, a frajer je trebao skupiti hrabrosti i pokucati na vrata te pred njima pokazati sve svoje zavodničko umijeće. Dakle, trebao je biti fin, piti čaj uz podignuti mali prst, svako malo govoriti: “Da, prosim lijepo, hvala, da, molim.” U prijevodu, mladić bi trebao prvi reći da mu se djevojka sviđa, i to tjednima dokazivati – bilo pjevanjem pod prozorom, recitiranjem ljubavnih stihova, pisanjem poruka, buketima cvijeća, izletima do oblaka... Ok, malo smo se zanijeli. ;) S druge strane, dama je danima mogla biti suzdržana, a onda čak prezirno frknuti nosićem ako joj se udvarač ne bi dovoljno svidio. Ukratko, prvo su išli dobro poznati rituali, a tek bi onda za njima počeli kaskati i pravi osjećaji. Iako se nama to danas možda čini kao potpuni gubitak vremena, ti su nas rituali zapravo štitili od siline emocija i funkcionirali kao neka vrsta branika. Nećemo vas nagovarati da se držite starih mudrosti koje su majke govorile svojim kćerima u prošlost (“Draga ćerce, zapamti da si, kao nijedna žena, ne bi trebala dopustiti pomisao da bi mogla voljeti prije nego što otkriješ da te netko voli”), ali trebalo bi razmisliti o tome da malo usporite. Možda biste u prva dva-tri susreta doista mogli uključiti i frendice kao svoje zaštitnice.

SEKS BEZ LJUBAVI

Znamo, ta dva fenomena, prema vašem mišljenju, nikada nisu ni išla odvojeno, ali u muškoj su se svijesti ona početkom 50-ih godina prošlog stoljeća doista odvojila. Dopustite da vas podsjetimo, hipi kultura s raskalašenim ponašanjem, muški magazini, emancipacija, kontracepcija... Da, bilo je pitanje vremena kad će redovit seks prestati biti misterij i rijetka ptica te biti proglašen zdravim stilom života, a seksepil ključni kriterij za odabir part­nera, a to, morate priznati, komplicira stanje na bračnom tržištu. Jer dok se nekada doista biralo među sebi sličnima (po horizontalnoj shemi), dakle pojednako imućnima i bilo je dovoljno da cura bude dobra karaktera, mila i prosječno lijepa, danas se pojavilo stotinu kriterija koji izmiču definiciji (seksualna aura, erotska privlačnost, faktor X), a da ne spominjemo kako je samo zbog seksi izgleda moguće napredovati i preskočiti desetak stepenica (vertikalni odabir u ljubavi). Uostalom, prisjetite se priče ruskog siročeta Natalije Vodianove koja bi, da nije tako dobro izgledala, možda i danas prodavala jabuke na ukrajinskoj tržnici, a ne bila udana za ruskog milijardera.

Tužna žena, telefonFRAJERI DOMINIRAJU TRŽIŠTEM

A s vremenom se doista stvorila neravnoteža između ponude i potražnje te su frajeri počeli birati cure iz mnogo većeg bazena. Još je gora vijest da su oni s vremenom prestali biti ranjivija strana jer gdje god su se okrenuli, mogli su odabrati neku curu, i to bez višemjesečnog udvaranja i nagovaranja njezinih roditelja. I nedostajao je samo jedan korak do toga da se takvo ponašanje proglasi erotskim kapitalom u kojem se dečki ponašaju kao najgori kapitalisti - misle da su uspješni ako gomilaju broj ljubavnica, ups, trofeja. I logično da su prestali sanjariti o tome da se vežu, da si povećaju bogatstvo ženinim mirazom, a kamoli da nešto obećaju jer nikada ne znaju kada će iza ugla naletjeti neka bolja. I tako je Werther postao playboy i mi smo (svaka čast iznimkama) mogle zaboraviti na to da će nam momci slomljena srca pisati pjesme i jecati pod prozorom. Baš naprotiv! Frajeri su zahladili svoje osjećaje, počeli migoljiti, ne javljati se, praviti ludima, ukratko počeli su bolovati od vezofobije. I što nam preostaje nego da proučimo taktike neprijatelja. Naime, u priručniku za frajere “The Rules” izvjesni autor, premazan svim mastima, tvrdi da je jedini način da prestanemo toliko patiti zbog ljubavi to da postanemo stručnjakinje u distanciranju. Evo, već gasimo mobitel.

EGO KULTURA: 100% UŽITAK

Ok, ne želimo tvrditi da se u prošlosti nije patilo, ali nekako nam se čini da se ta patnja znala oplemeniti ili, kako se tvrdilo, pročistiti dušu – pisanjem pjesama ili efektnim uzdisanjem te da je ona u doba dvorske ljubavi i trubadura jačala karakter, a danas nitko nema strpljenja ni odraditi bol. Štoviše, čim nas netko povrijedi ili nam da košaricu, plačemo na sve strane, jurimo kod doktora, gledamo forume i u Google upisujemo sljedeće pojmove: tableta protiv ljubavne boli, može li se dilitati bivši, prekid bez po muke... Naime, ideja da se ljubavi treba pristupiti ne na pjesnički nego na medicinski način rodila se u 16. stoljeću, kada je Robert Burton prvi počeo vrijeđati žrtve ljubavi i nazivati ih robovima, luđacima, slijepima poput šišmiša. A čini se da se i danas gleda na ljubav kao na neki emotivni poremećaj pa znanstvenici punom parom rade na tome da jednim klikom izbrišu sva bolna sjećanja na bivše.

VOLIM, DAKLE VRIJEDIM

Ah, kako je nekada sve bilo jednostavno! Ako bi neka junakinja iz romana Jane Austen izvisila, taj bi si ljubavni neuspjeh objasnila nekom višom silom, ne bi si odmah prišila osjećaj manje vrijednosti. Objasnila bi si to riječima da je nova cura jednostavno iz bolje kuće, bolje obrazovana te da to nema veze s njom. Dakle, nije joj palo na pamet pomisliti da je ona “nitko i ništa”, a mi danas neprestano trebamo potvrde ljubavi. Uostalom, sjećate se što je rekla Bridget Jones o tome kako je doživjela ljubavni krah? Kao da joj je netko na svim dijelovima tijela utisnuo rečenicu: “Odbija se!”

Nesretna zaljubljena cura

UBIJA LI ZNANOST LJUBAV?

Trebamo li možda zavidjeti našim dalekim precima koji su ljubav povezivali s Amorovim strelicama, bahatim bogovima s Olimpa koji su se voljeli poigravati našim srcima i pripisivali joj mistične, iracionalne i kvazireligiozne atribute? Ili trebamo biti sretni što smo u stanju secirati ljubav do najsitnijih detalja. Ti evolucijski biolozi već su odavno izračunali koliko vremenski traje ljubav (dvije godine, i to u tri faze: strast, ljubav, dosada, dakle treća godina je gratis). Ne bismo se zalijetali s odgovorima i tvrdili da je znanost ubila ljubav, ali činjenica je da previše mozganja o ljubavi šteti spontanosti koja je neophodna. Uostalom, otkad se ironija uvukla u naše doživljavanje ljubavi, više joj nikada nećemo moći prići nevino i naivno. Štoviše, otkad smo počeli dejtati po fejsu, ljubav se pretvorila u jedan veliki dućan u kojem su sve namirnice mjerljive, usporedive i zamjenjive. Ne vjerujete nam? Poslušajte što kažu psiholozi koji proučavaju naše želje. Čim neki predmet ili osobu stavite pod povećalo i počnete racionalno secirati, oni će s vremenom izgubiti privlačnost i vjerojatno će vam se neki drugi model učiniti poželjnijim

ROMANTIČNI FILMOVI I KNJIGE

Prva ideja da romani potiču nestvarne i opasne osjećaje pojavila se još u 18. stoljeću, a čini se da je uspjela preživjeti sve do danas. Jer koliko smo puta čuli da netko napada naše omiljene romantične filmove, a mi nikako ne želimo čuti njihovu poruku. Na primjer, da bi zgodna žena, ma koliko zgodna bila i koliko god nalikovala Juliji Roberts, prebačena u stvarni život najvjerojatnije završila na ulici kad bi je se Richard Gere zasitio. Ok, svi znamo da su romantične komedije nerealne jer ljubav u njima uvijek pobjeđuje usprkos svim razlikama, ali što je u njima tako opasno? Štetno je to što su romantični filmovi i knjige zapravo šifra za velika očekivanja i još veća razočaranja. Sjetite se što je rekla Carrie u jednoj epizodi “Seksa i grada”: “Svaki put kad mi neki frajer kaže da je romantičan, dođe mi da zavrištim jer to znači da će, čim se nakon nekoliko tjedana otrijezni, skine ružičaste naočale i ugleda stvarnu mene, pobjeći kao Ptica trkačica.” No kao što je rekao jedan odličan suvremeni pisac Jonathan Franzen, ljubavi boli, ali ne ubija. I bolje voljeti, pa makar malčice i patili nego se bojati prepustiti ljubavi samo zato da ne bismo bili ranjeni. Dakle, da čujemo, tko vam se sviđa? I zbog koga ćete biti predivni, jedinstveni i vrijedni, volio vas on ili ne?

Aleksandra Orlić

Novo

Komentiraj