Ljubav u doba korone

02/05/2020

Koje su šanse da se nakon 673 godine ponovno pojavi virus koji će čovječanstvo natjerati u karantenu. I to baš u trenutku kad ti se napokon netko svidio? I živi, naravno, s druge strane granice. Crna smrt ili kuga pojavila se u Europi 1347. godine, a ona i on imali su sva stoljeća da se sretnu. Ali ne - moralo se to dogoditi baš sad

Znaš, ide mi se u neku kavanu, onakvu pravu s kockastim stolnjacima i da svira neka živa muzika, bol i radost, tuga i ples, kužiš - rekla je Ana iz Zagreba jednog utorka svojoj sestrični Tini u Beogradu. Utorak je ujedno bio posljednji dan kad se uopće mogla naći rezervacija za petak. Jer bio je kraj veljače i život je bujao, svi kafići, klubovi i kavane pucali su po šavovima. Sviralo se i pjevalo, orilo i plesalo kao da sutra ne postoji. Nitko nije slutio što je na pomolu. Ana i Tina te su večeri bile posebno dobro raspoložene, onako kad te baš briga i nemaš što izgubiti. “Hej, uzmi ovo i pogledaj poslije u miru”, potapšao je neki lik Anu po leđima u trenutku kad je sjela.

Zbunjeno se okrenula i vidjela samo kako odlazi. Razmotala je papirić, a tamo je pisao broj mobitela 7777-777. “Kaaaj? Neki tip mi je dao krivi broj? Što je ovo”, pitala se dok je pokušavala odgonetnuti tko je on. “Gledat ću tamo u onu skupinu tipova preko puta, ako netko odvrati pogled, onda je to taj”, mislila je. Nije trebalo dugo da dobije pogled natrag. Pozvala ga je rukom. “Čekaj, dao si mi ovaj neki lažni broj, ne kužim”, pitala ga je kad je prišao. U tom je trenutku došla i Tina. “Zamisli koji mi je broj dao”, rekla je. “Ti si mojoj sestri dao lažni broj”, napala ga je i Tina.

Nije se ni snašao ni rekao kako se zove, a već je bio u unakrsnoj paljbi. Fast forward - broj je bio pravi. I on je bio pravi. Barem u tom trenutku njezina života. Našli su se prvo na ručku, gdje je ona dovela i svoje prijatelje samo da mu da do znanja da to nije ništa posebno, a onda izašli neki bezvezni ponedjeljak sami. Nije joj se uopće sviđao na tom ručku, sve dok ga nije malo bolje pogledala u oči i pomislila: “Hmmmmm...”

U tom trenutku i zbog te neke iskre u njegovim zelenim očima, kakve nikad nije vidjela, odlučila mu je dati šansu. Nije joj bilo na kraj pameti da išta ima s njim, samo je bila znatiželjna. Dok su tako sjedili jedno nasuprot drugoga na tom prvom dejtu, on joj je rekao kako mu se jako sviđa, baš, baš. Ona je pocrvenjela, frajeri nisu tako direktni u Zagrebu. Zato mu je odmah počela objašnjavati zašto je ne zanima i zašto nikad ništa neće biti. “Imam dečka, recimo to tako. Imam ludi životni ritam, ne drži me mjesto, nisam domaćica, nisi mi uopće zanimljiv s tim svojim poslom od osam do četiri, bilo bi mi puno više cool da čuvaš ovce na Novom Zelandu”, nabrajala mu je na prvom dejtu (poput luđakinje).

A on ju je samo gledao pa upitao: “Pa dobro, možemo li barem imati psa?” A onda ju je uhvatio za ruku. Nije ju povukla. Prošli su je žmarci iz dubine bića. Što je ovo? Razgovarali su sve bliže i bliže dok im se glave nisu spojile. A onda i usne. Bože mili! Frajer divno miriše, divno se ljubi, divan je. Iako je po defaultu totalno bezvezan i nimalo njezin tip. Ali tu je ta neka luda kemija. “Znao sam da ima nešto od prvoga trenutka! Ne mogu te pustiti da odeš a da ne pokušam, nikada si to ne bih oprostio”, priča joj nakon što se znaju puna tri sata. Dopušta mu. Lijepo joj je. Tih fascinantnih 196 centimetara iste muške snage govori joj kako joj nikada neće reći da je lijepa jer to ne može ni izbliza dočarati koliko je savršena. Žmiri cijelo vrijeme da je bolje osjeti, miriše je po vratu i mazi po leđima. Čak i da je sve laž, djeluje poput melema. Crta ovčice i zove je “čarobna devojčice” - pa tko bi tome odolio! Čarolija traje tri dana, ona ne spava i ne jede, proždiru se usnama, rukama, njuhom, pričaju gluposti, kuju planove o kolibi s trijemom i stolicom za ljuljanje, šapuću si i od toga ih prožimaju trnci. Ani je u želucu kaos, a oko nje raste kaos u svijetu koji je poludio zbog koronavirusa.

“Sad shvaćam koliko je sve krhko i kratko - danas je tu nešto, sutra nije. Samo želim u doba korone imati svoju ljubav. Makar ga više nikada ne vidjela. Osjećam se kao u ratno doba, kada moraš živjeti sto na sat samo zato što znaš da je kraj uvijek tu negdje blizu i svuda oko tebe mirišu strah i propast”, kaže Tini koja prevrće očima. No Ani se već uvukao njegov miris pod kožu, ostaje joj u nosnicama i nakon što se rastanu, njuši svoju odjeću koja miriše po njemu, vrti joj se u glavi, ponovno ima 16 godina. Tina je svaki dan sa strahom pita je li se zaljubila. 

“Nisam”, uporna je. Kao da je zaljubiti se nešto užasno opasno. To siroto srce koje je pretrpjelo već toliko toga. “Nikako si to ne smijemo dopustiti”, misli Ana i obećava si da se neće zaljubiti. Ali proživljava pravu dramu kad joj on jednog dana ne piše i ne zove je van. “Moooolim?” “Umoran je, pa ne može više”, brani ga Tina. “Kako ja nisam umorna”, obuzima je potpuno ludilo i hormoni joj divljaju. Kemija se već dogodila, nema natrag, ne može ga samo tako zaboraviti. Piše mu poruku koja graniči s ludošću:

“Ne možeš me prvo zvati savršenom, a onda mi reći da ti se ne da. Imamo još samo nekoliko dana, kako možeš ne biti toliki kalibar! Ništa ne očekujem, osim da me tako ludo voliš dok sam tu! Kako možeš biti tako normalan?” Njegova poruka je divna, ne zamjera joj što je luda, barem ne jako. Kaže joj uživo da ga je to jako pogodilo jer ispada da mu ne vjeruje. Ali da mu je falila. Da stvarno nije njezin kalibar. Ali da mu daje energiju. Sad ga već malo i voli. A to nikako ne želi. Dolazi i taj posljednji dan, ona mora kući. Potajno priželjkuje da se zatvori granica zbog korone, da zauvijek s njim živi na nekom brdu i da čuvaju ovce.

Došao joj je kao naručen u trenutku kad je od svega gotovo odustala te joj pokazao da uvijek ima nade. Ulazak u njegov portal i dimenziju bio joj je potpuno oslobađajući. Možda bi mu umjesto “volim te” trebala reći - “hvala ti”! Nevjerojatno, ali upravo joj je to rekao kad su se grlili za kraj na kiši. “Hvala ti!” Ona je otišla preko granice koja se zatvorila nedugo nakon toga. On je ostao u nekom drugom svijetu.

Ali ulaskom u svoj portal, Ana nije prestala misliti na njega. Vijesti su svakim danom bile sve gore i trenutačno sama sjedi kod kuće. I misli što da radi - da mu šalje poruku? Ili možda ne? U sretnom i revijalnom tonu? Ili da ga pita je li mu još draga? Gotovo je izda srce od svih vijesti koje sluša o tome kako uskoro neće moći nikamo, a kamoli preko granice. Jer osjećaji se ipak ne mogu staviti na “hold”. Nema tipke “odgođeno”. Ali u doba koronavirusa nekom najbolje možeš reći “stalo mi je do tebe” - tako da ga ne vidiš! Oj, živote!

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj