Zar trebamo postati nevidljive?

13/08/2014

Nije li užasno opterećujuće razmišljati o tome kako u nekim godinama zapravo prestajemo postojati jer više ne izgledamo dobro kao nekada, pita se Milana Vuković Runjić

Sharon Stone nedavno je u nekom intervjuu izjavila: “Imam 56 godina i osjećam se odlično.” Pritom se hrabro slikala i, bez blagodati Photoshopa, objavila lice istetovirano borama, većim i manjim. I koliko god se čovjeku srce stisne kad se sjeti kako je izgledala u “Sirovim strastima” prije 20 godina, premda je ona i dalje iznimno lijepa žena, postavlja se pitanje zašto je pristala na intervju u kojem su glavna tema – njezine godine. 

Svi znamo da vrijeme prolazi i da svake godine slavimo izvjesni rođendan. Netko teško prevali dvadesetu (poput mene, koja sam pola godine prije 20. rođendana bila potištena jer “djetinjstvu je kraj”), netko osjeti velik pritisak uoči 30. rođendana (jer su se mnoge frendice udale i dobile djecu, čak i razvele, dok netko živi kao da je i dalje tinejdžer), netko prospe silne suze na svoj 40. rođendan, računajući da je sada doista gotovo sa svakom šansom da se nešto konstruktivno dogodi na ljubavnom planu... a nakon toga živimo još silna desetljeća, čudeći se da život i dalje traje, da smo i dalje žene, da i dalje dobro izgledamo, da i dalje postoje muškarci kojima se sviđamo... da smo možda starije nego prije, ali i nešto mudrije...da neke glupe situacije koje su nam se događale prije deset godina više sigurno ne bismo ponovile... i da nije najgora stvar na svijetu imati “toliko i toliko” (vi recite koliko) godina. 

Zašto se mi to ispričavamo?

Nakon njezina potpuno bijelog i čistog lica na nedavnom festivalu u Cannesu, Nicole Kidman kao da si je potpisala smrtnu presudu. Umjesto o njezinu novom filmu u kojem glumi Grace Kelly, novine su se raspisale o tome je li zvijezda opet uzimala injekcije botoksa te zašto se toliko plaši svojih godina. To je nešto što nas doista može umoriti, sve te glumice koje kao da se ispričavaju obožavateljima što vrijeme prolazi. 

Dok se Sharon Stone ponosi time što nikada nije išla pod nož, Madonna elegantno prešućuje nagađanja o tome je li i koliko puta posjetila estetskog kirurga. Ali i hrabra Sharon priznaje da je jednog dana u svojim 40-ima ušla u kupaonicu s bocom vina u ruci i rekla si: “Ne izlaziš odavde dok se ne pomiriš s time kako izgledaš!” Iskreno sumnjam da je prizor koji ju je zatekao u zrcalu bio baš tako grozan. Kao što sumnjam da bi tolike glumice morale uzimati injekcije otrova da bi im čelo bilo bez bora, ali i bez izraza. 

Otplešimo cijeli ples

Znamo kako je odjednom dosadno vidjeti Meg Ryan na velikom platnu. Samo, treba li kriviti njih što se loše nose sa svojim rođendanima ili svijet oko nas koji kao da slavne osobe smatra krivima što vrijeme prolazi. Isto je nekoć mučilo i Gretu Garbo, koja se u nekim godinama povukla od reflektora i sakrila lice velikim naočalama, a jedna od rijetkih žena koja nema problema s time što će ove godine napuniti 80 jest Judi Dench, koja još snima filmove iako nije imala korektivne zahvate. 

Nije li život ljepši ako ga punim plućima živimo do kraja, a ne samo do pola ili do trećine? Nije li užasno opterećujuće razmišljati o tome kako u nekim godinama (sa 30, 40, 50...) zapravo prestajemo postojati jer više ne izgledamo savršeno kao nekoć (u vlastitim, a samim time i u očima drugih)?! 

Istraživanje u Engleskoj pokazalo je da se većina žena počinje osjećati nevidljivom sa 46 godina. Dobra je to vijest u odnosu na 35 godina, koje u svojoj knjizi “Seks i grad” spominje Candace Bushnell kao fatalnu dob u kojoj se muškarci više ne okreću za vama, bez obzira na to što imate minicu i štikle. 

Rekla bih da je riječ o potpuno nerealnim i proizvoljnim procjenama jer postajemo nevidljive samo i jedino ako to želimo, ako doista mislimo da nam je jako naškodilo to što smo rodile, što naše tijelo više nije u savršenoj kondiciji, a mali podbradak smeta našem licu. Međutim, što ako se baš takve volimo? Čitala sam u knjizi “Žene koje su trčale s vukovima” Clarisse Pinkole Estes da u nekom plemenu starije žene imaju više udvarača od mlađih jer se godine i iskustvo smatraju seksepilnim. Starice se tako jedva mogu obraniti od nasrtljivih obožavatelja, a mlade samuju u svojim šatorima. Što je više djece žena rodila, što su dublje bore na njezinu licu, to je u tom plemenu suprotni spol za njom luđi, utvrdila je autorica. 

Vrijeme radi za mene

Zašto je ta priča toliko zabavna? Zato što razotkriva tajnu “mladosti” i “starosti”: sve je to u našim glavama, pa tako i potreba slavnih osoba da se ispričavaju što su navršile neke godine ili da glasno ponavljaju da im to uopće ne smeta. Nije pitanje treba li ići pod nož ili ne, pitanje je možemo li se osjećati ugodno u svojoj koži i ako ne, zašto? Što nam toliko smeta? Poneki kilogram više ili predrasude? Ili, kao u mojem slučaju, Shakespeareov sonet “Kad četrdeset zima nabora tvoje čelo”, kojeg sam se uvijek plašila, sve dok nisam napunila tih četrdeset zima. 

I trebamo li doista odlaziti na imaginarne mitinge žena u nekim godinama, na kojima svaka od nas ustane i kaže “imam toliko i toliko godina i osjećam se loše”. Moja depresija od navršenih dvadeset godina ponovila se još nekoliko puta, ali, gle čuda, kad sam navršila četrdesetu, nisam ni trepnula. Osjetila sam da vrijeme radi za mene, a ne protiv mene te da je, zapravo, fantastično imati malo više godina. Što ne znači da se cijela moja krhka konstrukcija neće srušiti kad jednog dana prijeđem pedesetu.

 

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj