Čekajte, i vi mislite da ste obična prevarantica?

24/06/2020

I da je pitanje vremena kada će vas skužiti?
Bez brige, niste plastična patkica, a ni fejkerica u redu pravih. Samo patite od tzv. impostor sindroma ili, bolje rečeno, fenomena prevaranta. I krajnje je vrijeme da ga stresete s krilca i poletite visoko, visoko...

Meryl Streep ga ima. Albert Einstein ga je također spominjao, a nedavno ga je na govoru koji je održala na Harvardu priznala i oskarovka Natalie Portman. Ništa bolje nisu prošli ni Tom Hanks, bivša šefica WHO-a Margaret Chan te spisateljica Maya Angelou koji se cijeli život bore s njim, sve dok ga Facebookova poslovna direktorica Sheryl Sandberg, navikla na ispovijedi na društvenim mrežama, nije uhvatila za šiju i detaljno opisala u svom bestseleru “Lean In”, vrativši se u svoje studentske dane.

“Svaki put kada bi me prozvali na nekom predavanju da izložim seminarski rad, bila sam uvjerena da ću se izblamirati. Kao što sam svaki put nakon netom održanog ispita bila uvjerena da ću pasti. A svaki put kada se to ipak ne bi dogodilo i kada se nisam osramotila – štoviše, čak sam super prošla – negdje duboko u sebi imala sam osjećaj da sam ih sve povukla za nos te da je pitanje vremena kada će se podići dimna zavjesa i svi će shvatiti da sam samo najobičnija prevarantica.” Zvuči suludo? Ma kakvi! Jer taj je varljivi osjećaj toliko proširen da ga je gotovo svaki čovjek iskusio barem jednom u životu. Ili ga tek čeka.

Ma dogodilo se... Možda ste ga i sami osjetili na svojoj koži, s tim da vjerojatno niste imali pojma da taj osjećaj ima i službeno ime i prezime – Impostor Syndrome, što bi i u prijevodu bilo nešto kao prevarant, prodavač magle, mutikaša ili neki daljnji rođak Munchausenova sindroma. Pojam potječe iz 1976. godine, kada su ga prvi put uočile i imenovale dvije američke psihologinje Pauline Rose Clance i Suzanne Imes. One su shvatile da mnogo ljudi s kojima rade ima problem s prihvaćanjem vlastita uspjeha. Konkretno, to znači da uspjeh koji su postigli nisu pripisivali sebi i svojim zaslugama nego vanjskim utjecajima kao što su sreća, slučaj, povoljna meteorološka situacija, odlična konstelacija zvijezda... Ili možda samo to da su nekome bili jako simpa, dragi ili seksi. Znate kamo sve to vodi? Pa pitanje je vremena kada ćemo početi sumnjati u sebe i misliti da smo trenutačnu poziciju ili titulu dobili potpuno slučajno, a ne zato što to zaslužujemo. A cijelo to vrijeme, umjesto da uživamo, živimo u strahu da će se sve to već vrlo brzo otkriti, a mi ćemo završiti tamo gdje i pripadamo - na samom rubu društvene ljestvice. Prodajući jeftine trikove sa šibicama na cesti koji, eto vraga, više ne uspijevaju.

A sada malo udahnite jer nije sve tako crno kao što se možda čini. To što se vi osjećate kao prevarant ili prodavač magle nipošto ne znači da to i jeste nego samo da imate iskrivljenu percepciju o sebi. A o drugom dijelu te složenice “sindrom” nećemo previše ni raspravljati, samo ćemo reći da je potpuno pogrešan jer nas odvlači u pejorativne vode, smještajući osjećaj u rang bolesti i poremećaja pa ćemo se u daljnjem tekstu radije koristiti riječju fenomen. A sada loša vijest - od ovog fenomena najčešće pate upravo nadarene, inteligentne, sposobne i uspješne osobe. Cool cure koje, unatoč svim postignutim rezultatima, i dalje imaju osjećaj da nisu (dovoljno) dobre i da nisu zaslužile uspjeh. Naime, istraživanja pokazuju da je čak 70% stanovništva barem jednom u životu doživjelo taj osjećaj. I uopće nije važno koliko imate godina, kakav je vaš društveni i kulturni background, koje je vaše zanimanje ni kakav lifestyle njegujete.

Ok, ipak postoji jedna razlika. Žene zaposlene u znanstvenim zanimanjima nešto češće pate od tog sindroma od svojih kolega. Ok, nećemo vam lagati i reći kako taj osjećaj da nemate pojma što radite i da ste odlučili fejkati sve dok vam ne uspije nema temelja u našim iskustvima jer svi smo bili i situaciji kada smo tek došli u novu sredinu, postali šef, prvi put uzeli u ruke škare, skalpel, telefon, miš ili netom rođeno dijete pa se upitali: “Ajme, hoću li biti u stanju to izvesti ili će sve otići kvragu?” Bez brige, u redu je ako povremeno imate osjećaj da ste prevarantica, no problem nastaje ako vam se čini da vas taj osjećaj prati cijeli život. Naime, znanstvenici su otkrili da postoje dva glavna tipa “prevaranata” - oni koji se ubijaju od posla i oni koji zabušavaju. Prvi su pravi štreberi, radoholičari ili, kako se nekada govorilo, radnici udarnici koji će se ubiti od posla jer misle da će tako maskirati svoju nesposobnost, dok druga grupa čeka da im voda dođe do grla. Znate ih, sve rade u posljednji trenutak, a sve kako bi imali opravdanje da nije bilo dovoljno vremena kako bi pošteno obavili zadatak.

Potpuno je svejedno koji ste od ta dva tipa, važno je to da je fenomen prevaranta loš za vaše psihičko i fizičko zdravlje. Ne trebamo vam zorno dočaravati koji su sve simptomi trajno nagomilavanog stresa – od depresije i burnouta do toga da blokirate sami sebe i onemogućavate si razvoj karijere. Ima li lijeka? Naravno da postoji alat kojim se možete riješiti tog gadnog prevaranta u sebi, no problem je u tome što se taj fenomen ne prepoznaje lako jer je maskiran u osjećaje kao što su nisko samopouzdanje, povučenost i skromnost. No imate li blago paranoični osjećaj da ovaj članak govori upravo o vama, velika je vjerojatnost da patite od tog fenomena. Bravo! Čestitamo! Jer to je najvažniji korak - uočiti problem. Šok-terapija! Počnite bilježiti svoje unutarnje monologe. Jesu li to rečenice “Zašto me to uopće pitate? Znate da nemam blagog pojma” ili “Ma to mi je rekao samo zato što je želio biti ljubazan”.

Da, to smo i mislili. To su te rečenice koje stavljaju pod upitnik vaše sposobnosti i vrijednost. No nema vam druge. Morat ćete ih staviti na papir i ekran. To je jednostavno dio šok-terapije koja sadrži i ljekoviti paradoks. Mislite da ste glupi i nesposobni, a da su svi oko vas puno pametniji, sposobniji i kompetentniji. Što vam to govori? Pa ako su svi oko vas baš tako pametni kao što mislite, kako to da onda ne primjećuju da ste vi tako blesavi i ništa ne znate napraviti kako spada osim kao patkice na fotki govoriti: “Pa-pa-pa...” Sljedeći korak jest da otvorite usta i glasno progovorite o tome što vas muči. Nemojte se iznenaditi ako osjetite golemo olakšanje i ako brzo dobijete puno pristaša koji će se pronaći u vašoj priči. Korak treći jest da počnete pisati dnevnik. Ok, oni ambiciozniji mogu pisati knjigu, blog ili snimati vlog. Poanta je u tome da to radite redovito i da ne škrtarite s navođenjem vlastitih zasluga. Svaki dan zapišite barem jednu stvar koju ste super napravili – od toga da ste ispričali dobar vic, organizirali odličan ročkas ili odradili težak i zahtjevan projekt. Tako ćete steći realniji uvid u sva vaša postignuća i dokumentirati uspjehe. Na isti način funkcionira i “Hvala trening” jer to što niste u stanju prihvaćati komplimente nije samo razarajuće za vašu psihu nego je i neuljudno.

I ne, nemojte misliti da su ovo ok odgovori: “Ali bilo je tako jeftino.” ili “Pa to može svatko. Hvala, ali...” Zaboravite te mlake odgovore koji su posljedica toga što vam je neugodno i imate manjak vjere u sebe. Recite jasno i glasno “Hvala!” i dignite glavicu kao patkice na fotografijama. Ako ste baš raspoloženi, možda biste se mogli i nasmijati, ha? I neka vam ne pada na pamet odmah uzvratiti nekim protu-komplimentom jer svi znamo da on baš ne dolazi iz srca nego iz glave. Točnije rečeno iz onoga mračnog kutka gdje stanuju vaše sumnje, nesigurnosti i strahovi. Tek kada budete sposobni prihvatiti kompliment u cijelosti, imat ćete dovoljno veliko emotivno igralište da zamahnete i uzvratite iskrenim komplimentom. Ali i početi trenirati kako prihvatiti sami sebe. Tako barem pokazuju istraživanja provedena na bečkom sveučilištu.

Ok, nećemo vas uvjeravati u to da je mozak tako lako deprogramirati i natjerati ga da preko noći počne vrednovati ono u što ste do jučer sumnjali. Da sve to ne ostane još jedno prodavanje magle, tu su sjajne vježbe i seminari koje možete pronaći na web stranici američke znanstvenice dr. Kristin Neff (www.self-compassion.org). Naravno da ne postoji trik kojim će sve to što vas je mučilo godinama preko noći nestati, ipak nismo David Copperfield. No to nipošto ne znači da se ne možemo veličanstveno nakloniti publici koja nam plješće za nešto što smo postigli baš poput njega, ma koliko to bilo malo ili veliko. Bravo! Bravissimo! Maestralno! Glavu gore!

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj