Što se dogodilo kad sam na 7 dana prestala gledati televiziju?

04/03/2017

Ljudi u prosjeku troše čak pet sati dnevno gledajući televiziju, pet sati! Naša je Cosmo novinarka prihvatila naizgled jednostavan izazov i na tjedan se dana odlučila odreći najpopularnijeg „ispunjavatelja“ slobodnog vremena.

„Sedam dana bez TV-a? Nikakav problem!“, rekla sam u petak kad mi je urednica predložila zadatak za sljedeću temu. Zapravo, mislim da uopće ni ne gledam TV u toliko velikoj mjeri, možda tu i tamo. Postoji milijun načina na koje mogu ispuniti svoje slobodno vrijeme, doista mi nije potreban. Zapravo ga više gledam iz praktičnih razloga – tamo je, upaljen je i odvraća mi pažnju.

Da, upravo je to ono što nas tjera da mu se neprestano vraćamo. Poput svojevrsne žvakaće gume za um – svjesno ili nesvjesno, ovisni smo o njemu, a kako nećemo biti ovisni o nečemu što nas s takvom lakoćom odvraća od stresne svakodnevice, što nas uzbuđuje ili nasmijava. „Ovo će biti dobro za mene“, pomislila sam. „Imat ću više vremena za posao, za sebe, za sve one stvari koje odgađam jer mi upravo počinje omiljena serija. Ovo će biti super! Što će mi uopće TV?“ Bila sam uvjerena kako ne spadam u onu grupu ljudi koja ne može zamisliti život bez velike crne kutije. „Ja? Ma nema šanse.“ Mislim da u tom trenutku nisam bila previše svjesna u ono što se upuštam i definitivno nisam bila svjesna činjenice da ne mogu naći vremena za piće s prijateljima, ali nekako uvijek pronalazim vrijeme za filmski maraton.


No, krenimo ispočetka.

Odrasla sam uz sve one tipične serije iz 90-ih: „Full House“, „Saved by the Bell“, „Friends“.... dok je god netko bio kod kuće, TV je bio upaljen i bilo da se radilo o vijestima, emisijama, filmovima ili serijama, on je sačinjavao veliki dio naše svakodnevice. Bez obzira na to što sam svoj život mogla oblikovati na bilo koji drugi način i to sam u velikoj mjeri kasnije i učinila, neke su navike jednostavno ostale uz mene. Osim toga, sad imamo Netflix, Pickbox, Amazon i tisuće programa, serija i filmova koji nam stoje na raspolaganju u svakom trenutku. Kako ga onda ne voljeti?


SUBOTA

Možda sam bila previše nadobudna, ali s izazovom sam započela cijeli dan. Simbolično sam isključila TV iz priključka za struju. „Vidimo se sljedeće nedjelje! Možda, možda i ne, nije da mi trebaš“, kažem si ja s podsmjehom. Natočila sam si šalicu kave i sjela na kauč. Palo mi je na pamet kako sam kao dijete svoje subote ujutro provodila gledajući crtiće. Ponekad bih se namjerno ustajala ranije kako bih stigla odgledati cijeli dječji program, a onda bih izašla van i igrala se do mraka. „To je to, ići ću van!“ Odmah sam pozvala frendicu. Jedva sam čekala ispričati joj o svim mudrostima koje sam stekla u svojih nekoliko sati bez TV-a. „Ovo uopće nije tako strašno.“

NEDJELJA

Budilica je zvonila u 10.00 – krajnje vrijeme za ustajanje iz kreveta. Boljela me glava. Kući sam se vratila kasno. „Danas definitivno nisam ni za što“, pomislila sam refleksno sežući za daljinskim upravljačem. Čaj, dekica i „binganje“ „Friendsa“. Savršeno. Ili možda ipak ne? Nedjelja je. Previše sam umorna da bih radila i previše mamurna za ikakvo čitanje. Ivana se ne javlja na telefon. Dan više nije imao previše smisla. Bacila sam se na krevet i zaspala. Sutra ću bolje isplanirati vrijeme.

PONEDJELJAK

Jedna stvar koja ponedjeljak čini manje groznim je ponovni susret s kolegama i prepričavanje dogodovština od proteklog vikenda. Gdje si bila? Da? Kako je bilo? Super! „Mislim da je najgore prošlo“, pomislila sam. Vikendi su zapravo jedino vrijeme kad sam se za popunjavanje slobodnog vremena okretala TV-u jer preko tjedna slobodnog vremena jednostavno nije bilo. „Da, najgore je definitivno prošlo.“
„Joooj sinoć sam odgledala super film. Bio je na HRT-u oko 21:00... i ti si? Jelda da je super?“, pričaju dvije kolegice iz redakcije.
Ne sjećam se kad sam posljednji put proživjela vikend bez ijednog filma. Obožavam ih. Ova su se tri dana odjednom činila kao prava vječnost.

UTORAK

Nikad nisam patila za jutarnjim programom, no emisije poput „Dobro jutro Hrvatska“ nešto su što staviš u pozadinu kad želiš popuniti onu neugodnu tišinu koje sam ja sad imala na pretek. Što da radim dok ispijam jutarnju kavu? Odjednom mi je palo na pamet da sam prije mjesec dana odlučila da ću svako jutro napraviti 10 minuta joge. 10 minuta odmora za tijelo i dušu. Rastegnula sam prostirku. „Zašto ovo nisam napravila prije mjesec dana? Ovo je odlično.“ Napokon sam pronašla rješenje za onih sat vremena rupe prije odlaska na posao. Pobjeda!

SRIJEDA

Stigla sam kući s posla premorena i pomalo iziritirana. „Danas počinje nova sezona moje omiljene serije. Čekam ju već godinu dana. Kako mi to nije palo na pamet kad sam nadobudno pristala na ovaj izazov? Zašto baš ovaj tjedan“, cendravo ću ja kao da mi se zbog jednog članka upravo srušio cijeli svijet. Odjednom mi zvoni mobitel: „Sarita, oćemo na cugu?“, kaže Bruno, kolega s fakulteta s kojim se nisam vidjela preko godinu dana. Novinarski posao – složili smo se – je jednostavno jedan od onih poslova u kojima nemaš previše slobodnog vremena, a onda kad ga imaš, svoje bi kišne večeri radije provodio na način koji od tebe ne traži da obučeš cipele, uzmeš kišobran i zaletiš se do nekoliko minuta udaljenog birca. Padala je kiša. U svakom drugom slučaju, izmislila bih nekakav razlog zbog kojega bih i samu sebe uvjerila da sam zapravo užasno zauzeta, a onda kad bih uvjerila i sebe i njega, poklopila bih slušalicu, uvalila se u fotelju i pustila epizodu, dvije, tri, pet. „Može, idemo.“

ČETVRTAK

Ustajanje. Kava, Joga. Posao. Osjećala sam se poletnije no ikad. Bila sam presretna što smo se napokon vidjeli. Naše se jedno piće pretvorilo u nekoliko, a onda smo ostatak večeri urlali od smijeha prisjećajući se dana na faksu. To vrijeme stvarno leti. Odjednom mi se onih pet sati dnevno činilo kao prava vječnost. I bila je vječnost! Na putu kući, sjetila sam se da sam nedavno od frendice posudila knjigu koju još nisam počela čitati. U ovom mi se trenutku činilo da sam posljednji put knjigu pročitala u srednjoj školi i to zato što je to bilo obavezno. Jesam li ja doista svaki svoj slobodan trenutak od tada provodila buljeći u ekran?

PETAK

„Još samo jedan dan!“, doviknula mi je urednica na ulazu u redakciju.“ Stvarno, cijeli mi je tjedan trajao poput vječnosti. Vjerojatno zato što pola tog vremena nije bilo progutano buljenjem u TV. Ipak, čekao me još jedan veliki dio vikenda. Petku sam se uvijek veselila kao onom veselom danu za junk food i hororce. Što ću raditi večeras? Večer mi je prošla na potpuno neočekivan način – u kuhinji. Iz zvučnika je na sav glas treštala Taylor Swift dok sam skakutala od jednog djela na drugi i pekla kekse i kolače. Ne sjećam se kad sam posljednji put imala vremena peći – nešto što obožavam raditi. Ipak, imala sam genijalan plan – subota je bila rezervirana za društvo, a to je društvo obožavalo moju kuhinju. Ovako sam bila uvjerena da mi neće nedostajati slobodnog vremena za popunjavanje, a svoj ću posljednji dan izazova završiti sa stilom – kućnim partyjem!

NEDJELJA

Kad je budilica zazvonila, već sam bila na nogama – jutarnja me joga previše veselila da bih prespavala tih nekoliko sati ekstra. Uostalom, bila sam lagano uvjerena kako je mamurluk zbog nje postao znatno slabiji. Možda je riječ o autosugestiji no koga briga? Osjećala sam se super.
Ispijajući jutarnju kavu, palo mi je na pamet nešto što mi nije palo na pamet još od petka: „Gotovo je.“ Potpuno ufurana u svoj „nov način života“, u potpunosti sam zaboravila kako je moj jednotjedni izazov sinoć završio i to uspješno! Odjednom me preplavilo veselje i ponos. Uspjelo mi je! To je značilo da se mogu vratiti svojoj rutini, upaliti TV i jutro provesti na onaj svoj stari način. Ipak, vrijeme je bilo sunčano, dan dug, a mobitel preplavljen porukama frendice koja je patila za šetnjom po Jarunu. Ovaj mi put nije bilo teško obući patike i izaći iz stana. Dapače, veselila sam se tome što mi nedjelja neće proći samo da... prođe. A TV? Hm, možda kasnije.

ZAKLJUČAK

Odjednom mi je žao što mi daljinski upravljač ranije nije sam negdje odlutao tako da se moram ustajati svaki put kad želim promijeniti program. Onako lijenoj u nedjelju popodne, znam da mi se to baš i ne bi dalo i možda bih već onda upoznala svijet bez velike crne kutije.

Znači li ovo da više nikad neću gledati televiziju? Naravno da ne! TV je super i bila bi prava šteta izbaciti ga iz svog života. Ipak, odjednom sam svjesna da postoje i puno bitnije, pa čak i zanimljivije stvari izvan moja četiri zida. Da, te se stvari čine toliko nedostižnima onda kad vani pada kiša, hladno je i mračno i nije baš svaki dan dovoljno vedar i lijep da bez ikakve prisile poput djeteta želiš istrčati na ulicu i ne vratiti se do kasno navečer, no jesmo li stvarno toliko lijeni? Je li nam sat vremena gledanja serije doista važnije od sata provedenog u društvu voljenih osoba? Je li stvarno lakše TV svrstati među osnovne životne potrebe i po tome se ravnati do onog trenutka kad shvatimo da je život prošao, a mi nismo učinili ništa jer je ovo bilo lakše.


OK, možda dramatiziram, ali ponekad je doista tako. Što se mene tiče? Moj se život (a i pogled na njega) definitivno promijenio u ovih tjedan dana. Da, zvuči smiješno, ali sedam dana zapravo i nije tako malo kad pola tog vremena ne provedeš uz Netflix i kokice. Što sam naučila? TV definitivno nije razlog zbog kojega bismo trebali odbijati druženje s ljudima do kojih nam je stalo. Svakako nije nešto uz što bismo trebali jesti Nutellu jer je Nutella previše dobra da joj ne bismo posvetili svu svoju pažnju dok ju jedemo. Izlasci su ponekad puno zabavniji od loših komedija. TV se definitivno spustio nekoliko stepenica na mojoj ljestvici prioriteta. Neke stvari ipak ne mogu odgađati, a serije će me uvijek čekati.

Sara Schmidt

Novo

Komentiraj