Instagrame, Instagrame, reci mi ti, u koju ćemo državu danas otputovati

26/04/2021

Scroll, scroll po feedu i zaustavljamo se na putovanju Afrikom.


Prva slika s početka putovanja nastala je u Zračnoj luci Dr. Franje Tuđmana.  Nisam znala da će posjet Franji ikada podsjećati na posjet doktoru. Nikada nisam guglala zašto bivšeg i prvog predsjednika nazivaju i doktorom, ali s titulom dr. u nazivu kao da su znali što nas čeka.

Hrvatska Turistička zajednica bi naziv aerodroma mogla iskoristiti za otvaranje ljetne sezone. „One more doctor to your final destination, and perfect summer vacation with positive thoughts only.

Ispod svoje #tbt Instagram slike upitala sam ljude jesu li jedni od onih koji se pakiraju u zadnji čas i koji se smire tek kada sjednu u avion? Pitanje danas bilo bi: Jeste li zaboravili kako je to pakirati se za daleko putovanje? Pardon, pitanje danas bilo bi: „Kada ste se zadnji put pakirali?“

Jedino što moji prijatelji pakiraju u zadnje vrijeme je ručak za ponijeti na posao. Zapravo, većina njih radi od doma pa u pauzi umjesto na kavu s kolegama otrče do frižidera. Kažu da od  njega nikada nisu doživjeli lock down. Svakih mjesec dana tješimo jedni druge koliko smo slađi i kako nam okruglo lice odlično stoji.

 

Promatram sliku i razmišljam što se toliko promijenilo od datuma ispod slike - 29.04.2019.-e. Dotična djevojka na slici – JA - sjedi na koferu, sa šeširićem na glavi, „whatever“ natpisom na majici i svojim ECCO cipelicama lutalicama. Nešto nedostaje. Zadajem si zadatak da pronađem pet razlika na slici. Sjećate se da smo kao mali često tražili razlike na dvije usporedne slike. Gledam, gledam, gledam..isto lice, malo mlađe i mršavije doduše. Ista marka tenisica, isti kofer, isti „whatever“ upitnik iznad glave i na majici. Heureka, gdje je djevojci maska. Instagram Policijo, uklonite sliku. Samo se šalim, kako smo se i dogovorili, držimo se svih protokola i mjera sigurnosti samo da možemo putovati gdje želimo.

Osim stampeda na safariju, tada je još postojao i stampedo na aerodromima.

Letjeli smo preko Pariza i ilegalno ušli u jedan fancy lounge. U stampedu ljudi koji se tada pojavio, moj zaručnik i ja kriomice smo se ušuljali u meku i medinu hrane i pića u kojoj smo čekali let do Lusake. Oh kako smo se samo bezbrižno gostili i šetali od jedne do druge plate s hranom. Tada nije bilo protokola, mogao si sve uzimati sam, bez kuhara koji stoji ispred hrane omotane u celofanu. Bez srama koliko ćeš porcija uzeti, bez straha da će nas netko primijetiti da smo outsideri. Ne šalim se kad kažem da smo se zaista ušuljali, bilo je toliko zabavno. Hihotali smo se kao srednjoškolci koji nisu uhvaćeni u markiranju. Layover je brzo prošao u ovoj atmosferi, a onda smo se probudili u Lusaki, glavnom gradu Zambije. Brzo po slijetanju počelo je cjenkanje s lokalnim taksijem koji je jedva imao volan. O retrovizorima i popratnim dijelovima da ne pričam. Vožnja po makadamu u ovakvom automobilu bila je prava avantura, svako malo osluškivali smo koji će dio prvi otpasti. Obožavam ovakve države. U Lusaki smo proveli  2 – 3 dana. Prvo jutro obukla sam beige haljinicu i šeširić I izgledala sam kao engleski turist koji ne zna u kojem je gradu jer outfit nije bio prikladan za makadam i okruženje, ali tenisice jesu – s tim nikada ne griješim. Ljudi su me čudno gledali, ali bili su dragi. Prva postaja bila je potraga za internetom. Čekali smo par sati da se dogodi čudo da tarifa koju smo kupili proradi, ali nije se dogodilo. Afrika je poznata po fjaki. Ljudi tamo su iznimno opušteni i usporeni. Kod njih nema stresa i previše žurbe. Sasvim je okej ako ti ne proradi Internet kojeg si platio i zapravo nikoga nije briga ako si travel blogger i trebaš uploadati materijale. Poštujem i to, ali moj zaručnik je puno uporniji oko ovakvih stvari. Ovo je isti onaj iz prve kolumne koji me podsjetio da ECCO tenisice nosi ne samo zato što su brutalno udobne nego i ekonomične. Znate da u vezi uvijek postoje dvije strane. Jedna potrošačka /JA i jedna ekonomična/ON. Nije odustao od nauma da dobije Internet koji je platio jer se po ovakvim gradovima zaista teško kretati,. Tada je nastao video na YT kanalu, ”rasplakali su Andreu.” Taj dio priče dogodio se kada smo išli na autobusni kolodvor kupiti karte za Livingstone i kada je moj zaručnik hodao 3 metra ispred mene sa svojim novim prijateljima Afrikancima. Podržavam prijatelje iz svih dijelova svijeta i to je najbolji dio putovanja, onaj koji vas najviše obogati, ali nije mi bilo svejedno kada se oko djevojke sa šeširom skupila hrpica od 10 muškarca u državi kao što je Zambija. Neki od njih često su pogledavali u njegove džepove, ali većina se divila njegovim tetovažama. Nikada nisu vidjeli ništa slično. Imala sam osjećaj da su u njemu vidjeli nekog „cool lika“ pa mi je bilo malo lakše, ali ipak sam plakala jer je hodao par metara ispred mene. Po prvi put sam  bila ljuta jer ne nosi cipele od kojih će dobiti žuljeve, zaslužio ih je taj dan. Karte su kupljene, Internet smo pronašli u jedinom „modernom“ shopping centru u gradu. Put prema Livingstoneu lokalnim busom trajao je cca 8 sati…do busa nas je vozio naš prijatelj taksist koji se zvao DEVET. Da, baš poput našeg broja devet i bio je nevjerojatno simpatičan. Nekada vjerujem da čak ni ulazak u taksi nije puka koincidencija nego splet nekih dobrih energija. Kada bi upoznali našeg prvog Afričkog prijatelja s brojem devet u imenu shvatili bi o čemu  pričam. Vožnja da Livingstone-a lokalnim busom bila je pravi doživljaj, a izlazak iz busa na krajnjoj lokaciji još  veći. Taksisti ispred su se žustro borili za dva stranca taj dan, no nisu znali da gospodin ekonomični I gospođica velika prtljaga uvijek biraju lokalni način – cipelcug. Makadam i veliki kofer nikada nisu bili problem u očima mog budućeg muža iako je mene smetala prašina koja se podizala sa svakim novim korakom. Svaki puta kada prigovorim kaže, ne kupujemo bez veze OFFROAD cipele. Znate da u muškoj glavi sve mora imati smisla. Raspakirali smo stvari i krenuli u pohod na restorane. Do tada smo jeli u Hungry Lionu, afričkom lokalnom fastfoodu jer je bilo najsigurnije pa nas je riblji restorančić kojeg smo pronašli U novom gradu oduševio.  Na meniju su osim ribe imali i Mohito od litru, život je bio lijep. Obožavam pozitivni kaos u Afričkim državama. Na putu do hotela uvijek se nešto događa. Milijun boja, podražaja, ljudi, preprodavanja na ulici. Energija na ovakvim mjestima je nevjerojatna.



Idući dan posjetili smo Mosi-oa-Tunya nacionalni park koji u prijevodu znači “dim koji grmi”. Tako su se izvorno nazivali Viktorijini slapovi, a naziv su dobili od lokalnih plemena jer se od njih 300 m uvis uzdiže izmaglica koja se može vidjeti s udaljenosti od 30 km. Posjet ovom parku bio je moj prvi susret s pravom divljinom i moja uvertira u pravi safari koji je slijedio par dana kasnije. Boom, moj prvi susret sa žirafama u njihovom izvornom okruženju. Toliko graciozne, otmjene i sjajne. Prave gospođe vrijedne svakog divljenja, tako usklađene s prirodom. Uslijedile su zebra, nosorozi, majmuni, krokodili, impale i ostali stvorovi vrijedni svakog divljenja. Osjećala sam se kao da napokon dolazim u njihovu kuću. Oduvijek sam znala da zoološki vrt nije njihov dom i ti stvorovi nikada nisu trebali dobiti život iza rešetki. Ljudi moji koja blistava ljepota i koliko divljenja. Životinje na svom prirodnom staništu su jedna od ljepših stvari koje sam doživjela. Upijala sam svaku zraku afričkog sunca i osluškivala svaku notu prirode. Bilo je nestvarno kao i zalazak sunca crvene boje na rijeci Zambezi.

 

Sa zalaskom sam utonula u san i dočekala još jedan dan. Dan zbog kojeg osjećam zahvalnost  trnce. Oni dani zbog kojih mi često zasuze oči kada se počnem sjećati. Dani zbog kojih sebe danas volim više. Putovanja su me oplemenila nekim novim pogledima na svijet, na život, na ljepotu i na zahvalnost.

S ovim mislima otići ćemo na još jednu lokaciju koju smo tada posjetili, Viktorijini slapovi. Jedni od najvećih i najfascinantnijih na svijetu. Dužinom od kilometar i pol i visinom od 128 metara, ponosno su pokazivali snagu prirode. Snaga I ljepota na koju ne možeš ostati imun. Ljepota koja te obori s nogu i zvuk koji dok ovo pišem još uvijek čujem. Taj dan ispeglala sam kosu i nabacila malo šminke, ne razmišljajući da slapove ne zanima kako sam se obukla ili izgledam. Oni su oduvijek bili tu da nas podsjete da je čovjek mal spram prirode. Viktoriji slapovi se nalaze na granici između Zambije i Zimbabvea pa možete birati iz koje države ih želite posjetiti. Mi smo prvo posjetili Zambijsku stranu pa pješke prešli na Zimbabvejski. Naravno uz prelazak granice. Ljudi često raspravljaju koja je strana bolja, ali ne postoji točan odgovor jer su obje divne. Taj dan bili smo mokri ko miševi, što od slapova, što od kiše koja je padala. Nije mi smetalo. Nadasve simpatični kineski turisti tada su me uveseljavali svojim čudnim reakcijama na prštanje vode od slapova zbog kojih smo svi bili mokri. Koliko god smo mi bili iznenađeni kod njih je ta reakcija bila simpatično smješnija na sto načina. Taj dan nastao je  video na kojem pjevam “kiša pada trava raste” mokra do kože. Na ovakvim mjestima me često uhvati inspiracija i uvijek kada skoro eksplodiram od sreće počnem pjevati. Brzo nakon kiše, izašla je duga. Ne jedna, nego dvije. Baš kao što to uvijek biva, samo nekada zaboravimo. Vi nemojte.

 

O Africi bi vam mogla pisati na puno stranica, ali okej je da završimo s dugom koja uvijek izađe nakon kiše. Do sljedeće kolumne i novih/starih avantura. 

Andrea Trgovčević

Novo

Komentiraj