Je li to tjeskoba ili sam samo tjeskobna?

12/03/2019

Ako se osjećate tjeskobno prije važnog ispita na faksu to je normalno, no što ako taj osjećaj traje već dugo?

“imala sam prezentaciju na poslu kad sam osjetila kako mi knedla raste u grlu. Nije da nisam htjela nastaviti govoriti. Jednostavno nisam mogla. Htjela sam reći: “Oprostite, ne osjećam se dobro” i izaći iz ureda, ali sam izjurila bez riječi. Došlo je iznenada. Niotkuda. Zapitala sam se koji mi se vrag događa. Sari (31) je prije dvije godine dijagnosticirana anksioznost, nakon što je cijelu godinu trpjela ovakve užasne trenutke, o čemu nikome ništa nije govorila. U tom je razdoblju bila na nekoliko razgovora za posao, a i kupila je svoj prvi stan pa je mislila da su te epizode sastavni dio tako stresnog razdoblja u kojem joj se događaju velike promjene. Razumljivo, zar ne? Pretpostavljala je da će to proći kad se malo odmori i skupi snage za božićne blagdane. No nije bilo tako. Počela se povlačiti u samoću, sve je manje izlazila i družila se. Počela je gubiti apetit, a na poslu se nije usuđivala ustajati od radnog stola da u hodniku ne bi naletjela na neku kolegicu koja bi rado pročavrljala s njom. Čak je jednom odjurila u bolnicu misleći da ima infarkt.

 “Imala sam 29 godina, dobar posao s mogućnošću napredovanja u firmi koja odlično stoji, ali došla sam do točke kada sam pomislila odustati od svega, vratiti se roditeljima u rodni grad i raditi u kafiću u kojem sam radila ljeti kao srednjoškolka”, priča Sara. “No u jednoj sam sekundi shvatila da se zaista ne želim vratiti, da želim zadržati svoj posao i ostvariti svoje ciljeve. Zato sam odlučila otići liječniku.” Trebalo je proći 12 mjeseci nakon prve epizode i puno sati guglanja simptoma kako bi shvatila da pati od tjeskobe prije nego što se zaista naručila kod liječnice na pregled. “Prvi put kad sam nazvala ordinaciju telefon je bio zauzet i ja sam, s malim olakšanjem, spustila slušalicu, odlučivši da ću nazvati sljedeći tjedan. Kad mi je doista dijagnosticiran anksiozni poremećaj, osjetila sam malo olakšanje jer sam već od ranije, zahvaljujući informacijama koje sam prikupila na internetu, sumnjala da je riječ o tome (znam da to liječnici mrze). Kad mi je liječnica spomenula lijekove, nisam bila presretna jer sam se bojala da ću se navući, a onda mi je predložila kognitivno-bihevioralnu terapiju kod terapeuta. Rekla mi je da neću primijetiti nikakav napredak u prvih osam tjedana, a ja sam željela pomoć odmah jer sam mislila da više ne mogu izgurati ni dan pa sam ipak rekla: “Dajte mi lijekove!”

zxzxzx

Anksioznost dolazi u mnogim oblicima i može biti dio vašeg genetskog nasljeđa i u većini slučajeva nije izazvana vanjskim okolnostima, a žene su njome više pogođene od muškaraca. Anksiozni poremećaj ne donosi samo osjećaj tjeskobe nego i razne fobije, nemogućnost funkcioniranja u društvenim situacijama, opsesivno-kompulzivni poremećaj... Svaka vrsta anksioznosti ima različite simptome, no klasični su napadaji panike, lupanje srca, napetost, nemir, plitko i brzo disanje, vrpoljenje ili osjećaj hladnoće i drhtavost. Mentalne reakcije mogu uključivati misli o tome da će se nešto loše dogoditi te povlačenje iz situacija u kojima vam je ranije bilo ugodno, a sada vam se čini da se s njima ne možete nositi. Razlika između toga osjećate li se samo tjeskobno ili patite od anksioznosti jest u situaciji u kojoj se događa i duljini trajanja simptoma. Naime, svi mi možemo biti malo tjeskobni ako, recimo, imamo važan ispit na faksu ili razgovor za novi posao, no kod anksioznog poremećaja osjećaj tjeskobe je mnogo intenzivniji i traje dulje (čak i nakon što osjećaj koji nas je učinio tjeskobnima odavno prođe). On ne mora biti nužno povezan ni s čime. Ako osjećate nalet tjeskobe ili napadaj panike, može vam pomoći duboko disanje. Imate li nalet adrenalina, učinkovit način da ga zaustavite jest da sjednete na neko mirno mjesto, zatvorite oči i počnete polako i duboko disati. Ako su ti osjećaji i dalje prisutni, intenzivni i počinju utjecati na vaš svakodnevni život, vjerojatno je riječ o anksioznosti. Iako se može liječiti lijekovima i terapijom, taj vas poremećaj može pratiti do kraja života, a simptomi se mogu pogoršavati. “Prošla sam razdoblja u kojima su mi se simptomi pojačavali, osjećala sam neprestanu uznemirenost u trbuhu, često sam imala osjećaj da ću briznuti u plač, srce mi je jako lupalo, osjećala sam trnce u rukama i stopalima, a onda i u licu”, priča Sara. Tjeskoba je potpuno drugačije iskustvo za svakog, ali uz pravodobno liječenje većina se simptoma može držati pod kontrolom. Manjem dijelu ljudi ona će biti stalni suputnik u životu, drugi je mogu osjetiti s vremena na vrijeme, a neki se, pak, potpuno oporave

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj