Zaljubljeni u virtualnog lika...

09/06/2014

Uz film “Ona”, u kojem Scarlett Johansson glumi seksi androidicu Samanthu, ponovno se postavlja pitanje o kojem bi svaki čovjek trebao razmisliti – postaju li oni više seksi od nas? Piše Ivan Salečić

Biti u vezi s operativnim sustavima? Ponekad mi se čini da nas je mnogo u takvim vezama – to su ovi koji se ne skidaju sa smartphonea čak i kad idu na izlet koji uključuje slobodno penjanje pa čekiraju fejs dok vise nad provalijom. Ili pak oni koji se ne ustaju od kompjutora pa nema šanse da ikad odu na izlet. Kad gledate neki pametni telefon – kao što je iPhone, koji je onako zaobljen i spreman na svaki dodir, kao netko baš napaljen na maženje – nema nikakve dvojbe da su oni koji su ga stvarali željeli napraviti nešto seksi. No znate kako je s tim seksualiziranim gadgetima – asocijacije koje vežemo uz njih mogu biti seksualizirane. No takav dojam traje dok se ne pojavi nešto (ili netko) kod koga seksualnost nije nikakva asocijacija, nego prije – izravna akcija. U takvom društvu pametni telefoni odjednom ponovno postaju nalik onom što zaista jesu – opeci ili štednjaku. 

Seksi sustavi 

U filmu “Ona” seksi operativni sustav glumi Scarlett Johansson, a tipa koji se u nju zaljubljuje tumači Joaquin Phoenix. Emocionalna veza čovjeka i devicea (u kojoj je, dakako, čovjek taj koji razvija osjećaje prema uređaju – bio on automobil, gramofon ili neki visokotehnološki gadget) nije novost, vjerojatno i nema osobe koja je nije osjetila. No povratna veza, osjećaji koje tehnologija gaji prema nama, još je rezervirana za znanstvenu fantastiku.

Davne 1982. godine režiser Ridley Scott snimio je film “Blade Runner”, koji se zbiva u daaaaalekoj budućnosti – 2018. godine. Radnje tako slojevite da današnji filmovi o tome mogu samo sanjati, ovaj SF noir prati zbližavanje “replikantice”, androidne hi-tech robotice Rachael (Sean Young) i Ricka (Harrison Ford), detektiva koji bi je trebao ubiti jer se – sa skupinom drugih replikanata – krišom ubacila na Zemlju. 

Tko ne voli spojlere, a nije gledao filmove “Ona” i “Blade Runner”, neka radije preskoči ovaj odlomak. Trenutak u kojem jedna tehnologija zapravo ne samo da razvije emocije, nego i potakne živu osobu da se u nju zaljubi, jedan je od dramskih vrhunaca ovoga kultnog djela. Tehnologija, doduše ona s osjećajima, medij je koji će promijeniti čovjeka iz ubojice u ljubavnika.

Koliko god se smatrao noirom, “Blade Runner” je svojom humanom porukom zapravo romantičan kad je riječ o ovakvim kombinacijama. “Ona” je u nekom smislu produžetak te priče – njezini junaci (on je također čovjek, a ona robot) razmišljaju i o drugima. Za njega je to supruga s kojom se rastaje i djevojke koje susreće, ljudi, a ona se zapali za drugog robota – koji je izrađen po liku “beat” filozofa i pisca Alana Wattsa. Dok joj se on stalno vraća, ona mu nastoji naći djevojku i chata s tisućama “korisnika”, među kojima je i nekoliko stotina u koje je “zaljubljena”, emancipirano tvrdeći da te ljubavi osnažuju, a ne ugrožavaju njihov odnos. 

y

U povijesti, naravno, to nisu prvi likovi koji su oživjeli. Dva najpoznatija primjera su antička: Galateja, skulptura koju je izradio Pigmalion s Cipra. Zaljubio se u nju pa molio Afroditu da je oživi – ili ga spoji s nekom djevojkom lijepom poput nje. Druga je Pandora, obdarena svim darovima, ali i lijena, lakomislena i radoznala. Prema naredbi vrhovnoga boga Zeusa stvarali su je mnogi stari bogovi grčkog panteona, a ona je na Zemlju, kao kaznu ljudima, donijela slavnu Pandorinu kutiju, ispunjenu svim zlima ovog svijeta, kojih se ni do danas nismo otarasili. No kako su i Galateja i Pandora božanske intervencije, one su imale sve što im treba – i razum i osjećaje. One su bile “prave”, ne androidi, replikanti ili mecce, kako ih zovu u filmu “Umjetna inteligencija” Stevena Spielberga. 

U vezi s robotom

Ja sam još uvijek za prave, ljudske partnere, a ne robote. Veza s pravim, živim partnerom, čiji mozak nije dizajnirao proizvođačev odjel za kupce, manje je doduše komforna za živog partnera, no ipak nas više drži u kontaktu s realitetom, kojeg mnogi gube i kad žive solo, a kamoli kad još u tom “odljepljenju” dobivaju i punu podršku prilagođenoga humanoidnog sustava. Kad je riječ o umjetnoj inteligenciji, sve više napredujemo. Pogledajte na YouTubeu robote poput japanskih Actroida F ili Geminoida F – već su nam zbilja nalik, odgovaraju na pitanja, dok govore miču glavom i trepću očima. 

Takvi roboti, međutim, prianjaju svojim zadacima bez odlaganja i bez ikakva emocionalnoga konteksta koji prate ljude kad obavljaju svoje, možda čak slične, zadatke. Nekad poželimo da smo im nalik – neki od nas imaju, primjerice, na poslu šefove koji od njih očekuju da se prema zadacima koje tijekom dana treba ispuniti postave na isti način. Takav disociran, bezosjećajan, robotski pristup slavljen je u ekonomiji – u cijelom nizu rituala s kojima se svaki dan suočavaju svi – od radnika na vrpci i blagajnica do onih koji donose procjene za strategiju i poslovni plan.

Emocije su ovdje obično odglumljene, a ne prave. I dok je dopušteno da ta gluma bude i pretjerana, ono što pritom zaista osjećamo često uopće ne možemo ili ne smijemo pokazati. No u nekim drugim segmentima podjednako živahnog stvaralaštva ovakva norma ima drugi naziv. Porno. Nekad se pitam je li kriza osjećajnosti i ekspanzija pornografije zbilja takav fenomen? Pa riječ je o preslici ekonomskog modela na kojem funkcionira cijela ova civilizacija.  

No što je s umjetnim emocijama? Galateja i Pandora dobile su ih izravno od bogova. Replikantica Rachael i Samantha (tako se zove lik Scarlett Johansson u filmu “Ona”) dobile su ih od svojih programera. No hoće li ih, i kada, dobiti Actroidi i Geminoidi, visokotehnološki androidi koji nas danas fasciniraju dostignućima iz svijeta znanosti, a ne umjetnosti? 

Zasad umjetne emocije ne postoje u gadgetima, barem koliko znamo. Mediji su nedavno, doduše, prenijeli vijest kako je jedan robot za čišćenje domaćinstva “počinio samoubojstvo”. Kao, prezasićen dosadnim poslom, robot se nekako sam stavio u pogon i dovezao na upaljenu ploču štednjaka na kojoj je izgorio – to je valjda robotski pandan ljudskom “burn outu” na radnome mjestu koje je izvor stresa (tekst o ovom pogledajte na http://goo.gl/jZHWFJ). Ova cijela priča je zabavna glupost, ali možda nam daje nekoliko hintova na koje bih se želio osvrnuti. 

y

Krivo srastanje

Primjerice, kad kažemo “emocije”, obično mislimo na ljubav, tugu, brigu, strah... Stanja kojima se bave i filmovi poput “Ona” ili “Blade Runner”. No iz emocionalnih blokada, ili – kako bi rekla grupa Azra – njihovih “krivih srastanja”, osjećamo i blokade, padamo u neurotske petlje, nekad se durimo, pa se ukopamo u neku poziciju iz koje se ne želimo pomaknuti, dok cijeli svijet (ili barem njegova reprezentacija iz naše bliže okoline) ne stane i padne pred nama na koljena. 

Emocije su ono što nas nosi kroz život, upravljaju nama i uzbuđuju nas – engleska verzija te riječi “emotion” čak sadrži riječ “motion” (pokret) pa se u njoj to jasnije vidi. No one u nekim stanjima mogu utjecati i na posve suprotno od toga – da se prestanemo kretati, da stanemo u mjestu, kao da smo u programu po kojem se pokrećemo naletjeli na neki bug. 

Kad su nam kompjutori i telefoni tvrdoglavi, smrznuti, traže da se resetiraju. Je li to neki njihov emocionalni pandan? Kad se ne ponašaju prema programu? Nije li to na neki način i trenutak u kojem pokazuju neku “osobnost” iako nam ona ide na živce jer ništa od toga ne želimo vidjeti. Kad bismo takva stanja računala antropomorfirali, počeli ih nazivati delikatnim, nestvarnim i visoko individualnim, bismo li u računalima počeli prepoznavati i emocije? Kad za nas ti kompjutori ne bi bili samo fragmentirane, smrznute kante elektroničkog bofla koje nam usporavaju život koliko ga i ubrzavaju? 

Iz nekog razloga, očekujemo da će računala dobiti osjećaje tako što ćemo im mi te osjećaje isprogramirati kao što smo napravili i s njihovim “razumom”. Očekujemo da računala najprije počnu osjećati, a tek onda da mi te njihove osjećaje počnemo prepoznavati. Kao da ne može biti obrnuto? To je kao ono poznato pitanje što je bilo prije – kokoš ili jaje. Prije je, naravno, bilo jaje jer su jaja izlijegali još dinosauri, milijunima godina prije kokoši, ali znate na što mislim. 

Ako je to tako, onda umjetne emocije, nekontrolirane i neregulirane, baš kako s emocijama treba i biti, napreduju kao i umjetna inteligencija. Za nas zapadnjake to je sve zemlja čudesa jer živimo u kulturnom kontekstu u kojem su stvari samo stvari, ultimativno stanje materije, lišeno ikakva duha. To je, naravno, samo jedan od pristupa – u Japanu, u tamošnjoj duhovnoj i religijskoj tradiciji šintoizma, sačuvano je nasljeđe animizma, koji je nekad postojao i u Europi – primitivnog koncepta u kojem dušu ima sve. Kad japanske proizvođače naprednih antropomorfnih robota poput Actroida ili Geminoida pitaju nije li malo zastrašujuće što vam po kući trepće, kreće se i priča netko tko izgleda kao čovjek, ali to nije, oni u tome vide manji problem od nas – upravo zbog drugačije kulturološke tradicije. 

Kraj osjećaja?

Uporno očekujemo da će robot s emocijama nastati kad te visoke tehnologije evoluiraju do naše, ljudske razine. Podrazumijevajući pritom da na području osjećaja napredujemo kao i na području razuma. Ili ako već ne napredujemo, da smo barem tamo gdje smo bili ranije. To, međutim, nije baš tako sigurno. Zaboravljamo pritom da se sami sve više odvajamo od svojih emocija, potiskujemo ih, bojimo ih se, prestajemo osjećati. Umjesto njih stvaramo njihove kognitivne reprezentacije, koje ni izdaleka nemaju toliku snagu, skrećemo ih s njihova puta čak i kad je to za nas opasno.

Ostati u kontaktu sa svojim emocijama u životu se jako isplati, zdravo je i čuva nas od mnogih grešaka, ali taj kontakt je više nešto što naše društvo podrazumijeva nego što doista facilitira. Taj kontakt je nešto što je ostavljeno svakom od nas na vlastitu brigu, to je nešto u što moramo posebno ulagati i energiju i vrijeme i fokus, pa i lovu ako na osvješćivanju osjećaja radimo sa stručnjakom. Jer bez takvog osobnog napora, u smislu interakcije s emocijama, kao da je naša evolucija prestala te je počeo suprotan proces devolucije. Pa kako roboti budu napredovali, a mi stagnirali, tko zna, možda se na nekoj točki i sretnemo.

Cosmopolitan.hr

Novo

Komentiraj