Marina Vujčić: "Svi su tu, na ovim i onim mrežama, a kada ti treba zagrljaj - nigdje nikoga"

24/10/2017

Naša najdraža spisateljica i Cosmo kolumnistica napisala je sjajan roman "Pitanje anatomije" o dvoje solera, važnom dodiru i umjetnosti koja liječi. Knjiga nakon koje ćete zauvijek drukčije gledati na leđa, i to vjerojatno već od večeras

Daniel Kehlmann u zbirci kratkih priča “Slava” piše o piscu koji na svako pitanje o inspiraciji odgovara da se najboljih ideja dosjeti dok leži u kadi. Kako ste vi došli na ideju napisati knjigu o milovanju leđa?

Ni kod masera ni na internetu nego - u snu. Dosad mi se još nije dogodilo da sanjam buduću temu, ali naučila sam vjerovati hirovitoj stvaralačkoj intuiciji, pa počela ona i u nesvjesnom stanju kao što je san. Kada sam se probudila, našla sam na radnom stolu zapisanu riječ “leđa” i shvatila da sam tijekom noći ustala kako bih je zapisala te da nije sve bio samo san. Zapravo, bio je san, ali bilo je jasno da neće na tome i ostati. Čovjek koji putem oglasa traži ženu za milovanje leđa počeo me opsjedati pa sam stavila na stranu roman koji sam već počela pisati i posvetila se ovom.

Po čemu se usamljena bankarica Veronika Vinter razlikuje od opsesivno zaljubljene junakinje u knjizi “Susjed”?

Za razliku od Katarine iz “Susjeda” koja očajnički traži ljubav, Veronika Vinter čini sve da je izbjegne. Uvjerila se da je jednina prirodno stanje i nikome ne dopušta da joj to poremeti. Dok Katarina želi privući ljubav u svoj život, Veronika smatra da je ljubav prevara izmišljena zbog razmnožavanja i podčinjavanja žena. Toliko je uvjerena u tu teoriju da i ulogu ljubavnice, odnosno vezu s oženjenim muškarcem, smatra velikom pogodnošću jer je ni na što ne obvezuje. Njezina je opsesija osjećaj slobode, ali na kraju više neće biti tako sigurna u svoje izbore.

h

Zašto danas ima sve više solera i je li, prema vašemu mišljenju, koncept samoće uopće održiv? 

Ne znam je li koncept samoće održiv, ali je činjenica da se dobro drži. Da se sada bavim nekom statistikom, mislim da bi se pokazalo da je u mom neposrednom okruženju više samaca nego ljudi u vezama - i usudila bih se reći da je u mnogim slučajevima to stvar odluke, i muškaraca i žena. Žene su u svakom smislu ojačale i više nisu ekonomski ovisne o muškarcima pa pomnije biraju, a muškarci teže pronalaze partnerice uz koje će se osjećati superiornima. Muškarci više nisu lovci jer žene ne žele biti plijen nego ravnopravne partnerice. I jednima i drugima u “skrašavanju” s nekim odmaže i virtualni sustav potrage za ljubavlju, u kojem se stalno čini da tamo negdje, iza ekrana, postoji netko bolji koga se isplati pričekati. 

Vaš junak Florijan Bauer svaki dan pročita nekoliko kratkih priča koje mu pomažu da shvati sebe i svijet oko sebe. Koja je vama knjiga najviše pomogla u životu?

Bilo bi nepravedno izdvojiti bilo koju knjigu koja mi je najviše pomogla - jer književnost mi je općenito toliko pomogla u životu da nema smisla ništa izdvajati. Od “Pipi Duge Čarape” u djetinjstvu do “Traktata o ljuštenju graha”, romana koji upravo čitam, književnost me oblikuje i obogaćuje. U “Pitanju anatomije” likom Florijana Bauera odala sam počast piscima kratke proze koje volim i čitam, a u način na koji su te proze djelovale na mog junaka vjerojatno sam podsvjesno utkala vlastito uvjerenje koliko književnost može utjecati na život. Postoje toliki trenuci praznog hoda u svakom danu svakoga od nas, kada provodimo vrijeme u nekoj aktivnosti (ili neaktivnosti) koja nas ni na koji način ne poboljšava i ne izgrađuje. S književnošću nema praznog hoda, s njom se uvijek osjećam na dobitku, bez obzira na to čitam li ili pišem.

g

Aleksandar Štulhofer je nedavno izjavio da je u 21. stoljeću puno lakše naći seks nego ljubav. Kakav je vaš stav o tome?

Aleksandar Štulhofer ima pravo. Možda se baš u toj lakoći zbližavanja pogubilo ono što istinski zbližava ljude i što ih dubinski povezuje. Ponekad mi se čini da je ljubav zapela u analognom dobu, u kojem se i za taj seks trebalo više potruditi. 

Što u današnjem svijetu kojim dominira virtualnost znači ljudski dodir?

Moja junakinja u jednom trenutku mašta o otvaranju agencije za dodir. Nedužan, aseksualan dodir, milovanje koje nikamo ne vodi, čvrst zagrljaj koji svakom prije ili poslije zatreba. Virtualni svijet obiluje zamjenskom bliskošću, kiss i hug naljepnicama stvara privid da smo jedni drugima blizu i dostup­ni, a udaljava nas od dodira kao elementarnog pokazatelja bliskosti. Svi su tu, na ovim i onim mrežama, a kada ti treba zagrljaj - nigdje nikoga. 

Osim publike, kritike, obožavaju vas i pisci koji se otimaju da im baš vi uređujete rukopis. Što je vas oduševilo?

Sretna sam što me dopala baš biblioteka domaće proze jer mi je važno stvoriti taj međuodnos, da je autor kojemu uređujem knjigu stvarna, živa osoba koju poznajem, a ne stranac s kojim komuniciram putem prevoditelja ili izdavača. Lijepo je sudjelovati u objavljivanju knjiga svojih kolega i biti im oslonac u tom procesu. Na Interliberu obavezno potražite knjigu “Poslije kiše” Rade Šerbedžije i zbirku priča “Društvene igre” Andrije Škare. Oduševile su me i dvije nove knjige domaćih autorica na koje bih rado zalijepila etiketu must have, a nisu objavljene u mojoj biblioteci: “Taurus” Božice Dragaš i “Naša žena” Tanje Mravak. Vjerujte mi na riječ, oduševit će vas.

Foto: Goran Čižmešija

Make up: Slavica Kožul

Aleksandra Orlić

Novo

Komentiraj