Kino dvorane, falite nam!

09/04/2020

Da, ovo je Cosmo-žalopojka za dobrim starim vremenima—prije samoizolacije—kad smo mogli ići u kino!

Puno je stvari koje mi fale za vrijeme samoizolacije za vrijeme ove je**ne pandemije koronavirusa. Naprimjer: večera s frendicama petkom navečer (sushi), vidjeti lica svojih kolega uživo(u slučaju da imate sreće da imate kolege koje lajkate), beskrajna kava subotom ujutro (s bilokime), onaj osjećaj slobode da možete ići bilogdje kadgod se sjetite (kava u Opatiji subotom popodne, zašto ne?), da, puno je stvari koje čovjeku fale.

Ali ima jedna stvar koja me izluđuje više nego ikoja druga; a to je činjenica da ne mogu ići u kino.

I znam, znam. Na ovom svijetu sada postoje puno veći problemi nego što je to da neka budala iz Cosmopolitana ne može u subotu popodne ići u kino gledati neki glupi rom-kom. I znam da će netko uvijek ovakvo nešto komentirati s rečenicama kao što su: “Dobro, jel’ti znaš da ljudi umiru?”, i to je OK, jer imaju apsolutno pravo. Ali, u isto vrijeme, svatko ima pravo na svoj način procesuirati, evaluirati i tugovati u vezi ove pandemije, i izraziti kako je ona promijenila njihove živote. Što se mene tiče, meni fali dolazak u kino.

BLACK-PANTHER-0415759099

Prošli vikend, na TV Nova sam uhvatio Black Panther. Sjajan akcijski superhero film, i važan film za afroameričku kulturu. No, dok sam gledao sve one scene kraljevstva Wakande, kao što je recimo krunidba T’Challe na predivnim kaskadnim slapovima, cijelo sam vrijeme razmišljao kako bi bilo sjajno sve to vidjeti na velikom ekranu. Možda Justin Bieber i Hailey Baldwin imaju kućno kino u svojoj luksuznoj kući, ali ja nemam. Moj televizor je Grundig, i slika nije toliko loša, ali zvuk je poprilično prosječan. U tom trenutku sam pomislio: fali mi kino.

Kino dvorane, falite nam! 2

Zatim sam naišao, više ne znam niti gdje, bit će na Netflixu, na Top Gun s Tom Cruiseom, dok je u vojnom mlažnjaku letio iznad oceana, pomislio sam isto: da mi je sad bar kino! Isto sam pomislio i kad sam u kasnim satima na HRT-u naišao na Prozor u dvorište (Rear Window) Alfreda Hitschcocka iz 1954., sa Grace Kelly i James Stewartom u glavnim ulogama. Sjajan triler koji mi nikada neće dosaditi. Isti efekt: joj, sad bih baš volio da je Kinoteka u Kordunskoj otvorena, i da imaju tjedan retrospektive Hitchcockovih filmova!

Nije problem samo u tehnologiji, lošim zvučnicima ugrađenima u moj televizor koji nisu “Dolby Digital 5.1 ili Dolby Digital 7.1 Surround EX”. Problem je u tome što gledanje filma kod kuće, na televizoru, jednostavno nije dovoljno ceremonijalno. Odmah se sjetite ceremonije čaja, ili ceremonije krunidbe, no ovdje je riječ o ceremoniji kino-dvorane, i malim ritualnim detaljima koje on donosi. Kad smo kod kuće, stvari koje odvraćaju pažnju je nemoguće izbjeći.

Kino dvorane, falite nam! 5

“Hmmm, sad idem izvaditi sladoled iz frizera i malo ću ga ostaviti da se odledi. Hmmm, tko je ova glumica, kako se zove? Idem je zguglati! Gle, dobio sam neku poruku na WhatsAppu” i ostale stvari. Na to mislim kada kažem odvraćanje pažnje. I odjednom, prošlo je 5 minuta, i propustili ste ključnu scenu u kojoj Grace Kelly ulazi dolazi u legendarnoj haljini kostimografkinje Edith Head, i izgleda kao milijun dolara.

Tako propustite i scenu u Top Gunu u kojoj Maverick (Tom Cruise) i Goose (Anthony Edwards) u isto vrijeme kažu “I fell the need… need for speed!” U međuvremenu, vaš pas počinje cviliti, i morate ga izvesti u šetnju. Ništa od toga nije toliko strašno—u krajnjoj liniji, uvijek možete stisnuti pauzu—ali svaki puta kada vas nešto omete, gubite kontinuitet gledanja filma. Kontinuitet, koji je u kino-dvorani idealno kompletan.

Kino dvorane, falite nam! 1

Iz tih svih razloga, fale mi kino-dvorane. Kupite kartu, žuti M&M s kikirikijem, kolu (koju pijem samo kad sam u kinu, to je isto ritual), i sjednete u tamnu dvoranu s potpunim neznancima s kokicama u ruci koje ispadaju dok tražite svoje sjedalo. Mobitel je ugašen, jer “ne želite biti morrrrrrron”, kao u onoj glupoj promotivnoj kampanji koja vas podsjeća da treba ugasiti zvonjavu, i ništa vas ne ometa da u miru pogledate film, skoncentrirani od prve do zadnje minute. Na kraju, za vrijeme odjavne špice, ostanete sjediti da vidite tko je radio muziku za soundtrack, možda kostimografiju, scenografiju, i svaki puta kada naiđete na neko prezime koje završava na —ić, pomislite kako bi to mogao biti neki Hrvat koji je radio na filmu. Kino nam svima donosi bijeg iz stvarnosti koje gledanje u mali ekran ne može zamijeniti. Da ne govorim u gledanju u (jako) mali ekran tableta u krevetu, prije spavanja. Dno.

kokice-0303299945

Bez ili sa emocijama, nešto je jako posebno u ritualu grupnog gledanja filma u kinu. Na neki način, tek u kinu shvatite da među ljudima ima više stvari koje nas vežu, nego stvari koje nas razlikuju. Veže nas odlazak u kino, uzbuđenje koje osjećamo dok Tom Cruise juri u mlažnjaku iznad nekog oceana, ljepota koju uživamo dok gledamo Grace Kelly kako ulazi u najljepšoj haljini na svijetu ili specijalne efekte i borilačke vještine Chadwicka Posemana & Michael B. Jordana.

Fali mi taj osjećaj zajedništva, pa čak i da ne progovorimo niti jednu riječ ni sa kime u kinu, fale mi te kokice—iako su najčešće odurne, pečene na najjeftinijem palminom ulju, ali ipak… i to je dio rituala!, fale mi mojih 2 sata bijega iz stvarnosti koju mali ekran—ponavljam—ne može zamijeniti.

Na kraju, htio bih se samo kratko obratiti gospodinu COVID-19, sa slijedećim riječima: “Oj, koronavirusu, pusti nas na miru već jednom! Želimo svoje stare živote natrag!”

I.P.

Novo

Komentiraj